Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: srijeda, 23.07.2014
U srijedu se vrijeme konačno ipak malo smilovalo, pa je hlađenje kod Sotočja s hladnim pivom u ruci i topless badmintonom među publikom bilo više nego primjereno rješenje. Idealno rješenje za zalihu hladnog piva bio je ove godine i Mercator šator na samom prostoru festivala. Kad je vijest objavljena, izazvala je dosta polemika, no ideja se pokazala odličnom i sigurno će se, ako ostane, u budućnosti još razviti i nadograditi. I ponuda na plaži proširila se smoothie štandom, a i za vegetarijance je opet lijepo bilo pobrinuto, ne samo kioskom na plaži nego i indijskom hranom, kojoj je nasuprot, kod male pozornice, ove godine društvo pravila još i meksička.
Među njima su kao prvi u srijedu na drugu pozornicu stupili domaći Cordura, koji su mjesto na festivalu izborili pobjedom na glasanju na Facebooku. Cordura su nastupili i na službenom warmup partyju u Orto baru, gdje su ih mučili tehnički problemi, koji su se nažalost ponovili i ovaj put. Većinu koncerta momci su opet odsvirali bez druge gitare, ali im je unatoč tome uspjelo zadržati crvenu nit do kraja. Tehnički death/thrash metal koji sviraju Cordura za slušanje svakako nije lak zalogaj, ali momcima je uspjelo postići da publika zadrži pažnju. Iako im još nedostaje ogromno kilometraže, Corduru resi nabrijano Timovo soliranje, šarolika i razigrana ritam sekcija te sve bolji Nejčev vokal, koji se dobro snalazi i u growlu i u čistom pjevanju.
Čast otvoriti događanja na glavnoj pozornici trećeg festivalskog dana pripala je slovenskim power metal pastusima Space Unicorn On Fire. Treba im čestitati što su nastup na glavnoj pozornici izborili marljivom prodajom festivalskih ulaznica. Momci koji su prošle godine već nastupali u sklopu Metaldays festivala na maloj pozornici trebali bi novim nastupom u pravilu donijeti nadogradnju scenske prezence, koja ih je prošle godine predstavila u obećavajućem svjetlu. No ovaj ih je put gigantska scenska struktura doslovno progutala. Nisu se najbolje snašli na njoj, iako bismo im to od srca poželjeli. To se iskrilo u šepavom uigravanju ekipe na pozornici, osobito kod pjevanja vokalnih harmonija, koje su cijelo vrijeme blago vijugale lijevo i desno od osnovne melodije. Zavidan broj znatiželjnika dočekao je sastav pred pozornicom i bend je imao zaista lijepu priliku da se punim zamahom predstavi svijetu u malom i stekne nove simpatije. Element lucidnosti, koji nekako stalno uključuju u svoje nastupe, nikako nije došao do izražaja. Djelovao je prije smetajuće nego korisno. Unatoč neslućenim glazbenim talentima pojedinaca u ekipi, prave scenske kemije tijekom izvedbe nastupa nije se moglo osjetiti. Nažalost. Vjerujemo da će idući put biti bolje. Samo malo više vježbe, kao i scenskog iskustva treba upisati u kilometražu.
Kako se servira prava lucidna nota ili nota sarkazma uz zbijanje šale na vlastiti račun, mogli su Space Unicorn of Fire iskreno iskusiti kad je za njima pozornicu preuzela četa vrtnih patuljaka, pardon, zujavih čupavaca zvanih Valient Thorr. Dojam vrtnog patuljka doista je ostavljao samo pjevač, zbog jarkocrvenih »plesnih« gamaša koje je navukao preko uskih crnih tajica, čime je samo dodatno dolio ulje na vatru teatralnom grimasanju grupe. Naravno, sva je ta usekana orgija, za koju je trčanjem po pozornici, bacanjem na koljena te lupanjem po obilnom pivskom trbuhu zadužen šaljivi vokalist, u punoj mjeri opravdana. Valient Thorr su naime prava adresa za zapanjujuće opipljivu izvedbenu misu pristale rock’n’ roll vreve, koja je obilno dozirana notom pankerske prljavštine. Bend je zaključio svoj, daleko prekratak nastup pun izvanrednog rock ‘n’ roll mangupluka skladbom Tough Customer, odnosno skladbom rock ‘n’ roll žestice, koja uvodno vuče na kiticu AC/DC klasika Dirty Deeds Done Dirt Cheap. S pogledima ravno u žarko sunce Valient Thorr priredili su jedan od vrhunaca trećeg dana festivala, toliko su energije proizveli svojim showom. Predstava koja izmamljuje šačicu srdačne zabave genijalnog smisla za humor tih krajnje otkačenih američkih »grmljaša«.
I u nastavku srijedinog dana pozornica je bila obojana u slovenske boje, jer su se nakon višemjesečne koncertne neaktivnosti na pozornice ponovno vratili heroji domaćeg heavy metala Black Diamond, koji još uvijek lete visoko na krilima fenomenalnog prvijenca Last Man Standing, odlično prihvaćenog i među kritičarima i među fanovima. Black Diamond su se ovaj put predstavili u pomalo obnovljenoj postavi, jer je za bubnjevima Klemna Marklja zamijenio profilirani Marko »Soki« Soršak (Elvis Jackson), a na basu Urbana Mediča Primož Pavlin. Momci su zbog prilično škrto odmjerenog vremena (pa i zbog epski dugih komada, naravno) odsvirali samo četiri komada, a trojcu s prvijenca dodali su i novi singl Endless Road. Momcima se inače osjeti relativna koncertna učmalost, jer je bilo dosta pogrešaka i fuševa (ponajprije na području doduše iznimno kompliciranih isprepletanja gitarskih rifova i solaža), ali su Black Diamond nedostatke nadoknadili dah oduzimajućim Žakovim vokalom, koji uživo blista barem koliko i na albumu, a izvanrednu bubnjarsku predstavu pokazao je Soki, koji je u prilično kratkom vremenu djelovanja benda bubnjarske poteze već posve osvojio. Među epskim refrenima bend nije imao većih problema privući publiku, a uz završni Dreams of Tomorrow dlake su se, ponajviše tijekom fantastičnih refrena, dizale same od sebe. Momci, trebamo više vaših koncerata, a nadam se i da Endless Road znači najavu nove ploče!
Legendarni danski thrasheri Artillery rano su se našli na pozornici. Još na prošlogodišnjem izdanju Bang You Head festivala u njemačkom Balingenu nastupili su, reci i piši, malo poslije deset ujutro. Dakle, školski sat skandinavskih veterana euro thrash metala, čije uzde još uvijek čvrsto u rukama drže zajedno braća i gitaristi Morten i Michael Stützer. U ekipi se na bas gitari još uvijek drži Peter Thorslund, koji se grupi pridružio već 1989., kad je Morten prešao sa sviranja bas gitare na gitaru. Postavu popunjavaju mlađa člana ekipe, i to bubnjar Joshua Madsen te vokalist Michael Bastholm Dahl, koji se nakon nekoliko rošada u sastavu pri traženju odgovarajućeg vokalista za Artillery naposljetku pokazao kao čovjek od pravog tijesta. To je Michael odličnom predstavom potvrdio i u Tolminu! Novi album naslovljen »Legions« izašao je prošlog studenog, a bend je mnoštvu usred (ohoho!!!!) još uvijek sunčanog vremena poslužio naslovnu skladbu, zatim otvarajuću Chill My Bones (Burn My Flesh) te God Feather. Naravno, sladokusci su došli na svoje u nastavku 50-minutne fantastične predstave, kad je bend ispalio nekoliko klasičnih projektila iz svoje konkretno opipljive diskografske ostavštine! U nastavku smo uživali u oštrom, beskompromisnom mitraljiranju, dok je bend divljao skladbama 10.000 Devils, By Inheritance, When Death Comes, Khomaniac, The Challenge te zaključio (nekako očekivano) nastup razvikanim gelerima Terror Squad i The Almighty. Otrovno i razorno! Artillery i u zrelim godinama ostaje bijesna zvijer žedna krvi!
»Thrash se ne da zaustaviti« kažu naši veterani Sarcasm i još kako su u pravu! Nakon ludih Danaca Artillery, naime, malu su pozornicu u prah srušili i američki Havok tijekom čijeg se nastupa u nabijenoj publici moshu i circle pitovima nije vidio kraj, a zaštitari su s bezbroj crowd surfera više nego zaslužili plaću. Amerikanci su, primjereno imenu, izazvali pravu thrash pustoš dok su bez milosti jurili kroz rušilačke thrash himne D.O.A., Covering Fire, Unnatural Selection, Give Me Liberty… Or Give Me Death, Point of No Return i Time Is Up. Zbog odličnog zvuka gitare su rezale poput elise helikoptera, razigrana ritam sekcija rikala je kao motor mlaznog zrakoplova, a vokal Davida Sancheza režao je kao bijesan. Ako je thrash »revival« doista praktički mrtav, bend poput Havoka daje nadu da nositelji thrash pokreta neće ostati samo starine poput velike četvorke, nego i mlada krv željna dokazivanja. A Havok to dokazuju iznova i iznova. »Cry ‘Havoc!’, and let slip the dogs of war!«
Malo prije osam navečer glavnu je pozornicu zauzeo čak osmeročlani sastav zvan Saltatio Mortis. Prijevod imena grupe s latinskog glasio bi »ples smrti«. Može biti, ali osobna glazbena iskaznica grupe prije je skrojena za veselje nego za žalovanje. Njemačka nudi snažnu paletu sastava koji u metal unose melodije srednjovjekovnih trubadura, a gotovo po pravilu tome pripada uključivanje prastarih srednjovjekovnih instrumenata, odijevanje u kiltove, ukrašenu kožu i ostalu krama zvečećeg bronzanog sjaja i željeza. Saltatio Mortis u postavi koriste čak dvije dude, a povremeno se na pozornici mogu naći i tri dude. Plejada najrazličitijih svirala, kao i tamburica, prate inače klasični metalski arsenal električnih gitara te bas gitare i bubnjeva. Odlično raspoloženi frontman grupe Alea der Bescheidene neprestano je silno angažirano podgrijavao publiku. Pritom je ustrajno i vrlo učinkovito s plonkice čitao čak nekoliko rečenica na slovenskom, čime je u tren oka stekao hrpu simpatija. I od strane onih koji su nastup grupe pratili više izdaleka, samo iz usputne znatiželje. Inače, plejada posjetitelja u Saltatio Mortis pronašla je pravog spasitelja i alibi da se našminka u sve moguće arhaične maškare i dovuče pred pozornicu najluđe rekvizite koje ljudska mašta može proizvesti, da si maksimalno zakompliciraju život. Bend svira odlično, zvuk je bio otrovno kalibriran, a Aleain vokal funkcionirao je optimalno. Bend je isporučio zaista optimalan nastup, a korjenito popunjeno prizorište travnjaka pred pozornicom doživljavalo je sa svojim igračkama pravi delirij. Zapravo u tom trenutku nije bilo njemačkog državljanina koji je stigao u Tolmin na festival, a da slučajno nije prisustvovao nastupu Saltatio Mortis. Bend je predstavio aktualni studijski album »Das Schwarze Einmaleins«! Koncertnu večer stoga je otvorila nova skladba Früher war alles besse, koju su slijedile još Idol, Satans Fall, Prometheus, Uns gehört die Welt, Eulenspiegel, Wachstum über alles, Nur ein Trau, Koma, Sündenfall, Falsche Freunde i završna Spielmannsschwur.
U depresiju i nihilizam nakon bombe thrasha drugu su pozornicu zavili talijanski Forgotten Tomb, koji su dokaz da se i među Talijanima mogu naći odlični bendovi. Forgotten Tomb su u zadnji čas uskočili umjesto nažalost otpalih Cattle Decapitation, što se pokazalo odličnim potezom. Baš kad se smrklo, Talijani su pod krošnjama drveća stvorili moćnu atmosferu propasti, što im je savršeno uspjelo jedinstvenim miješanjem black metala s elementima gothic i doom metala. U pravi trans publiku su doveli spori, moćni rifovi i sirovi, patnički vokal osnivača Herr Morbida, koji je Forgotten Tomb osnovao kao one man projekt. Ovaj put govorila je samo glazba, jer atmosferični tok nisu prekidali besmisleni međugovori, a Forgotten Tomb su prilično brojnu publiku (cilјam na to da Talijani sviraju prilično specifičan žanr koji ne privlači mase) bez većih problema zavili u tamu, osamu i depresiju.
Većina Metaldays festivala anksiozno je iščekivala nastup finskih metalaca Amorphis. Mnogo pridošlica na prizorište stiglo je na festival samo na jedan dan i s temeljnim ciljem da pogleda nastup Amorphis. Iz rane death metal formacije sastav je tijekom godina doživio korjenitu tranziciju tako da je u svoj glazbeni dosje ugradio pravu žanrovsku fuziju, koja danas osim suzdržane ekstremne grane u velikoj mjeri naginje vagu u korist elemenata simfonijskog power metala kao i tradicionalno izvornog folk melosa te čak i progresivnog metala! Sve veći stupanj opće dostupne muzikalnosti i kombiniranje growla s čistim pjevanjem proširio je bazu fanova Amorphis, osobito nakon albuma »Skyforger« (2009). Glavni magnet scenske predstave Amorphis naravno je vokalist Tomi Joutsen, koji ovaj put svoju »čudnu napravu« načelno zvanu mikrofon nije imao nasađenu na stalku. Nekoliko je puta Tomi pri pogledu na specifični aparat usputno djelovao kao da suši kosu fenom. No, šalu na stranu. Mali divljak kojem čuperci dreadlocksa vise gotovo do tla još se jednom pokazao velikim frontmenom. Osobito zbog velike karizme i vješta iskorištavanja prostrane pozornice po kojoj je odlično raspoloženi vokalist teatralno trčkarao tijekom koncerta. »Circle«, odnosno aktualni studijski album sastava, otvorio je koncert s introm i novom skladbom Shades of Gray, a inače je sastav zamijesio repertoar iz hrpe starijih skladbi, tijekom čije su izvedbe na svoje došli i oni koji se rado sjećaju Amorphis kao jednog od najzanimljivijih death metal sastava koji su se pojavili na planetu, u godinama nedugo nakon nastanka žanra (primjerice izvedba skladbe Into Hiding odmah nakon snimljenog instrumentala Thousand Lakes te na samom kraju Black Winter Day). Bend pritom nije zaobišao ni albumski prvijenac, kad se u drugoj polovici nastupa prihvatio skladbe Vulgar Necrolatry, dok je uživati u skladbi uživo poput My Kantele s albuma »Elegy« (1996) uvijek iznova jedinstveno iskustvo puno prave atmosferične savršenosti. Bend je u odličnoj formi. Osjeća se da Amorphis neprestano puno sviraju i nastupaju te da imaju iza sebe još jednu od mnogih turneja, koju zaključuje aktualna ljetna festivalska. Tomiju je publika doslovno jela iz ruke. Amorphis su napustili pozornicu u sjaju izvanredne izvedbene perfekcije. S obzirom na kasniji debakl »Elvismetalaca« Volbeat, zapravo su Amorphis preuzeli status pobjednika glavne pozornice trećeg festivalskog dana.
Ovogodišnji festival bio je malo više skrojen po mjeri death metalaca, jer smo do srijede već uživali u odličnim nastupima Mephistophelian, Grave, Aborted, Immolation, Obituary i Vader, no činilo se da je pravi vrhunac death metala zaista nastupio tek u srijedu (a zatim i u petak), kad su malu pozornicu redom zauzela dva legendarna sastava. Za prvi šus pobrinuli su se nizozemski death/doom veterani Asphyx, koji spadaju među prve europske death metal bendove, jer užas i smrt siju već od 1987. Činilo se da se već s prvim tonom klasika The Quest of Absurdity nebo nad Tolminom obojilo u prijeteći crveni obzor rata, jer apokaliptični rifovi, bolesni vokali Martina Van Drunena (koji se u povijest upisao već urlanjem na prva dva kultna albuma Pestilence) i topovsko zveckanje rušilačke ritam sekcije imaju učinak totalnog rata. Bombe su padale na sve strane dok su Asphyx nizali rušitelja za razarajućim rušiteljem, od klasika M.S. Bismarck, Asphyx (The Forgotten War) i Vermin pa do brutalnih koljačina s albuma Death… the Brutal Way, Scorbutics i naslovne skladbe te ubojica s aktualne ploče Into the Timewaste i Deathhammer. Karizmatičnom Van Drunenu publika je jela iz ruke, a kaosu pod pozornicom nije bilo kraja do posljednjeg tona himne Last One On Earth. Nastup Asphyx ima nekakav takav učinak kao da stojiš usred polja napalma. »This is true death metal you bastards!«
Nakon izvrsnog nastupa Amorphis prostor pred glavnom pozornicom dodatno se ispunio za srijedinog headlinera Volbeat. Dancima je posljednjih godina uspio proboj među najtraženije grupe, tako da nastup na Metaldays nije bio iznenađenje. No nažalost nije sve išlo po planu. Koncert su Volbeat započeli udarnom Doc Holiday s aktualnog albuma, a nastavili u istom stilu sa starijima Hallelujah Goat i Boa [JDM]. Slijedila je plesna Lola Montez, gdje su se s čestim pjevačevim kašljucanjem već naslutili problemi. Akustična gitara na pozornici zatim je značila samo jedno – Cashov legendarni Ring of Fire uz bučnu suradnju mnoštva pod pozornicom, kojem je slijedio baš Cashu posvećen Sad Man’s Tongue, vjerojatno najveći hit te grupe. Nažalost, tu se pokazalo da Michael nije sposoban spustiti se u vokalne dubine kako to samo on zna, a tijekom Sad Man’s Tongue čak je izostavljao visoke dijelove, dok je tijekom gitarskog solaža otišao iza pozornice. Nadu da će sve biti u redu zapalio je Michaelov povratak na pozornicu, ali nažalost već nakon nekoliko stihova Heaven nor Hell njegov je lik nestao s pozornice, a ostatak je skladbu instrumentalno zaključio. Na pozornici se razočaranom mnoštvu umjesto nekog od članova sastava ispričao jedan od organizatora, što je ostavilo dodatni gorak okus. Službena izjava grupe jest da je Michael izgubio glas zbog bakterijske upale glasnica te da obećavaju skori povratak u Sloveniju.
Za savršen završetak trećeg dana nakon debakla Volbeat (zbog njega su organizatori priredili lijepu gestu i kupcima srijedinih ulaznica njihovu valjanost produljili još za jedan dan) pobrinuli su se legendarni Possessed, vjerojatno najveća poslastica ovogodišnjeg festivala. Possessed je sastav osnovan 1983. koji se u povijest zauvijek upisao kultnim prvijencem Seven Churches. Na legendarnom prvijencu je i komad koji je dao ime cijelom žanru. Death Metal! Što su Venom za black metal, to su Possessed za death metal, jer mu je poštovanje izrazio i Van Drunen tijekom koncerta Asphyx, a osim njega ih za svoj utjecaj navode imena poput Chucka Schuldinera i Death, Davida Vincenta i Morbid Angel, Cannibal Corpse i brojnih drugih. Possessed su za vrijeme svojeg djelovanja izdali još album Beyond the Gates (1986) i EP The Eyes of Horror (1987), a zatim se 1987. raspali. Članovi su otišli svojim putem (gitarist Larry LaLonde danas, primjerice, svira u Primus), a 1990. je vokalist Jeff Beccera upucan i od tada je paraliziran od struka naniže. Unatoč tome Jeff je 2007. skupio nevjerojatnu hrabrost i željeznu volju te ponovno pokrenuo Possessed mašineriju s prijateljima iz kalifornijskog death metal benda Sadistic Intent. Possessed su kult i sukladno tome prizorište pod drugom pozornicom bilo je nabijeno do vrha, a publika je prvi put eksplodirala već tijekom zloslutnog introa. Obsjednuti su ponudili dobar sat i pol opakog, okultnog i sotonističkog death metala na doista paklenim razinama glasnoće, a šus pravog death metala nije prestao do posljednje sekunde izvanrednog nastupa, kojem je kraljevao ponajprije Beccera kao primjer nevjerojatne volje i optimizma, kojim Jeff nadahnjuje i tijekom razgovora (intervju s njim moći ćete vidjeti uskoro). Jeff nije dokazao samo odlično očuvan vokal, koji je i dalje brutalan i sirov, nego je publiku cijelo vrijeme poticao, sam je cijelo vrijeme mahao kosom i iskoristio pozornicu koliko je mogao. Bend je kroz besmrtne klasike Pentagram, Evil Warriors, Seven Churches, Twisted minds, Evil Warriors, The Heretic, Tribulation, My Belief i The Eyes of Horror kidao i jurio kao Cerber, kao posebni gost za bubnjevima životinjski je rušio nitko drugi nego Nick Barker, a predstavili su i novi komad The Crimson Spike, koji će se nalaziti i na nadolazećoj come back ploči. Bez sumnje jedan od najboljih (i istodobno najiskrenijih) nastupa ovogodišnjeg Metaldays, koji može biti primjer svim većim bendovima koji su svojim ponašanjem izgubili kontakt sa svojim fanovima i sa samom biti metala. Possessed su svoj nastup mogli završiti samo na jedan način, koji je bio ujedno i savršen završetak dana – Death Metal!
Nina Grad (fotografije): Cordura, Valient Thorr, Black Diamond, Artillery, Havok, Saltatio Mortis, Forgotten Tomb, Asphyx, Possessed
Sebastijan Videc (fotografije, videi, tekst Volbeat): Space Unicorn on Fire, Amorphis, Volbeat
Aleš Podbrežnik (tekst): Space Unicorn on Fire, Valient Thorr, Artillery, Saltatio Mortis, Amorphis, Volbeat
Rok Klemše (tekst): Cordura, Black Diamond, Havok, Forgotten Tomb, Asphyx, Possessed
