Autor: Rok Klemše, Primož Novak
Fotografije: Nina Grad, Aleš Podbrežnik
Video: Primož Novak
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 23.07.2015
Četvrti dan festivala umor se već poprilično osjećao, ali festival je u rukavu imao još nekoliko zvijeri, kako cijenjenih imena iz undergrounda, tako i komercijalno zvučnijih velikana. Četvrtak je tako obilježio prije svega povratak široko voljenih Arch Enemy, a uz njih i bendovi poput Crowbar i Rotting Christ. Četvrtak je, kao i svi dani prije njega, opet obilježila strašna vrućina, a Soča se opet pokazala kao najbolji prateći program festivala. Na ovom mjestu treba obavezno pohvaliti i najbolji ovogodišnji potez organizatora – besplatnu tekuću pitku vodu. Nje je doduše bilo i prošle godine, ali u puno manjoj mjeri, a ove godine bi bez nje sigurno bilo još više onesviještenih. Umor se osjećao i u našoj ekipi, koja je u četvrtak više puta tražila hlad i hladno piće pa zato vidjela nekoliko bendova manje.
Pod glavnu pozornicu smo se dovukli kad su kao četvrti na nju stupili njemački Deadlock, koji su u Sloveniji prvi put nastupili 2007. na tadašnjem Metalcampu. Skupina je već tada predstavljala svoju verziju melodičnog death metala. Njihova posebnost bila je pjevačica Sabine Scherer, koja je predstavljala nježnu stranu same glazbe Deadlock, inače pune udarnosti. Skupina je nakon toga izdala još nekoliko albuma i podvrgnula se određenim trendovima, ali u prvi plan nikad nije uspjela doći. Ovaj put je sekstet pokušao uvjeriti svojim setom »hitića«, koji i dalje sadrži puno melodike, a kao nadogradnju je skupina uvela i metalcore elemente. S niskim ugađanjem (uključujući i osmerožičnu gitaru) skupina dobiva modernije ozračje. Sve lijepo i krasno, ali ako Deadlock na albumu možda zvuče lijepo, uživo su prilično neuvjerljivi. Posebno škripava je bila vokalistica, koja je poprilično fušala. Možda je razlog bio i u suncu. Ostali članovi su doduše solidno uigrani, ali nikakvih iskoraka nije bilo. Ukratko, Deadlock mogu nakon osam godina u zaborav.
Istovremeno je na drugoj pozornici svojih pola sata dobila Morana, slavenska božica smrti i zime (bezobrazna šala uz ovakvu vrućinu), odnosno domaći melodični death metalci, koji na festivalu već imaju pravu pretplatu. I to ne bez razloga, jer su svoje opet odradili suvereno, njihova mješavina melodičnog death i black metala zvuči dovoljno svježe i zanimljivo da je pod pozornicom unatoč poslijepodnevnom satu okupila popriličan broj ljudi, a usputna obraćanja publici u usporedbi sa sirovošću glazbe i dalje zvuče simpatično sramežljivo.
U Tolminu smo s Down i Eyehategod u prošlim godinama već doživjeli i preživjeli orkansku snagu NOLA scene, a iako su na Metalcampu prije nekoliko godina nastupili i sludge očevi Crowbar, Kirk Windstein i njegova ekipa su i ovaj put bili dočekani otvorenih ruku. Windstein, koji svojim izgledom inače podsjeća na nešto što bi svoje mjesto lako našlo u Tolkienovoj Srednjoj zemlji, je unatoč niskom rastu Metaldays kao div proveo kroz močvare Louisiane i s deseterotonskim teškim rifovima pokazao kako grize aligator. Kirkova sirova ispovjednost pogađa ravno u srce, a mogućna zvučna slika je Tolmin potresla poput uragana Katrina. Windstein je oko sebe okupio odličan instrumentalni trojac koji s njim di
diše kao jedno i bez problema je uvjerio eksplozivnom energijom, prije svega pjesmama To Build a Mountain, Existence Is Punishment, All I Hade (I Gave) i fenomenalnim šusom The Cemetary Angels. Crowbar su za kraj prebrzo i ultramelankolično kao u von Trierovoj Melankoliji epski trešnuli planetima u klasiku Planets Collide i dokazali da je jedina dobra stvar Kirkova odlaska iz Down upravo to da je ponovno oživio Crowbar!
Pod glavnom pozornicom smo ostali prikovani i zbog nastupa ove godine vjerojatno čak jedinih Skandinavaca na glavnoj pozornici, norveških Vreid. Četvorka iz norveškog grada Sogndal se ne tako davno morala poštено boriti da se otresе oznake »onog benda kojeg čine bivši članovi kultnih Windir«, a danas su Vreid ponosno stojeći, samosvojan bend koji uvijek zna uvjeriti energičnim black ‘n’ rollom. Norvežani imaju u pojasu već šest studijskih albuma, što je za dobrih deset godina djelovanja lijep uspjeh, tim više jer je praktički svih šest visoke kvalitete. Oscilacije kvalitete Vreid ne poznaju, što su dokazali i ovim nastupom na Metaldays. Iako bi se puno bolje iskazali u mraku, Vreid su uvjerili i oduševili i na dnevnom svjetlu pjesmama koje polako, ali uporno postaju sve prepoznatljiviji »hitovi« – The Reap, Eldast, I Krig i Raped By Light, a među njih su vratili čak i rjeđe izvođene pjesme poput epskog Blücher s konceptualne ploče Milorg, koja govori o norveškom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Odlična poslijepodnevna doza Sognametala!
Ove godine je nažalost zbog nepovoljnih financijskih prilika nastup na festivalu u zadnjem trenutku otkazalo nekoliko skupina i time organizatorima vjerojatno priuštilo popriličan broj sijedih vlasi. Zamjene u zadnji čas je teško pronaći, ali potvrdom kanadskih heavy metalaca Striker ekipa Metaldays je nadmašila samu sebe. Mladi Kanađani su bez sumnje predstavljali jedno od najljepših iznenađenja festivala, jer su neukrotivom energijom udarnog heavy metala, unatoč svojoj mladosti (bend je osnovan tek 2007.) te relativnoj malenosti i nepoznatosti, napunili prostor pod drugom pozornicom i publiku pokrenuli. Striker odlikuju snažni refreni koje se da pjevati zajedno s bendom već pri drugom ponavljanju čak i ako ne poznaješ bend, snažan i autoritativan vokal pjevača Dana Clearyja te heavy/power metal bombastika instrumentalne četvorke koja ne poznaje milosti. Ako tome dodaš još pjesme u kojima svoje mjesto nalaze roboti, čudovišta, pivo i žene s pravim oblinama, prava heavy metal žurka je zajamčena. Jedno od najugodnijih otkrića zadnjeg vremena i bend koji bi mogao popuniti prazninu za prerano umirovljenim 3 Inches of Blood.
Na maloj pozornici su među švedskim hard rockerima Hardcore Superstar svoj nastup započeli Betraying the Martyrs, kojima su se veselili više pristaše modernog metalcorea. Iako je njihova glazba poprilično dinamična, djeluje kao da slušaš okrnjenu verziju Born of Osiris, samo što Betraying the Martyrs u svojim skladbama imaju sve to još više nabacano i bez nekog posebnog reda. Skupina je doduše dala puno od sebe, a njihov trud je bio nagrađen dobrim odazivom publike.
U jedanaest je došlo vrijeme za dugo očekivane headlinere Arch Enemy, koji doduše nisu nastupili prvi put, ali su zato prvi put nastupili s novom pjevačicom Alissom White-Gluz, koja je zamijenila dugogodišnju i priznatu Angelu Gossow. Skupina je promovirala zadnji uradak War Eternal, na kojem je Alissa i debitirala. Sam nastup je gotovo opravdao sva očekivanja. Skupina je jako dobro uigrana, ritam sekcija ne peša, ni kod soliranja nema odstupanja. Jako dobro se pokazao i gitarist Jeff Loomis, koji je stao u cipele Nicka Cordlea. U solažama Loomis kao i uvijek očarava, iako je morao samo naučiti solaže i zato nije mogao uvesti svoj inovativni stil, kakav je bio poznat u sastavu Nevermore. Samih iznenađenja u repertoaru Arch Enemy nije bilo. Odsvirani su bili više-manje važniji hitovi od albuma Wages of Sin (2001) nadalje. Arch Enemy za festivalske nastupe naime ostavljaju svoje rano razdoblje, iako je to bilo nešto najinovativnije na području melodičnog death metala. Vjerojatno najveća publika na cijelom festivalu je uz novitete dobila i hitove poput Ravenous, No Gods, No Masters, My Apocalypse, We Will Rise, Dead Eyes See No Future i Nemesis. Na instrumentalni dio AE zapravo nema što prigovoriti. Skupina je i dalje u vrhunskoj formi. Za Alissu pak možemo reći da joj treba još koje iskustvo, iako je to bilo za očekivati s obzirom na prijašnje iskustvo u sastavu The Agonist. Alissa je doduše solidno odvrištala svoj repertoar, ni same energije joj ne manjka, ali sama komunikacija s publikom nije baš najbolja. Prije svega nije joj se moglo razumjeti što uopće želi reći. Na kraju možemo još primijetiti da Arch Enemy unatoč dugom nastupu djeluju malo istrošeno jer stalno sviraju jedne te iste skladbe, iako njihova opsežna diskografija sadrži mnogo odličnih skladbi koje bi cijelu stvar mogle malo začiniti.
S Arch Enemy se događanje na glavnoj pozornici još nije završilo. Kao zadnji su nastupili američki metalcoreovci Unearth, koji su dobili solidan odziv. Prostor je u međuvremenu već napustio lijep broj posjetitelja, a oni željni breakdowna, melodičnih te groove rifova su u jednom satu Unearth dobili sve. Unearth za razliku od mnogih metalcore skupina ne rade na pompoznosti u stilu Heaven Shall Burn ni na slatkoći, iako su prisutni i pjevni vokali. Nedvojbeno pak je riječ o odlično uigranoj skupini. Već prvom skladbom Giles skupina je dala do znanja da će biti puno ljutitih breakdowna, udarne ritam sekcije te virtuoznih solaža. Sama energičnost skupine je pokazala da skupina uživa u svojim koncertima, a ujedno daje do znanja da iza sebe ima puno nastupa. Skupina bi doduše bolje pristajala na manju pozornicu da bi divljanje publike došlo više do izražaja. No na kraju možemo samo reći da su Unearth potvrdili da je ovogodišnja izvedba ovog festivala jako raznolika.
Iako je ovogodišnji pomak koncerata za jedan sat nekome s nešto višim EMŠO-om već predstavljao problem, tog problema nije bilo kad su kao veliki i dugo očekivani headlineri na drugu pozornicu stupili grčki black metal velikani Rotting Christ, koji su lijevom rukom odsvirali vjerojatno jedan od najboljih koncerata ovogodišnjeg festivala. Iako su Grci relativno česti gosti na našim pozornicama, ne pamtim da sam ih ikad vidio u boljem svjetlu, jer se tijekom dobrog sata njihova nastupa jednostavno sve potpuno poklopilo. Intima manje pozornice, nabijen prostor raspoložene publike, fantastična forma benda i prije svega šefa Sakisa, kojem je publika jela iz ruke, fenomenalna zvučna slika te sjajna igra svjetla bili su faktori koji su se pobrinuli za ne posve očekivano nezaboravno iskustvo. Izuzetno raspoloženi Rotting Christ su pod zapovjedništvom karizmatičnog Sakisa, koji na pozornici djeluje kao neka mješavina grčkog filozofa i velikog poglavice nekog polisa, predstavljali prije svega aktualni album Kata Ton Daimona Eaytoy te opet potvrdili da je riječ o jednom od unikatnijih bendova ekstremnog metala. Rotting Christ su naime pronašli savršenu ravnotežu black metala s elementima gothica te zahvatima tradicionalne grčke glazbe (prije svega vrhunski zborski dijelovi), koji uživo zažive u posve novom svjetlu i lako uspostavljaju doista dijabolično ozračje. Uz to Rotting Christ odlikuju, unatoč tome što njihovu jezgru i dalje čini black metal, za taj žanr posve netipični gitarski rifovi koji nisu uobičajene pčelice, nego imaju snažan, epski prizvuk, a drukčijima ih čini i meditativno tribal bubnjanje. Rotting Christ uspijeva ono što ne uspijeva grčkoj vladi (a ni drugima, ako smo već kod toga) – ujedinjuje (metalski) narod. Vrhunski su u noć odzvonile King of a Stellar War, The Sign of Evil Existance, Grandis Spiritus Diavolos, Noctis Era i mogućna himna Non Serviam te se pobrinule za savršeno zaključenje četvrtog dana!
Tekst Deadlock, Betraying the Martyrs, Arch Enemy, Unearth: Primož Novak
Tekst Morana, Crowbar, Vreid, Striker, Rotting Christ: Rok Klemše
Setlista
CROWBAR:
1. All I Had (I Gave)
2. The Lasting Dose
3. To Build A Mountain
4. The Cemetery Angels
5. Walk With Knowledge Wisely
6. Conquering
7. Existence Is Punishment
8. Planets Collide
VREID:
1. Helvete
2. The Reap
3. Disciplined
4. Blücher
5. Væpna lengsel
6. Eldast
7. Arche
8. I Krig
9. Raped By Light
10. Pitch Black
ROTTING CHRIST:
1. 666
2. P’unchaw kachun-Tuta kachun
3. Athanati Este
4. Kata ton Demona Eautou
5. King of a Stellar War
6. The Sign of Evil Existence
7. Transform All Suffering Into Plagues
8. Societas Satanas
9. In Yumen-Xibalba
10. Grandis Spiritus Diavolos
11. Chaos Geneto (The Sign of Prime Creation)
12. Noctis Era
13. Non Serviam
Galerija slika
