Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1984
Ocjena: 3.5/5
Njemački space rockerski velikani Eloy doživjeli su izdavanjem albuma “Performance” (1983) manji zvučni preporod koji ih je približio nekim zvučnim konceptima 80-ih. Njihov tradicionalni space rockerski zvuk natopio se hard rockerskim, mjestimice čak i heavy metalskim elementima, dok su se klavijature već posve prilagodile klasičnoj produkciji 80-ih. Promjene nisu bile tako radikalne kao što su se bojali neki njihovi obožavatelji, no ipak je to nakratko značilo kraj visoko ambijentalnog zvuka i ambicioznih albuma začinjenih znanstvenofantastičnim konceptima. Eloy su, ukratko, unatoč utjecaju zvučne tehnologije 80-ih i dalje ostali prepoznatljivi na kilometar. Njihova vrlina stvaranja epsko-dramatičnih do hipnotički sanjivih atmosfera zadržala se i na “Metromania”, posljednjem činu ove verzije sastava, na većini skladbi. Naravno, ovaj album nije dosegnuo širinu i dubinu većine njihovih prethodnih izdanja, ali je ipak bio posve solidan uradak koji je još jednom potvrdio da su Eloy bili jedni od rijetkih progresivnorockerskih veterana koji su se i u 80-ima mogli bez srama dičiti pridjevom progresivni. Dugogodišnji poglavar grupe Frank Bornemann, majstorski gitarist, sjajan producent i malo manje blistav pjevač (njegov izraziti germanski akcent nije za svačiji ukus, ali ja osobno bez njega ne mogu zamisliti zvučnu sliku Eloy), htio je zadržati njihov prepoznatljiv identitet i istodobno ići u korak s vremenom, što je bio posve logičan potez.
“Metromania” je djelomično konceptualni album, iako se nijedna skladba izravno ne odnosi na njegovu središnju priču. Ona govori o gradu smještenom u bližu budućnost, prožetom kibernetikom, sivilom, nanotehnologijom i hladnim racionalizmom, nad kojim brižno bdije veliko oko Velikog brata. Tu glavni protagonist potajno na svojoj futuristički oblikovanoj gitari svira glazbu uperenu u lice represivnom režimu. Tipičan, prilično izlizan orwellovski koncept koji nipošto ne dostiže dubinu većine njihovih prijašnjih koncepata. Nešto slično je, među ostalim, na puno duhovitiji, razrađeniji i izvorniji način već prije toga iznio legendarni Frank Zappa. Ovaj koncept puno bolje od pojedinih skladbi oživljava na odličnoj naslovnici britanskog umjetnika Rodneyja Matthewsa, čije su ilustracije u 80-ima resile nekoliko izdanja Eloy objavljenih za britansko tržište. Njegov stil je inače dosta podsjećao na puno poznatijeg Rogera Deana (autora naslovnica za sastave Yes, Uriah Heep, Asia, Budgie, Greenslade itd.), a većinom je obrađivao fantazijske ili znanstvenofantastične motive.
Eloy su se stilski i ovaj put držali već na prethodnom albumu provjereno učinkovite mješavine svojeg tradicionalnog space rocka sa značajnim raznovrsnim teksturama ambijentalnih klavijatura i hard rocka, koji su odražavale prije svega pojedine udarne gitarske dionice i vatreni bubnjarski prijelazi tradicionalnog hard rock bubnjara Fritza Randowa. Frankove gitarske dionice su kao i obično u nekoj ravnoteži između suptilnih linija, kojih se nagutao u školi Davida Gilmoura (Pink Floyd), i klasičnih hard rockerskih rifova. U vezi s Hannesom Arkonom, dodatnim gitaristom i povremenim klavijaturistom, tvori solidnu mješavinu gitarske profinjenosti i užarene snage. Klavijaturist Hannes Folberth do tada je već izrastao u jednog od najboljih klavijaturista njemačke prog rock scene. Njegova mješavina elektroničkih i simfonijskih aranžmana u upotrebi sintesajzera zauzima lavovski dio zvučne slike albuma, iako nikad ne djeluje dominantno. Kao i na prethodniku, pojedine su skladbe osjetno manje kompleksne od njihovih uobičajenih standarda, ali su aranžmani i dalje dovoljno bogati da se svide svim prog sladokuscima koji na 80-e ne gledaju samo kao na neko mračno razdoblje za progresivni rock. Ovaj put su Franku s tekstovima pomogli Martine Ryan i Andrew Ward (ne radi se o istoimenom bivšem bubnjaru sastava Camel), što znači da je poeziju i dalje radije povjeravao anglosaksonskim autorima nego svojim zemljacima ili vlastitom peru. Posljedica je bila da su Eloy imali znatno bolje tekstove od većine tadašnjih njemačkih rock sastava. Frankova produkcija bila je za ono vrijeme izvrsna i još i danas zvuči jako dobro, a izbjegavao je i pretjeranu, za ono vrijeme tipičnu sintetičnost.
Nijedna skladba na albumu ne zvuči komercijalno niti je nastala s namjerom da tako zvuči. Uvodni “Escape To The Heights” dobra je kombinacija njihovih tradicionalnih elemenata, hard rocka i utjecaja zvučne tehnologije 80-ih. Elektronički zvučni sintesajzeri poduprti su udarnim hard rockerskim dionicama, koje prati Frankov prepoznatljiv, germanskim akcentom “obogaćen” vokal (to je ovdje ipak već nešto manje očito nego na prethodnim albumima). Gitarske se dionice često prelijevaju s raznovrsnim sintesajzerima i stvaraju futurističko-kibernetičku atmosferu. “Seeds Of Creation” u uvodu donosi prepoznatljive linije Folberthovih sintova, brojne elektroničke efekte i ženske prateće vokale koji na učinkovit način tvore zvučnu pozadinu. Elektronički zvuk sintesajzera podmazan je dinamičnom i melodičnom ritam linijom. Najbolji trenutak nastupa u instrumentalnoj sekciji, kad upadne moćan solo na sintovima i stvori prilično veličanstvenu atmosferu. “All Life Is One” ima ezoteričan, gotovo orijentalan uvod na klavijaturama. Prateće vokalne harmonije prožete sintetičkim efektima i spor ritam s bogatim kulisama sintesajzerskih zavjesa iz sekunde u sekundu pojačavaju prevladavajuću kibernetički obojenu atmosferu. S vremenom upadne i Frankov dramatični vokal te njegov unos prepoznatljivih, ovaj put prilično izbrušenih gitarskih dionica.
Na “The Stranger” može se osjetiti nekoliko minimalnih utjecaja new wavea u nekim ritmičkim elementima. Inače je i ovdje riječ o tipičnoj mješavini hard rocka i space rockerskih finesa, gdje se udarne gitarske dionice miješaju s raznolikim klavijaturama i tvore učinkovit zvučni zid. U srednjem dijelu upadne klasičan hard rockerski solo na gitari, elektroničke teksture klavijatura i dramatične prateće vokalne harmonije. Središnji refren zvuči za njihove prilike prilično pop rockerski i stvara zanimljiv kontrast. Epska “Follow The Light”, koja je po mom mišljenju ujedno i najbolja stvar na albumu, sadrži neke od najboljih tradicionalnih elemenata Eloy i spada među njihove klasične space rockerske zalogaje. Dramatičan uvod s raznovrsnim dionicama na klavijaturama i dramatičan vokal počinju graditi idealističku priču o pojedinčevoj težnji da se iz sivila svakodnevice probije prema nečem višem. Frankov vokal na jednom mjestu doseže prilično visok registar, barem za njegov uobičajeni raspon. Slijedi majstorski prijelaz u kojem se hard rockerske gitarske dionice i bogate kulise klavijatura prelijevaju u skladnu ravnotežu. U pozadini upadaju odlični ženski prateći vokali koji povremeno preuzimaju i središnju ulogu u glavnom melodično-pompoznom refrenu. Teksture klavijatura i ovaj put stvaraju snažnu futurističku atmosferu te zajedno s moćnim ritmičkim prijelazima i suptilnim gitarskim linijama tvore bogate aranžmane. Klavijaturske teksture u završnoj sekciji pomalo podsjećaju na stil koji je inače tipičan za Geoffa Downesa (Asia, ex-Yes). Album tu doseže svoj vrhunac.
“Nightriders” je gotovo metalski ukras s brojnim udarnim gitarskim dionicama i bubnjarskim zamasima, dok su klavijature ovaj put gurnute malo više u pozadinu. Frankov vokal tu opet teži višim registrima. Glavna odlika skladbe nalazi se u središnjem, klasičnom hard rock rifu i izvrsnom gitarskom solu. Kad god bi se Eloy postavili u ulogu hard rockerskog sastava, djelovali bi prilično učinkovito, što nije neobično za sastav koji je svoj put započeo kao hard rock bend. Ujedno je to i lijep dokaz njihove raznovrsnosti. Za kraj tu je još i naslovna “Metromania”, još jedna vrlo solidna space rockerska kompozicija s brojnim simfonijskim aranžmanima, udarnim gitarskim dionicama i nepredvidljivim ritmičkim prijelazima. U uvodu na pozitivan način iznenade raznovrsne, umjetnički položene elektroničke teksture sintova, snažan gitarski rif, a nastavljaju se gotovo klasicistički simfonijski aranžmani. Frankov dramatični vokal se kroz poeziju poistovjećuje s nekim tko se u stilu romana “1984” naposljetku pomirio sa životom u kibernetičkom gradu lišenom emocija, pod “zaštitom” Velikog brata. Aranžmani na klavijaturama i ovaj su put odlični, dok se ritam linija povija pod brojnim bubnjarskim prijelazima i melodičnim linijama Matziolova basa. Istodobno zrači i izvanrednom dinamikom. Udarne gitarske dionice cijelo vrijeme unose do kraja užarenu pompoznost. Najbolji trenutak nastupa kad se dionice na sintovima preliju u izuzetno profinjenu sekciju u kojoj se prelijevaju zajedno s dijelom obiju gitara i epskim vokalom. Slijedi sjajna ambijentalna sekcija s ritmičkim stupnjevanjem, odličnim radom na basu i brojnim trzajućim rifovima. Klasicistički obojen motiv zajedno s refrenom se u nastavku još nekoliko puta ponovi. Na ovoj kompoziciji Eloy su uspjeli postići onu savršenu učinkovitost u spajanju svoje tradicije sa zvučnim finesama 80-ih. Kako prikladan završetak albuma, a ujedno i jednog razdoblja u njihovoj povijesti.
“Metromania” naravno nije bila nikakvo remek-djelo, ali je po mom mišljenju ipak nešto bolji album od svojeg prethodnika jer su na njemu uspjeli postići onu primjerenu i s Frankove strane toliko željenu ravnotežu između tradicije i nekih tada modernih zvučnih elemenata 80-ih. Kao cjelina zvuči i malo tečnije i prirodnije od prethodnika, a istodobno sadrži manje koketiranja s elementima popa i new wavea, što je sigurno bliže srcu svim njihovim tradicionalnim slušateljima. Iako su Eloy i nakon izlaska “Metromania” i dalje uživali lijepu mjeru popularnosti i izvan njemačkog govornog područja, ovaj je album označio početak raspada ove verzije sastava. Na turneji koja je uslijedila njihov je nastup u Londonu čak snimila radijska/TV postaja BBC, a nastup su pogledali i članovi neo prog rock prvaka Marillion, koji su im tada bili kolege u izdavačkoj kući EMI. Taj je događaj sigurno bio jedan od vrhunaca njihove karijere. Već iduće godine uslijedio je potpuni raskol između Franka i njegovih dotadašnjih kolega. Nakon izlaska ovog albuma naime im je istekao ugovor s izdavačkom kućom EMI. Frank si je tada želio uzeti vremena za razmišljanje o daljnjem smjeru, dok su ostali članovi bez njegova odobrenja iskoristili ime i logotip sastava za izdavanje albuma “Operation Wildgeese” (1985), koji je sadržavao glazbu za istoimeni film s Klausom Kinskim u jednoj od glavnih uloga. Tako su tada nakratko postojala dva sastava s imenom Eloy, što je bila jedina kontroverza u njihovoj dugogodišnjoj povijesti. O tom neobičnom događaju više riječi u recenziji idućeg, jedinog albuma Eloy bez sudjelovanja i odobrenja Franka Bornemanna.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Hannes Arkona – gitara, klavijature, vokoder
Klaus-Peter Matziol – bas gitara
Hannes Folberth – klavijature
Fritz Randow – bubnjevi
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Escape To The Heights (5:03)
2. Seeds Of Creation (4:28)
3. All Life Is One (6:28)
4. The Stranger (3:59)
5. Follow The Light (9:37)
6. Nightriders (9:39)
7. Metromania (6:10)
Trajanje albuma: 45:24
