Mjesto: hostel Celica, Metelkova / Ljubljana
Datum koncerta: 19.11.2007
Broj posjetitelja: 30
Cijena karte: 0,00€
Svaki put kad čujem da će negdje u blizini zasvirati neki glazbenik koji albume izdaje za Cuneiform, odmah sam zainteresiran. Šef izdavačke kuće Steven Feigenbaum okupio je u danas već kultnoj etiketi same vrhunske sastave, od legendarnih poput Soft Machine, Univers Zero, Present, do mlađih poput Guapo, Nebelnest, Happy Family,… Među njih spada i gospodin Alec Redfearn, koji se ove godine odlučio na svjetsku turneju. Mladi i kod nas gotovo nepoznati harmonikaš upustio se u pravi pothvat, jer za svjetsku turneju treba poprilično love, a nje jednom prilično opskurnom glazbeniku uvijek nedostaje.
Stoga nije nikakvo čudo da su se gospodinu Redfearnu na turneji događale vrlo zanimljive, a ponekad i bizarne stvari – od poplavljivanja kupaonica u kući gostoljubivog prijatelja do mozganja o tome kako platiti hotelsku sobu za koju mu je ponestalo novca. Neke njegove zamisli su prilično duhovite i vrlo slikovito ih je opisao na svom blogu. Još je čudnije to što se na turneji zaustavio i u Sloveniji, i to ne samo na već kultnoj lokaciji za manje poznate i kvalitetne sastave, Metelkovi, nego i u Mariboru i Murskoj Soboti. Nastup u Mariboru kasnije je ipak otkazao.
Prema svemu što sam o njemu čuo i pročitao, nadao sam se barem zanimljivoj večeri. Baš me zanimalo hoće li s publikom podijeliti i neku šaljivu zgodu. No čim sam stigao do Celice, iznenadila me vijest da je jedan od dvojice nastupajućih obolio. Budući da sam želio čuti Aleca Redfearna, pomalo sam zlurado poželio bolest tipu s kojim zajedno koncertira. No kao i obično, zlurado ti se obije o glavu pa je bilo tako i ovaj put. Naravno, nije se razbolio nitko drugi nego Alec Redfearn. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se pomirim s time da mi nije suđeno da ga vidim (Murska Sobota ipak je predaleko za mene, a tko zna bi li do tada uopće bio zdrav). Nadao sam se samo da će Micah svirati barem nešto što sliči glazbi njegova kolege s turneje. No već mi je sama najava jasno dala do znanja da je Micah ukorijenjen u folku i countryju te pomalo i u bluesu.
Već prvom skladbom izvođač je pokazao da je riječ o prilično tipičnom predstavniku američkog country folka, gdje su važne prije svega lijepe melodije i obojeni tekstovi. Tekstovi su bili priličo raznoliki, bilo je tipičnih country zgoda i gorkih razočaranja zbog pobjegle ljubavi, ali i nekoliko metaforičnijih tekstova u stilu Boba Dylana. Kroz dobrih sat i pol sviranja (usred toga je bila pauza) odsvirao je nekoliko svojih najboljih stvari i nekoliko obrada, među ostalim i djelo Richarda Thompsona, što zorno pokazuje da gospodin Micah vrlo dobro vlada gitarom. Kasnije se okušao i u ulozi improvizatora, gdje se istaknuo i s nekoliko flamenco umetaka.
Glas mu je cijelu večer, unatoč prehladi, bio vrlo čist. Povremeno me podsjećao na Arta Garfunkela ili na Cata Stevensa. Znao je otpjevati i visoko i nisko, jednom je čak i jodlao, što je kod dijela publike izazvalo smijeh. Ukratko, upotrijebio je mnogo klasičnih country i folk trikova. Njegov kontakt s publikom bio je minimalan. Riječ je o glazbeniku kojem nije stalo do toga da zabavlja ljude koji se dosađuju. Njegova je namjera ugoditi onima koji su došli slušati glazbu. Očito vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. I to s razlogom. Bio sam doista iznenađen kako je dobar gitarist taj gospodin iz Amerike. Na dvanaestožičanoj akustičnoj gitari odsvirao je hrpu teških slijedova akorda, a žice je ubirao poput klasičnog gitarista. Doduše, nije odsvirao nikakve tipične rockerske solaže, ali za dokaz njegovih sposobnosti nisu bile potrebne. Zvuk koji je izvukao iz svog instrumenta povremeno je čak prerastao svoj okvir, pa je gitara tu i tamo zvučala i kao bendžo.
Užitak u koncertu na zadnjih nekoliko skladbi pomalo mi je pokvario neki naporan tip koji je očito mislio da će se slušateljima silno svidjeti ako gospodina na gitari bude pratio tako da prstom lupka po vrču piva. Dok se to na nekom glasnom koncertu uopće ne bi čulo, u tihom, intimnom ozračju Celice vrlo je brzo postalo smetajuće. No dobro, to i nije toliko važno. Važno je da je Micah odsvirao konkretno i dobro, ponekad je malo previše zašao u improvizacije koje nisu vodile nikamo, a ponekad su improvizacije bile i silno dobre. Svojim melankoličnim melodijama znao je začarati publiku (mene je čak toliko začarao da sam skoro zaspao), no znao je odsvirati i življe pjesme.
Micah je jasno pokazao da ako ljudi žele čuti kvalitetnu folk glazbu, ne trebaju ići na koncert Boba Dylana ili Joan Baez, koji u starosti (osobito Dylan) grakću kao dvije neugođene vrane i time zarađuju basnoslovne svote novca. Micah je koncert odsvirao besplatno, a ipak srcem i dušom. Folk i country možda mi doista nisu pisani na kožu, ali više nego očito je bilo da Micahu jesu, a već to je dovoljno da na ne baš zaljubljenog slušatelja ostavi dojam. Lijep koncert za hladnu utorak večer.
tekst: Rok Podgrajšek
fotografije: Jani Lah
