Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izdanje: year
Ocjena: 4.5/5
S “Dawn” su Eloy napravili gigantski iskorak u svom dotadašnjem glazbenom razvoju. Nakon izlaska “Power And The Passion” (1975), njihova prvog odvažnog izleta u svijet konceptualnih albuma, koji je danas za mnoge jedan od kultnih albuma space rocka, ali nije doživio toliko željeni komercijalni proboj, došlo je do raskola između gitarista/pjevača/producenta Franka Bornemanna i ostalih članova sastava. Glavna razlika pokazala se prije svega u daljnjem zvučnom usmjerenju grupe. Dok je Frank htio grupu odvesti na sljedeću, profinjeniju simfonijsku prog rock razinu kroz veću sofisticiranost zvuka i unošenje raznovrsnih orkestralnih aranžmana, “pobunjenici” su htjeli nastaviti s dotadašnjim space rockerskim smjerom s jakim naglaskom na hard rockerskoj interakciji hammond orgulja i gitarskih rifova te pojedinačnim dužim solističkim izletima. Budući da se Frank do tada već nametnuo kao neprikosnoveni šef grupe, ostali su morali pokupiti svoje stvari. Dok su ovi otišli svatko svojim putem (klavijaturist Manfred Wieczorke pridružio se Jane, opskurnom, ali u domaćoj Njemačkoj razmjerno popularnom sastavu), Frank je morao od početka izgraditi novu verziju Eloy. Njegova vizionarstvo se isplatilo i grupu je nadogradio još boljim glazbenicima. Wieczorkea, koji je bio opsjednut prije svega zvukom hammond orgulja, zamijenio je znatno svestraniji Detlef Schimdtchen, koji je njihov dotadašnji simfonijski zvuk dodatno obogatio šarolikim izborom orgulja, mooga i melotrona. Klaus Peter-Matziol svojim je sofisticirano-melodičnim pristupom osjetno poboljšao poziciju basista. Bubnjarsku stolicu zauzeo je Jürgen Rosenthal, bivši bubnjar njemačkih heavy rockerskih ikona Scorpions, kojeg je Frank upoznao dok je producirao album Scorpionsa “Fly To The Rainbow”. Rosenthalov bubnjarski stil u mnogočemu je podsjećao na Neila Pearta (Rush) i kao takav bio je pravi pogodak. S tom postavom Eloy su na nekoliko godina postali najuspješniji njemački progresivnorockovski bend i, ako izuzmem elektroničke zanesenjake Tangerine Dream i Kraftwerk, jedini kojem je uspio zamjetan komercijalni proboj i izvan domaćeg terena.
“Dawn” je dakle bio onaj ključni album koji je Eloy katapultirao iz opskurnih space rockera pod snažnim utjecajem Pink Floyd i Uriah Heep u svjetski priznate predstavnike progresivnog rocka. Do te faze njihove karijere zvuk grupe snažno se približio simfonijskom smjeru u stilu Yes ili Genesis. Zvuk hammond orgulja više nije bio dominantan, nego je postao tek jedan od integralnih dijelova široke palete klavijatura. Linije klavijatura i Frankove gitarske pasaže počele su se pri stvaranju određenih motiva prelijevati do te mjere da su se gotovo posve slile skupa, kao što je to obično bilo karakteristično za Genesis. Prije više nego očite psihodelične veze s Pink Floyd ovaj su put uspješno svedeni na minimum, koji najčešće zahvaća tek pojedine ambijentalnije trenutke, dok je art/hard rockerski utjecaj, osim kroz Frankovu upotrebu gitarskih rifova, gotovo posve nestao. Važan izvor obogaćene simfonijske profinjenosti leži i u tome što je Frank za suradnju privolio simfonijski orkestar pod vodstvom Wolfganga Mausa, koji je dao zamjetan udio moćnih simfonijskih aranžmana. Oni albumu u kombinaciji s njihovim karakterističnim energičnim gitarskim rifanjem i sofisticiranim klavijaturama daju iznimno veličanstvenu i ezoteričnu atmosferu. Važna promjena je i početak korištenja ženskih zborskih vokala, koji su od tada postali zamjetan element većine njihovih albuma. Frankov vokal prožet njemačkim naglaskom i dalje je stvar ukusa, no do ovdje je već osjetno napredovao u naglašavanju pojedinih engleskih riječi. I Frankova produkcija na “Dawn” napredovala je više nego zamjetno i mogu reći da je u ono vrijeme bila jedna od najboljih u progresivnom rocku.
Iako je “Dawn” zamišljen kao konceptualni album, stvarnog, zapisanog koncepta na njemu nema, jer je namjerno zamišljen tako da si slušatelj prema vlastitim predodžbama sam stvori koncept. Zbog ezoterične atmosfere i prirode pojedinih aranžmana, u mojim konceptualnim predodžbama album vodi kroz spiritualno putovanje kroz svemir od nastanka našeg svijeta pa opet natrag na čvrsto tlo. Većina tekstova, koji su kao i obično jedna od njihovih slabijih točaka, uglavnom se vrti oko utjecaja sunca na ljudski život te
vječnih pitanja unutar i izvan vremena i prostora. Skladbe se u tradiciji konceptualnih albuma međusobno prelijevaju izravno jedna u drugu.
Uvodni “Awakening” otvara se zvukovima oluje, kakva je mogla biti samo u zoru života na našem planetu, i iznimno ukusnim orkestralnim aranžmanima u kojima lavovski dio svira melankolične violine. Zatim se unutar orkestralne melodije uključuje suptilna gitara i blago frenetičan vokal, koje podupire profinjen ritam. Nakon prvog prijelaza slijedi “Between The Times”, koji je podijeljen u četiri različite sekcije. U prvoj oduševljava energičan gitarski rif, poduprt dinamičnim bubnjevima, koji u pojedine simfonijske aranžmane unosi i nešto
izvorne Eloy heavy rockerske magije. Sljedeća sekcija “Memory Flash” zvukom mekih slojeva klavijatura malo smiruje atmosferu. Nakon simfonijskog aranžmana nastupa “Appearance Of The Voice”, gdje se pojavljuje iznimno suptilna gitarska solaža poduprta finim simfonijskim zavjesama. Tu se uključuje i ženski glas, a zatim opet slijedi smirena sekcija. Na “Return Of The Voice” unose dramatičan heavy rockerski motiv kroz kombinaciju udarnog rifanja i vatrenih bubnjarskih prijelaza. “The Sun Song” otvara se predivnim melankoličnim simfonijskim zavjesama i krhkom melodijom na gitari. Ovdje grupa postupnim unošenjem orkestralnih aranžmana polako gradi dramatičnu atmosferu. Frank, unatoč svojoj naglasnoj “boljki”, ovaj put na vokalu daje sve od sebe. S prvim prijelazom nastupa “svemirska” sekcija, u kojoj se nevjerojatno umjetnički prelijevaju orkestralni aranžmani te dramatične pasaže na gitari i klavijaturama.
Nakon naglog završetka kompozicija se prelijeva u “The Dance In Doubt And Fear”. Ona se otvara dramatičnim stupnjevanjem na basu i bubnjarskoj pedali, dok se u pozadini prelijevaju simfonijske zavjese melotrona. Usput se čuje neka daleka, nerazumljiva naracija, koja zna povremeno biti pomalo naporna zbog vrlo jakog njemačkog naglaska. Frankova gitara je ovdje provučena kroz razne efekte i izvlači posebno suptilan zvuk. Ovo je jedan od rijetkih trenutaka na albumu kad se ponovno može osjetiti utjecaj Pink Floyda. Prava škola profinjenosti i suptilnosti. Slijedi “Lost!? (Introduction)”, koji se otvara dramatičnim zborskim vokalima i zvukovima mooga, što se u intervalima ponavlja do nastupa energičnog prijelaza na bubnjevima. Tu upada odlična solaža na moogu, koju stupnjuju dramatičan ritam i moćne pasaže na gitari, a sve zajedno zaključuje melankoličan vokal. U završnici slijede zvukovi šuma valova te iznimno lijepi i nježni orkestralni aranžmani. Nastavak “Lost!?? (Decision)” otvara se dramatičnim zvukom orgulja i valovanjem melotrona, koji zajedno tkaju iznimno melankoličnu atmosferu. Unutar profinjenih simfonijskih zavjesa u intervalima se uključuju gitara, bas i bubnjevi. Dok Matziol tka svoje melodične bas linije, Bornemann se u vokalu pita u kojem smjeru plovi čovječanstvo i je li budućnost ipak u zvijezdama i istraživanju prostranstava svemira.
Slijedi (po mom mišljenju) vrhunac albuma – “The Midnight Fight/The Victory Of The Mental Force”, koji se otvara šumom vjetra, bubnjarskim stupnjevanjem na činelama i zvukom orgulja. Dramatični vokal polako podiže napetu atmosferu, nakon čega na odličan način unose energične pasaže u kojima se međusobno biju bubnjevi, gitara i orgulje. Uzburkan rif odlično je položen na poskakujući ritam, a oboje u pozadini prate ukusni orkestralni aranžmani . I u srednjoj sekciji orkestralni aranžmani na violinama iznimno su profinjeno položeni preko naoštrenih gitarskih rifova i duhovitih bubnjarskih prijelaza. U završnom dijelu međusobno se oštre energične gitarske pasaže, hammondice i užareni ritam s duhovitim unosom gitarske solaže. Kompozicija koja je nedvojbeno jedan od vrhunaca njihove karijere. Melankolični “Gliding Into Light And Knowledge” otvara se elektroničkim zvukovima klavijatura i profinjenom melodijom na gitari. Svemirske pasaže na moog sintisajzeru u kombinaciji s orkestralnim aranžmanima podižu dramatičnu atmosferu, dok Frankov vokal u sekciji “Le Réveil Du Soleil” pjeva hvalospjev suncu. Ona je konceptualno doduše pod više nego očitim utjecajem Yes i njihove “Nous Sommes Du Soleil” s “Tales From The Topographic Oceans” (1973), a ipak je ovdje riječ o posve drugačijoj strukturi i znatno tajanstvenijoj atmosferi. Slijedi duža “svemirska” instrumentalna sekcija, koja sadrži niz elektroničkih zvukova, šarenih udaraljki sa zvončićima, sanjivu melodiju na gitari s obaveznom profinjenom solažom i paletu ženskih zborskih vokala. Odlične završne solaže na gitari i moogu su za sve prste polizati i dokazuju koliko je grupa od prethodnog albuma napredovala u ulozi pojedinih instrumentalista. Završna naslovna sekcija “Dawn” završava se gotovo
šamanskim zvukom udaraljki i pozivom suncu na “ustajanje”. Izvrstan završetak ovog sjajnog albuma. Njegovo aktualno reizdanje sadrži nešto izmijenjen broj skladbi jer su kraća djela od druge do pete spojena kao pojedine sekcije “Between The Times”, dok je završna skladba podijeljena na dva dijela. Pri recenziji sam se ugledao na to izdanje.
Eloy su s “Dawn” stvorili prvo od svoje trilogije space rockovskih remek-djela iz druge polovice 70-ih, koja su nastala u najplodnijem razdoblju njihove karijere. “Dawn” ima divno svojstvo da slušateljevu svijest s lakoćom odnese na nezaboravno spiritualno putovanje kroz svemir. Ovakve ezoterične albume za veći doživljaj je po mom mišljenju najbolje slušati u mraku. Prekrasni simfonijski aranžmani uspijevaju slušatelja odnijeti na dugo putovanje kroz prostor i vrijeme te opet natrag na Zemlju, gdje se na kraju hvalospjevom zahvaljuje jednom od glavnih izvora života – suncu. Zbog toga si po mom mišljenju opravdano zaslužuje status remek-djela i jednog od najboljih prog rock albuma iz druge polovice 70-ih. Tim su albumom Eloy napokon uspjeli stati uz bok i najboljim britanskim i talijanskim (simfo) progresivcima – mali uspjeh za svjetsku rock scenu, ali velik za njemačku. Frank je mnogo riskirao kad je počeo posve iznova, ali se više nego isplatilo jer je stvorio jedan od tri ključna albuma grupe, koji ih je napokon gurnuo na svjetsku kartu rock glazbe.
Postava
Fank Bornemann – vokal, gitara
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, vokal
Detlev Schmidtchen – klavijature, melotron, gitara, prateći vokal
Jürgen Rosenthal – bubnjevi, udaraljke, glasovi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Simfonijski orkestar pod vodstvom Wolfganga Mausa
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Awakening (2:38)
2. Between the Times (1:50)
3. Memory Flash (1:55)
4. Appearance of The Voice (1:12)
5. Return of The Voice (1:08)
6. The Sun Song (4:55)
7. The Dance in Doubt and Fear (4:27)
8. Lost!?? (Introduction) (5:15)
9. Lost?? (The Decision) (5:51)
10. The Midnight Fight/The Victory of Mental Force (7:18)
11. Gliding into Light and Knowledge/The Dawn (11:04)
Trajanje albuma: 48:08
Popis skladbi s reizdanja iz 2004.:
1. Awakening (2:39)
2. Between The Times (6:07)
– a. Between The Times
– b. Memory Flash
– c. Appearance of The Voice
– d. Return of The Voice
3. The Sun-Song (4:24)
4. The Dance in Doubt and Fear (4:28)
5. Lost!? (Introduction) (5:20)
6. Lost?? (The Decision) (5:01)
7. The Midnight Fight/The Victory of Mental Force (8:07)
8. Gliding into Light and Knowledge (4:16)
9. Le Réveil Du Soleil / The Dawn (6:48)
Trajanje albuma: 48:12
