Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 29. 1. 2021.
Produkcija: Michael Schenker & Michael Voss
Trajanje albuma: 45.02 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 9.0/10
Veliki Michael Schenker se vraća. Ovaj put s albumom koji je potpisao imenom Michael Schenker Group. Schenker je u karijeri preživio sve oluje, a uvijek je igrao otvorenih karata. Što vidiš, to i dobiješ. Glazbenik izuzetnih skladateljskih talenata i glazbenik koji je kao gitarist svojim doprinosom, a to možemo posve neskromno zapisati, dao golem dio šesterožičane Biblije svijeta, jer ju je zapravo u velikoj mjeri i sam napisao.
Michael Schenker svoj je veliki povratak odlučno najavio dvama izvrsnim albumima Michael Schenker Fest, koji su jasno davali do znanja da je karizmatični gitarist ponovno uhvatio svjež vjetar u jedra kreativne inspiracije, a to se ogledalo u fascinantnoj raznolikosti skladbi koje su sve redom grabile. Taj je moment Schenker prenio i na novi MSG album »Immortal« te tako iz sebe izbacio još jedno izvanredno dobro ostvarenje. »Besmrtni« Schenker, koji je još kao nejaki tinejdžer pisao pjesme za Scorpions, u razdoblju neposredno prije njihova komercijalnog uspjeha, u više od 50 godina duge glazbene karijere konkretno je potresao svijet rocka i rolla svojim doprinosom kroz sedamdesete, pohranjenim u vječnim klasicima i albumima zlatnih vremena sastava UFO, te tako utjecao na generacije gitarista koji su upijali njegov izražajni genij. Schenker je danas uz još nekolicinu odabranih, kojima možemo pridodati Eddieja Van Halena i Randyja Rhoadsa, jedan od gitarista koji su i u prvoj polovici osamdesetih dalje popularizirali sviranje gitare i svojim inovacijama otkrivali dokle sve još može doseći heavy rock i heavy metal (poslije su se pojavili i Malmsteen i Satriani, ali to je već druga priča).
Vodeće vokale na devet novih autorskih ostvarenja Schenker je ovaj put podijelio među četiri vokalista koji s njim još nisu surađivali. Vokali koji su dominantni i pečatni. Imena Ralf Scheepers, Ronnie Romero, Michael Voss i Joe Lynn Turner. Scheepersu je Schenker namijenio pjevanje u dvjema najagresivnijim i najbržim točkama albuma. To je okruženje koje Scheepers još kako dobro vlada i u njemu jednostavno obitava. No produkcijsko i skladateljsko okruženje je drugo, što stvara vrlo zanimljivu kombinaciju Scheepersova Primal Fear/Gamma Ray pristupa s čarolijama neoklasičnih heavy rock sadržaja prekaljene lisice Schenkera. Schenker je htio takvu stvar na poziciji kojom se album otvara, a dobio ju je s bijesom Scheepersova »bestijalnog laveža«, nazvanim Drilled to Kill. Zanimljiv je ‘speedkingovski’ izlaz, kojeg karakterizira zabavan dijalog na relaciji Schenker – Sherinian. Devil’s Daughter je druga takva agresivnija točka (sa Scheepersom na vokalu), koja bi isto tako mogla otvoriti album.
Najveća vokalna srodnost među odabranim vokalistima zapravo vlada između Romera i Turnera, iako je Romeru Turner u najboljem slučaju uzor. Možda to ne iznenađuje kad se prisjetiš da su obojica pjevali u Rainbow. Don’t Die On Me Now postavlja – nakon agresivnog uvoda – stvari na svoje mjesto. To je klasična hard rock stvar, s tipičnom kiticom koju nasljeđuje slikovit mističan refren. Druga s Turnerom na vokalu je »filmska« Sangria Morte s blagim hispanskim ugođajem, novim podkožno nezaboravnim refrenom i još jednim vrlo vještim prizivanjem mistike. Jedna od najklasičnijih, ali i najuzvišenijih skladbi albuma ujedno je i najkraća. To je Sail the Darkness. Ona djeluje čak najklasičnije MSG-jevski, a istodobno nosi konturu klasičnih Rainbow. Ta osjećanja produbljuje i Romero svojom novom fascinantnom vokalnom izvedbom. Obje skladbe na kojima je vokal doprinio Michael Voss ponovno spadaju među mistične trenutke albuma. Osobito albumu podižu bombastičnost. Prva je baladna After the Rain, koju Voss čak vrlo dobro izvede. Pogotovo za svoje godine, koje se na albumima Mad Max pokazuju kroz poprilično vokalne istrošenosti. Druga je Queen of Thorns and Roses, gdje ne manjka ni prstohvat AOR pompe. U obje bi kompozicije fenomenalno funkcionirao vokal Robina McAuleya, ali Schenker se odlučio drugačije.
Riječ je o nizu iznimno slikovitih skladbi koje oduševljavaju razrađenim karakterom postupnog stupnjevanja raspoloženja. One su često okrunjene i sažetim elementom mistike. Svakako glavnu ulogu odigra Schenkerov kreativni genij te nova fenomenalna pustolovina koja vodi slušatelja u kraljevstvo njegovih fantastičnih gitarskih čarolija. Riječ je o nostalgičnom »bijegu« u klasična vremena hard i heavy rocka. Schenker je unikat i nitko mu nije ravan. Jedinstven je fenomen stare škole rocka i neponovljiv. »Immortal« je refleksija i otisak koji slikovito zaokružuje njegov glazbeni put. Put koji neprestano prati laskavi predznak inovativnosti. Dodatni element karakternog i raspoloženjskog preokreta donosi na album niz vokalne karizme četvorice pjevača.
Posebna priča albuma njegova je najduža točka In Search Of The Peace Of Mind. Riječ je o skladbi koju je Schenker napisao s nepunih šesnaest godina, u vrijeme snimanja albuma Scorpiona »Lonesome Crow«. Schenker je u vezi sa svojom odlukom, kao nikad zadovoljan perfekcionist, rekao da ju je oduvijek želio ponovno isprobati. Sam je rekao da u vrijeme kad ju je napisao nije bio baš dobar gitarist, ali da je bez obzira na to i danas fasciniran vodećom frazom te skladbe, kao i nekim drugim rješenjima koja je kao nejaki mladić tada već uspio snimiti. Skladba vrijedi za najmračniju kompoziciju albuma i u svojoj osvježenoj režiji apsolutna je poslastica i vrhunac, postavljen na sam rep albuma »Immortal«. Ne samo da je najmračnija točka albuma, nego i prava mini epska suita, gdje se Schenker za veliki finale još jednom punokrvno razmahne briljantnim solažama i u sam izlazni dio točke, a time i albuma, isporuči točno onu kvalitetu po kojoj ga svijet rocka toliko cijeni i poštuje. Takvim kazališnim vrtlogom album se i zaključuje. U ovoj se skladbi izmjenjuju i trojica legendarnih vokalista koji su su-definirali Schenkerovu glazbenu karijeru i koji su surađivali na prethodna dva albuma Michael Schenker Fest: Gary Barden, Robin McAuley i Doogie White, a vodeći vokal u uvodnim stihovima preuzima Schenker osobno.
Michael Schenker si je dakle već davno podigao besmrtni spomenik. Za razliku od brata Rudija, koji je u Scorpionsima do slave odabrao drugačiji put, jer još i danas najviše pozornosti polaže na »milijun dolara vrijedan« osmijeh pred kamerama, Michael cijeni samo onaj kruh koji je zarađen žuljevitim rukama. A to je neprestano stvaranje i skladanje nove glazbe i naravno snimanje albuma. »Immortal« je vrhunski niz devet točaka i jedne obrade Scorpiona, »satkanih« u 45 minuta dinamične i visoko zapaljive heavy i hard rock avanture, koja nagovara briljantnom idejnom svježinom i superiornom raznolikošću. S obzirom na to da je riječ o albumu koji slušatelju na jednom jedinom mjestu nudi bitan, to jest elementarni dio glazbenog dosjea Michaela Schenkera, slavlje 50 godina glazbene karijere – što je Schenker u najavama prije izlaska albuma jasno isticao – utoliko je opravdanije. Dakle, čak i ako glazbenika ne poznajete, »Immortal« je nadasve prikladna ulazna točka koja vas uvodi u lik i djelo Schenkera. To znači da je »Immortal« uhvatio fenomenalan priključak s prvom polovicom osamdesetih, osobito s prva tri MSG albuma.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Drilled To Kill
2. Don’t Die On Me Now
3. Knight Of The Dead
4. After The Rain
5. Devil’s Daughter
6. Sail The Darkness
7. The Queen Of Thorns And Roses
8. Come On Over
9. Sangria Morte
10. In Search Of The Peace Of Mind
Postava:
Joe Lynn Turner – vokal na skladbama br. 2 i 9
Ralf Scheepers – vokal na skladbama br. 1 i 5
Michael Voss – vokal na skladbama br. 4. i 7
Ronnie Romero – vokal na skladbama br. 3., 6., 8. i 10
Michael Schenker – gitara, prateći vokal, vokal na skladbi br. 10
Steve Mann – klavijature, gitara
Barry Sparks – bas gitara
Simon Phillips – bubnjevi
Brian Tichy – bubnjevi
Bodo Schopf – bubnjevi
Gostujući vokalisti:
Gary Barden – vokal na skladbi br. 10
Robin McAuley – vokal na skladbi br. 10
Doogie White – vokal na skladbi br. 10
Preprosto genij. Imel sem ga priložnost videti z UFO na Walk On Water turneji. Noro. Z obliži polimani prsti, flying stisnjen med noge … in čisti užitek. Je bilo pa malo nenavadno po koncertu, saj je le Michael imel avtogram session, na kateri je prodajal svoj CD “Michael Schenker Story Live”. Je le šlo za UFO reunion turnejo, ampak očitno se je dobro spogajal. Ampak najbrž ne sam, ves čas ga je budno čuvala njegova “Yoko Ono”. Mislim, da je potem, ko sta šla narazen, takoj dal Philu Moggu vse pravvice za UFO. Pač hecno je bilo, ker ima sicer včasih veliko za povedati čez Phila.
Sicer je pa zame njegov genij predvsem v tem, da je njegova kitara vedno v službi pesmi in ne sili v prvi plan. Ni kot Yngwie, kjer je vse podrejeno njegovi kitari. Pri Schenkerju lahko solo povsem preslišiš, lahko pa mu natančno prisluhneš in slišiš vso genialnost.
Walk On Water turneja 😀 Wooow, to je bil tam 1995/96? Bojda so igral v Grazu? Jaz sem UFO samo z Vinnie Moore-om ujel trikrat, ampak to je proti koncertu z line-upom v katerem je Schenker, kot da jih nisem niti enkrat gledal 🙂 respect.
Meni osebno en najljubših kitaristov, prav zato kot si opisal zgoraj. On je to nakazal na UFO klasikah v sedemdesetih – una izhodna solaža v Love to Love – vedno dobim kurjo polt, kot kadar poslušam, izhodno Gilmourjevo solažo v Comfortably Numb. Ampak verzija Love to Love na “Strangers in the Night” je pa sploh fenomenalna. Ja samo res. Ko greš tko od komada do komada, je neverjeten ta stik klasike z bluesom in izplen muzikalnosti, ki jo je on bil sposoben pričarat v solažah, ki so vse po vrsti neskončno poslušljive in duhovite, res genij. Nova plata je meni osebno (po kreativni plati) res pravi stik s klasičnimi 80’es MSG albumi.
Sem moral letnico preveriti – v bistvu je bilo 1998. Ni bila ravno Walk on water tour, bil pa Walk on Water še vedno aktualni album. Ja, v Orpheumu so igrali. Sem jih tudi kasneje imel priložnost gledati z Vinnijem in moram reči, da možak opravlja odlično delo. Sem bil najprej skeptičen zaradi njegove shredderske preteklosti, ampak v UFO je lepo slišati njegove blues rockovske korenine.
Sem pa Schenkerja imel priložnost gledati tudi z MSG (2004) pa to vendarle ni bilo isto kot UFO. Je pa tudi res, da je šlo za eno izmed po moji oceni šibkejših inkarnacij s Chrisom Loganom na vokalu.
Hej, hej 🙂
Sem prebiral o tem UFO koncertu v eni od številk revije Dr. Music, še dons mi je žal zakaj sem tako pozno šel izpit za avto delat, je pa res da nisem bil v devetdesetih še tak koncertni navdušenec, kot prav nekje na prelomu v novi milenij , prav z letom 2000 – takrat sem začel zapadat v koncertno mrzlico. No, po drugi plati sem pa ogromno zamudil. K sreč sem Floyde ujel 1994, to je bil pa tud en moj redkih koncertnih obiskov v devetdesetih.
Z Vinniejem so bili v Grazu 4. 6. 2004 – to je bil moj prvi UFO koncert, pa pol mislim da 8. 3. 2008 na Dunaju (skupaj z metalci Angra) in 12. 12. 2015 kot predskupina Judas Priest v Brnu. Vinnie je tud mene popolnoma presenetil, ravno po tej plati kot si omenil. Pričakoval sem precej bolj naježen kitarski zvok, možakar je pa poln teh bluesy fines in mehkobe 🙂
Je pa Moog na vseh treh koncertih komaj stal po konci – vmes je večkrat pozabil verze itn… “Demon Alcohol” (Ozzy že ve) 🙂