Godine 1981. Iron Maiden su se polagano približavali točki golemog preokreta, kojem su svjedočili krajem ožujka 1982. No ni u razdoblju neposredno prije prijelomnice u karijeri nije prošlo bez korjenitih promjena, koje su pratile bend i tijekom snimanja albuma »Killers« (RockLine recenzija). Album »Killers« nakon izlaska, 2. 2. 1981. u Velikoj Britaniji, odnosno 6. 6. 1981. u SAD-u, ostao je previđen jer nije ponovio ni poboljšao plasman studijskog prvijenca. Iako je bio skladateljski, izvedbeno, idejno, kreativno i aranžerski, da o samoj produkciji ni ne govorimo, kvalitetno konkretiziran i bitno nadograđen u odnosu na nadobudnu auru svog prethodnika, na njegovu blagu zaboravljenost, naravno, utjecao je uspjeh trećeg albuma »The Number of the Beast«. »Killers« se na neki način može tretirati kao međustepenica u diskografiji i evoluciji benda, kao što to, recimo, vrijedi za Deep Purple s albumom »Fireball« (1971.) ili za Jethro Tull s albumom »Benefit« (1970.). Što je zajedničko ovim trima albumima? Svi su izvrsni, ali nepravedno previđeni, jer je svaki od njih naslijedio album koji je tim bendovima donio vječnu slavu.
Od 1976. nadalje Steve Harris, herojski šef Iron Maiden, borio se da Iron Maiden dovede u središte glazbenih masa. Bend je vodio od jedne do druge klupske rupe, pritom ne poznavajući riječ očaj ni povlačenje. Kormilo svoje Iron Maiden lađe držao je čvrsto usmjerenim, a bend je preživio orkane pljuštećeg punka, mode i novih new wave synth pop zvukova. Družinu predanih i vjernih glazbenika cijelo je vrijeme držao uza se i na životu vjerom u glazbenu viziju, a mnogi su glazbenici pritom morali otići i ustupiti mjesto onima uz koje je Harrisova volja dobivala granitnu otpornost i čvrstu realizaciju.

Tako je stigao onaj travanj davne 1980., kad je bend s prvijencem “Iron Maiden” zauzeo 4. mjesto britanske ljestvice najprodavanijih ploča. Time se polako probio do samog čela N.W.O.B.H.M. pokreta i našao se među velikim nadama novog žanra, koje su najavljivale nova glazbena vremena. Vremena procvata heavy metala. Do 24. 8. 1980. Iron Maiden nastupali su kao glavni nositelji programa, a onda su se kao predgrupa priključili Kiss na njihovoj »Unmasked« turneji. Posljednji koncert te turneje Iron Maiden odsvirali su u Norveškoj, 13. 10. 1980. u tamošnjem gradu Drammenu. To je bio i posljednji koncert s gitaristom Dennisom Strattonom. Stratton, koji je tad već skoro napunio okruglih 30, nije odskakao od ostatka Maiden ekipe samo godinama, nego i glazbenim ukusom. Bio je naime sklon mekšoj zvučnoj naravi rock’n’rolla, u što je spadalo slušanje bendova poput Queen, 10 CC, Eagles, Reo Speedwagon … Harrisu i Iron Maiden menadžeru Rodu Smallwoodu to je već dulje vrijeme sijedilo kosu. Zato su odlučili pokazati Strattonu vrata.
Do 20. 11. 1980., kad je počeo drugi dio Iron Maiden turneje, bend je imao mjesec dana odmora, a u tom je razdoblju izašao i treći singl kojim su htjeli pojačati promociju koncertne turneje. Odlučili su se za izvedbu obrade skladbe »Woman In Uniform«, koja u izvorniku pripada australskim punk rockerima Skyhooks. Singl je izašao 27. 10. 1980. i u Britaniji se plasirao na 35. mjesto. Inicijativu za singl dala je izdavačka kuća Zomba, koja je rezervirala studio Battery u Londonu, a za producenta je pozvan Tony Platt, poznat po radu s AC/DC. Harris je isprva bio vrlo skeptičan jer se komad stilski bitno razlikovao od onoga što su svirali Iron Maiden. No razmišljao je da bi upravo Platt kao producent mogao pomoći da Iron Maiden pronađu još tvrđi zvuk. Dodajmo da su Iron Maiden svoj prvijenac producirali posve sami. Dogodilo se upravo ono što Harris nije želio. Kad je bend s Plattom već snimio svoju verziju skladbe, ovaj je dobio poruku od izdavačke kuće Zomba da stvar zvučno obradi i prilagodi do te mjere da komad zgrabi kao pravi radijski hit. Singl “Woman In Uniform” posve je posljednji rad Dennisa Strattona s Iron Maiden. Stratton je pravio društvo Plattu dok je ovaj naknadno ublažavao i prilagođavao verziju koju je bend već snimio. Kad je Harris saznao za to “zvučno friziranje”, razbjesnio se, otpustio Platta i sam napravio novi zvučni miks. Nakon tog događaja Harris je u izjavama bjesnio da se nijedan »vanjski« pridošlica nikada više neće zafrkavati s glazbom benda. Na B-stranu singla Iron Maiden stavili su osvježenu verziju skladbe »Invasion«, koju je na 12-inčnom vinilnom izdanju singla dopunjavala još i koncertna verzija skladbe »Phantom of the Opera« (na njemačkoj verziji zamjenjivala ju je »Drifter«). »Woman In Uniform« bio je jedini »cover singl« benda. Harris nije bio nimalo ponosan na njega. Zato je remasterizaciju dočekao tek 2015. Inače je singl do tog reizdanja bio teško dostupan jer je prije toga doživio samo dva službena reizdanja. Izašao je u box setu »The First Ten Years« (1990.), a zatim na količinski ograničenom 2CD reizdanju albuma »Killers« iz 1995. Na naslovnici singla nalazi se žena u uniformi sa Sterlingovim automatom u rukama, koja više nego očito podsjeća na tadašnju premijerku Margaret Thatcher.
Ulazi Adrian. Ne onaj Running Wild maskot, nego tip po imenu Adrian i prezimenu Smith. Njega su Iron Maiden u ekipu zvali već 1979., ali je tada sa svojim Urchin odbio suradnju. Smitha je Dave Murray poznavao još iz djetinjstva i zajedničkih školskih dana. Prije nego što je Stratton napustio Iron Maiden, Smith, Murray i Harris posve neočekivano i nenadano susreli su se u jednom londonskom pubu i taj susret iskoristili za obnovu razgovora o međusobnoj suradnji. U Urchin je tada vladala zbrka, a Smithova vjera u bend sve je više jenjavala. Zato novu ponudu nije odbio. Smithovim dolaskom Iron Maiden dobili su svoju prvu pravu klasičnu postavu. Svoj prvi nastup Smith je odsvirao na trećem dijelu »Iron Maiden« turneje, koji je počeo 21. 11. 1980. u engleskom Uxbridgeu (Brunnel University), a završio mjesec dana kasnije u ništa manje engleskom Rainbow Theatreu usred Londona.
Smith je bio član benda manje od tjedan dana kad se ovaj nakon četvrtog koncerta posljednjeg dijela turneje već najavio u studiju da počinje sa snimanjem novog albuma. Po dolasku u studio Battery u Willesdenu (sjeverni London) Smitha je preplavila velika nelagoda. Tek se priključio bendu koji je već bio vrlo dobro poznat. Zato se opravdano pitao hoće li se njegove gitarske usluge u Iron Maiden uopće obnijeti. Smith je tako sa svojim novim kolegama Harrisom, Murrayem, Cliveom Burrom i Paulom Di’Annom ušao u proces stvaranja albuma koji je u odnosu na prvijenac bendu donio osjetnu tranziciju i glazbenog karaktera i zvuka.

Smith pak nije bio jedino novo lice koje je u to vrijeme ušlo u priču o Iron Maiden. Za novi album bend je uspio pridobiti na suradnju producenta Martina Bircha. Htjeli su ga već za prvi, ali se tada bavio Black Sabbathom i njihovim albumom »Heaven And Hell« (1980.). Karizmatični producent bio je u to vrijeme jedan od najtraženijih zbog modernih pogleda na tadašnji zvučni trend, koji je zahtijevao višu dozu rušilnih decibela. Ma kakvo tadašnje vrijeme. Birch je prije toga prevalio više od desetljeća zvučnih inovacija kojima je udahnjivao zvučnu dušu gigantskim sastavima rock ere, predvođenima Deep Purple, Blue Öyster Cult i Rainbow, da navedemo samo nekoliko teškaša sedamdesetih. Steve Harris oduvijek je prema Birchu gajio takvo strahopoštovanje da se cijenjenom producentu nije usudio ni prići kako bi ga pitao za moguću suradnju. Bio je uvjeren da se za tako skromni kvintet mladih nada, kakvi su bili Iron Maiden, Birch ne bi ni obazirao. Smithu, koji je još preživljavao šok priključenja bendu, njihova veza sa slavnim producentom izazivala je dodatni niz stresnih situacija, pa je Adrian jednom rekao: »Bio je fenomenalan producent, a istodobno zastrašujući. Zbog svoje visoke reputacije. Onaj tjedan dok smo snimali, od treme i uzbuđenja jedva da sam što pojeo.« No Smithova sumnja, kao i svi strahovi, bili su posve suvišni. Njegova pedantnost i visoka muzikalnost, koje je razvijao u domišljatim i karakternim solažama, u svezi s uvjerljivim manevrima Birchove produkcije više su nego briljantno uklapale u Harrisovu viziju. Istodobno je već nekoliko skladbi koje su došle na red za snimanje bilo dobro uvedeno u koncertne repertoare benda. Još 1976. i 1977. Iron Maiden počeli su ih uključivati u koncertni repertoar. Dvije od tih skladbi, koje su Iron Maiden počeli svirati vrlo rano, ali su ih na studijskom prvijencu »preskočili«, bile su i »Innocent Exile« i »Wrathchild«. Obje spadaju čak među najstariji materijal koji je Harris ikad skladao. Nastale su naime još 1973.
Skladbu »Wratchild« »metalski mutci« već su do tada poznavali jer je izašla 1980. na kompilaciji »Metal For Muthas« u izdanju izdavačke kuće EMI Records. Iron Maiden nisu je namjerno uključili na prvijenac. Snimili su novu verziju, koja je grabila još intenzivnije i još beskompromisnije u odnosu na izvornik, što je bila potvrda onoga na što su Iron Maiden bili sposobni u osvježenoj postavi.
Ostatak materijala ćemo prolijetiti vrlo brzo. »Drifter«, kojim završava »Killers«, definitivno je najstaroškolskije usmjerena točka albuma, čak s koprenom blues boogie tendencije, kojoj potrebnu podrugljivost, uz razvijenu brzinu, udiše ponajprije Di’Annova pečatna prodornost, u kojoj vokalist opet ne štedi svoju testosteronsku halapljivost za usamljenim djevojkama. Idealnu kombinaciju novih vremena i poniknutog osjećaja za rock’n’roll obješenjaštvo izražava i »Innocent Exile«. Pjevač je, s obzirom na više nego solidan vokalni nastup na prvijencu, napravio još odlučniji kvalitativni korak naviše. Posebno je zanimljiva »Prodigal Son«, koja definitivno odstupa od svega što se nalazi na albumu »Killers«. I više od toga. Od cijele karijere grupe. Poluakustična skladba s primjesom prog-folk pastorale, ali s okultnim tekstom – odlično zvuči i ako je odsvirate samo na akustičnoj gitari – pogotovo ako vladate pjevanjem teksta. Vratimo se natrag na Iron Maiden. Riječ je o jedinoj skladbi iz razdoblja Paula Di’Anna u grupi koju Iron Maiden nikad nisu izvodili uživo. Ipak, najveći pečat ostavljaju skladbe koje su odsvirane paklenski brzo, poslužuju najviše naježene bučnosti i istodobne visoko pedantne egzekucije. Među najmagnetičnije točke u tom smislu spadaju »Another Life« i »Purgatory« – zastrašujuće brzi rušitelji i ujedno pravi prototipovi bestijalno ceradog N.W.O.B.H.M. karaktera.
Naslovna skladba je artistički trijumf albuma »Killers«. Posebno je avanturistički zamišljena i može se povezati s mini epskom suitom s prvijenca, »Phantom of the Opera«, no njezina paklena narav bila bi bez uključivanja Adriana Smitha u gitarski tandem s Murrayem posve nezamisliva. Uz jezovitu »Murders In The Rue Morgue«, inspiriranu jednom od jezovitih priča Edgara Allana Poea, riječ je o dvojcu skladbi s kojima nije teško povezati fantastični omot Dereka Riggsa, samo što bi kadar nekog podhodnika u podzemnu željeznicu bio gotovo prikladniji. Edgar Allan Poe bio bi ponosan. Za većinu obožavatelja grupe obje skladbe vrijede za najveće favorite albuma. Dok je naslovna skladba nastala u vrijeme snimanja albuma, »Prodigal Son« i »Murders In The Rue Morgue« nastale su u vrijeme snimanja studijskog prvijenca »Iron Maiden«.
»Twilight Zone«, prvi singl albuma »Killers«, kojeg na europskoj verziji nećeš naći – izašao je na američkoj verziji i na CD reizdanju albuma 1998. -, još je jedan briljantan trenutak, a ujedno blago previđeni razbijač vrata. Zbog izvanrednih visina koje je mahniti Di’Anno tada s lakoćom dosezao, ova je skladba ostala upamćena kao odličan test s kojim su Iron Maiden u rujnu 1981. na tajnim audicijama već uvodili Brucea Dickinsona. Iako Adrian Smith nigdje nije naveden kao autor ili koautor nijedne skladbe Iron Maiden s albuma »Killers«, napisao je najprepoznatljiviju frazu skladbe »Twilight Zone«. Adrian je kasnije također objasnio da je ta skladba nastala vrlo brzo. Iron Maiden su je zamislili kao iznimno brzu točku, pri čemu su je (prema Smithovim navodima) utemeljili na tako brzom ritmu da je njezino izvođenje doseglo granice izvedivosti.
»Genghis Khan« je instrumentalni nasljednik skladbe »Transylvania« s albumskog prvijenca, koji u melosu namigne arabeskama. No odsviran je znatno brže, izaziva još više bijesa, još više ritmičkih prevrata i kao takav je još jedan cjelovit dokaz artističkog napretka grupe. »Genghis Khan« odabran je kao B-strana singla »Purgatory«.
Album »Killers« svoju je ambicioznost pokazivao već uvodnim dijelom. Bend je taj uvodni instrumental, koji traje dobru minutu, a nazvan je »The Ides Of March«, postavio na takvu poziciju s namjerom postizanja teatralnog rasta napetosti. Uvod »The Ides of March« gotovo je jednak skladbi »Thunderburst« sastava Samson. Skladbu je Steve Harris napisao u vrijeme, točnije 1977., kad je u Iron Maiden kraće razdoblje bubnjao Barry Purkis – svima poznati ljubitelj kaveza i maski pod zloglasnim nadimkom »Thunderstick«. On se uskoro priključio sastavu Samson. Oni su svoju verziju nazvali »Thunderburst« i uključili je na album »Head On«. U Samsonu je tada pjevao čovjek kojega su još zvali Bruce Bruce, ali to je već nova priča.
Kako se pokazalo, sve je teklo po Harrisovim željama. Birch je uspješno obavio svoju misiju i briljantno prelio iskričavo pucketavi entuzijazam nove postave na snimateljske vrpce. Grupi je podario velik, živ, ali oštar i našušuren izraz podrugljivosti, o čemu je Harris oduvijek sanjao. Na ovom je albumu kombinacija gitarskog dvojca Dave Murray – Adrian Smith pronašla svoj temelj. I Di’Annov je vokal u odnosu na prvijenac iscijedio još više vrištavog vampirizma, koji je odražavala pjevačeva razbojnička, ali i sve nadmenija osobnost. Istodobno je album donio znatno više tehnički zahtjevnih aranžmana, što je bilo moguće ponajprije zato što je relacija Murray – Smith dosezala višu tehničku izbrušenost. To se odražavalo u još većoj brzini sviranja, kojoj je novi gitarski dvojac zbog velike pedantnosti bez problema parirao. Skladbe su na pojedinim mjestima postale još strukturiranije, s više ritmičkih obrata. Sve je jurilo naprijed prema definiciji vlastitog izričaja i napuštanju elemenata rocka sedamdesetih, koji je inspirirao Harrisa i društvo. Našušurenost gitarskih fraza, izrazit porast brzine, ali i znatno viši solistički začin gitarskih akrobacija ostavljali su sve manje prostora za konturu punka, koji je također polako napuštao karakter prve ere Iron Maiden. Sve je to generirala i nadogradnja kako Burrova bubnjanja tako i Harrisovih basističkih kroša.
Dakle, 2. 2. 1981. izašao je album »Killers«. U usporedbi s prvijencem, koji se vinuo do 4. mjesta britanske ljestvice najprodavanijih albuma, »Killers« se zaustavio već na 12. mjestu, što je grupi donijelo razočaranje. Takav plasman mnogo je godina kasnije, točnije dobrih 17 godina poslije, »poboljšao« tek »Virtual XI«, što mu naravno nije bilo teško. Mnogo kasnije Di’Anno je u nekom intervjuu zaključio da ne voli album i da ne dosegnjuje razinu prvijenca: »Ne pitajte me zašto. Svi smo se trudili k’o ludi, ali nije ponovio magiju prvijenca.« Svakako njegove izjave treba uzimati s rezervom, jer je »Killers« bio njegov posljednji album s Iron Maiden, a poznato je i da Di’Annov rastanak od grupe nije protekao u baš prijateljskoj atmosferi.
Mnogo nepravde albumu su nanijeli – tko drugi nego uvijek iznova (nesretni) – glazbeni kritičari. Harris je to kasnije povezivao i s činjenicom da su neki recenzenti albuma dobili kopiju koja je sadržavala jedan od međumiksova, a ne konačni. Oznaka »problematičan drugi album Iron Maiden«, koja je s vremenom postala mantra kojom su grupu prečesto gnjavili glazbeni mediji, bila je naime sve prije nego »problematična«. Frustracija je dopuštena samo zbog činjenice da je nakon njega bend eksplodirao albumom »The Number of the Beast«. »Killers« je naime međustepenica između afirmacije zvuka prvijencem i lansiranja u polja slave i vječnosti, koje je uslijedilo krajem ožujka 1982. Nakon te transformacije Iron Maiden su se zauvijek otresli i ljubitelja punka. Potonji je na »Killers«, usprkos Birchevoj produkcijskoj nadogradnji, još uvijek bio osjetan upravo zbog Di’Annova vokalnog stava, no Iron Maiden su trećim albumom sanirali i to. Harris je naime oduvijek težio tome da grupa ne smije zvučati ni najmanje punkerski.
14 dana nakon izlaska albuma »Killers« bend je krenuo na svjetsku turneju nazvanu »Killer World tour«. Započela je 17. 2. 1981. u engleskom Ipswichu. Grupa se 2. 4. 1981. zaustavila u neposrednoj blizini »željezne zavjese«, kad su Iron Maiden nastupili u Staroj Gorici. Pa, početkom rujna iste godine zapravo su je prešli, jer su tada ušli u Jugoslaviju upravo iz Stare Gorice. Grupa je naime imala bukiran festivalski nastup u Beogradu za 6. 9. 1981. Iron Maiden su na tom festivalu nastupili pred glavnim nositeljem, a to su bili nitko drugi nego Bijelo Dugme. Pa, Iron Maiden su se usput zadržali i na slovenskom teritoriju, i to dulje nego što možda mislite, ali to ćemo sačuvati za posebnu priču, za koju se nadajmo da će što prije biti opisana u zasebnom prilogu.
Nikakva novost više nije bila da je Paul Di’Anno – inače iznimno karizmatičan i poseban vokalist – istodobno i tip poznat po svojoj tvrdoglavosti, samovolji, svojeglavosti i skitnji. Istodobno je sve teže obuzdavao samog sebe kad je posezao za drogama i alkoholom. Njegova se vokalna forma na turneji krhala, a grupa se na njega oslanjala sve teže i teže. Vokalist se pretvorio u pravog vragolana s kojim se više nije dalo normalno surađivati. Harris je tako u kulisama sa Smallwoodom već dulje vrijeme kovao plan kako zamijeniti pjevača. Svoj posljednji koncert s Iron Maiden Di’Anno je odpjevao 10. 9. 1981. u danskom Kopenhagenu. Kulisni plan njegove zamjene bio je tako spretno izveden da pjevač nije ni naslućivao da ga nakon koncerta čeka trajni rastanak od grupe. Iron Maiden su tako u posljednjoj dekadi listopada 1981. izveli još pet nastupa po Italiji, na kojima su u postavi već testirali Brucea Dickinsona. Njemu su prije nove 1982. godine slijedila još dva koncerta, i to u Londonu. Prvi 15. 11. 1981. u Rainbow Theatru te drugi 23. 12. 1981. na prizorištu Ruskin Arms.

Na toj turneji bend je prvi put preskočio i Atlantik, gdje je cijeli lipanj otvarao koncertne večeri na američkom dijelu turneje Judas Priest, nazvane »World Wide Blitz Tour«. Judas Priest su tada promovirali album »Point of Entry« (1981). Još prije dolaska u SAD bend je odsvirao četiri japanska koncerta. Odatle potječe koncertni EP »Maiden Japan«. Sve četiri skladbe koje su našle mjesto na tom EP-ju potječu s nastupa benda u japanskoj Nagoyi, u tamošnjem prostoru Aichi Kosei Nenkin, 23. 5. 1981.
Do EP-ja »Maiden Japan« nikad ne bi došlo da u Toshiba-EMI-ju nisu tako snažno pritiskali jer su htjeli koncertni album. I dobro da jesu. To je naime jedini službeni koncertni dokument benda na kojem pjeva Paul Di’Anno. Izvorna verzija tog EP-ja, koja je prvotno izašla samo na japanskom tržištu, sadržavala je samo četiri skladbe. Prvotna ideja bila je da se za EP iskoristi naslovnica s Eddiejem koji u rukama drži odsječenu Di’Annovu glavu. No kako je njegovo izdanje datumski gotovo sovpadalo s Di’Annovim otpuštanjem iz benda, Smallwood je u zadnji čas odustao od tog izbora. Tako je na naslovnicu dospio motiv Eddieja sa samurajskim mačem. EP je naime izašao samo četiri dana nakon što je Di’Anno poletio iz benda. Godine 1987. »Maiden Japan« doživio je reizdanje za venezuelsko tržište. Za tu su verziju iskoristili originalni motiv. Neke verzije tog EP-ja, tiskane drugdje u svijetu, mogu sadržavati i pet skladbi. Uz originalne »Running Free«, »Remember Tomorrow«, »Killers« i »Innocent Exile« dodan je i »Wrathchild«.
Album »Killers« pratila su dva singla. Prvi je izašao za skladbu “Twilight Zone” 3. 3. 1981. Na drugoj strani singla nalazi se “Wrathchild”. Ipak, obje imaju status A-strane singla. Za “Twilight Zone” Iron Maiden su smatrali da je riječ o izuzetno snažnoj skladbi, a verzija »Wrathchild« je koncertna i potječe s predbožićnog nastupa benda u Rainbow Theatreu. Bend je koncert snimio na video i u vezi s tim pripremio zaseban video za »Wrathchild«. Prema Harrisovim riječima, bend je predviđao da će zbog turneje dulje vrijeme biti odsutan s područja Velike Britanije. U slučaju da dobiju poziv za nastup u Top of the Pops, imali bi tako na raspolaganju barem taj video, kojim bi si mogli pomoći. Zato su odlučili tu verziju izdati zajedno sa singlom za »Twilight Zone«. Plasman na 31. mjesto najprodavanijih singlova britanske ljestvice nije baš bio ono što je bend priželjkivao.

Za drugi singl s albuma Iron Maiden izabrali su »Purgatory«. Na njegovu B-stranu stavili su studijsku verziju instrumentala »Genghis Khan«. “Purgatory” se u izvornoj verziji zvala »Floating«, a bend ju je tijekom snimanja albuma “Killers” potpuno prearanžirao. Singl je dosegnuo 52. mjesto britanske ljestvice. Zanimljiva je pozadina izbora naslovnice. Prvotna naslovnica, koju je napravio Derek Riggs, kasnije je završila na naslovnici albuma »The Number of the Beast«. Naime, kad je Smallwood uzeo u ruke Riggsovu sliku, bio je toliko oduševljen da je rekao: »Ova slika je jednostavno predobra.« Zato ju je lukavi menadžer sačuvao za novu priliku, što se pokazalo odličnim potezom. Riggsu je naručio da napravi novi motiv. Tako je singl dobio motiv raspadajućeg đavolskog lica, ispod kojeg se pojavljuje Eddie.
Album »Killers« dakle predstavlja manifest izuzetnog potencijala koji su pokazali pomlađeni Iron Maiden, u postavi s Adrianom Smithom. Istodobno je to i labudji pjev Paula Di’Anna, koji je svojom jedinstvenom vokalnom karizmom suokreator posebnosti što krase ta dva albuma u diskografiji benda. »Killers« nadmašuje prvijenac u svim bitnim stvarima. Iron Maiden su na novom albumu, uz suradnju s Martinom Birchem, počeli dobivati prave obrise svoga zvuka, koji će uskoro izazvati globalnu euforiju i ekspanziju metala. Znatno divljiji i beskompromisniji »Killers« osvaja još većom usredotočenošću i žarom benda da ostvari svoje snove. Taj trenutak bio je udaljen tek nešto više od godinu dana.
Autor: Aleš Podbrežnik