Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Arena Campagnola / Schio / Italija
Datum koncerta: 03.07.2008
Broj posjetitelja: 0
Gotovo godinu dana nakon našeg posljednjeg susreta s Jethro Tull u Grazu, gdje se među ostalim dogodio i nezaboravan intervju s Ianom Andersonom, neuništivim poglavarom te besmrtne britanske grupe, Aleš i ja zaputili smo se u Schio kako bismo dida progresivnog rocka uhvatili usred slavlja njihove 40. obljetnice postojanja. To je značilo da su za turneju, što se tiče odabira izvedbi, naglasak stavili na svoja prva tri albuma (This Was, Stand Up, Benefit), koja potječu iz razdoblja kad su većinom još svirali blues rock/hard rock i prije nego što su otkrili progresivni rock. Osim što je gledanje barem jednog nastupa Jethro Tull za mene već postalo neka godišnja tradicija koju se nikako ne smije propustiti, ovaj poseban izbor koncertnih izvedbi bio je još jedan dodatni razlog za put na daleku cestu, koja se pokazala puno napornijom i razvučenijom nego što smo mogli očekivati i u najgoroj noćnoj mori, iako je na kraju ipak prilično dobro završilo.
Taj je dan, bez imalo pretjerivanja, pošlo naopako baš sve što uopće može poći naopako. Usred puta prema Schiju, koji su pratile neopisive kolone turista nalik pravim seobama naroda iz nekog dalekog povijesnog razdoblja, potpuno smo se izgubili i proživjeli pravu kalvariju s usputnim vožnjama po brdima i dolinama prije nego što nam je uspjelo stići na mjesto koncerta. Stvarno nema smisla opisivati sve neugodne “pustolovine” koje smo do tada doživjeli i kojima nije bilo kraja ni nakon našeg dolaska na cilj (među njima je i jedan od razloga zašto uz ovo izvješće nema slika). Jethro Tull su do tada već započeli svoj nastup pa se Ian tako još jednom “proslavio” (ovaj put na našu žalost) svojom već gotovo poslovičnom točnošću.
Zapravo je bila prava sreća što smo uopće uspjeli stići na koncert i propustili samo prve tri izvedbe: pradavnu klasiku “My Sunday Feeling” (prva skladba s njihova prvijenca, koja se danas ne nalazi često na njihovu koncertnom jelovniku i jedina za koju mi je bilo žao što smo je propustili), standardni “Living In The Past” te manje iznenađenje, “Serenade To A Cuckoo”, originalno jazz standard Rolanda Kirka i legendarni instrumental s prvijenca “This Was” (1968), koji se smatra skladbom na kojoj je Ian naučio svirati flautu. Od potonje smo uspjeli uhvatiti još samo završne pasaže na Ianovoj flauti, kad su svoj nastup preusmjerili na šaljivu i seksualnom aluzijom začinjenu “Nursie”, originalno s popularnog kompilacijskog albuma “Living In The Past” (1972). Ta je verzija te kultne skladbe, koju nisu svirali godinama, bila aranžirana po onoj s albuma “A Little Light Music” (1992), njihova drugog koncertnog albuma.
Iana su na pozornici uz oba stalna pratitelja, legendarnog gitarista Martina “Lancelota” Barrea (u grupi je već gotovo jednako dugo kao i Ian i uz “njegovu puhačku eminenciju” jedini je nezamjenjivi član Jethro Tull) i bubnjara Doanea “Big Boya” Perryja (u grupi je već više od 20 godina i znatno dulje od svih dotadašnjih bubnjara zajedno), družili još basist David Goodier i klavijaturist John O’Hara, koji su za pojmove Jethro Tull još pravi zelenaši jer su njihovi članovi tek od prošle godine. Slijedila je još jedna pradavna klasika s prvijenca, omiljena “A Song For Jeffrey”, posvećena njihovu bivšem (drugom po redu) basistu Jeffreyju Hammondu, koji je nakon odlaska iz grupe na prijelazu u 70-e zauvijek odložio bas-gitaru u kut i posvetio se slikarstvu. Ian je, kao što je već pravilo posljednjih godina, i ovaj put opet u velikoj mjeri improvizirao svojim poprilično načetim vokalom i gdje god se dalo nadomještao “izgubljene” vokalne dionice pasažama na flauti, a nekoliko ga je puta, osobito na zahtjevnijim dijelovima koji traže nešto više tonove nego inače, jednostavno izdalo. Izbor starih skladbi bio je inače u mnogočemu srodan onome koji se može naći na kultnom koncertnom albumu “Nothing Is Easy: Live At The Isle Of Wight ’70” (2004) i treba priznati da je bio dobro uravnotežen između nekih, doduše rijetkih, skladbi iz kasnijih razdoblja i obaveznih standarda.
Jedno od najvećih iznenađenja, ako ne i najveće uopće, što se tiče izvedbi iz njihovih kasnijih razdoblja, bila je izvedba “zaboravljenog” hard rockera “Rocks On The Road”, koji se nalazi na (za Tull pojmove) podprosječnom albumu “Catfish Rising” (1991). Slijedila je izvrsna izvedba omiljene samosatire “Too Old To Rock’n’Roll, Too Young To Die” s istoimenog albuma. Tull za sada, unatoč poštovanja vrijednom broju godina, još uvijek uspješno izmiču ostvarenju naslova te uvijek zabavne burleske. Ni ovaj put nije izostao standardni i uvijek izuzetno omiljeni instrumental “Bourée”, čiju je izvedbu Ian popratio “samokritičnim” riječima o najgoroj mogućoj verziji te klasike J. S. Bacha, koju su pretvorili u “barski jazz najgore vrste”.
Frajer je, unatoč izuzetno rutiniranom nastupu, karakterističnom za sve profesionalce, kojemu se nakon toliko godina naprosto više nije moguće othrvati, iz sebe ponovno ispaljivao raznovrsne i većinom izuzetno duhovite šale koje pristaju njegovu pronicljivom britanskom humoru. One su, uz obavezne trenutke plesa na jednoj nozi tijekom sviranja flaute i neke manje scenske plesne akrobacije, koje su danas posebna čast nekome njegovih godina, već dugo jedan od njegovih zaštitnih znakova. Za kraj redovnog dijela slijedile su još dvije pretpovijesne klasike s njihova drugog albuma, “Stand Up” (1969) – “A New Day Yesterday” (u izvedbu potonje Ian je preko solaže na flauti ukomponirao i motiv iz izuzetno omiljenog, šaljivog instrumentala “Kelpie”, koji potječe iz razdoblja albuma “Stormwatch”, 1979) te nezaobilazni “Nothing Is Easy”, koji je svojim poskočnim ritmovima sigurno dobro zagrijao i one koji su sjedili u zadnjim redovima. Slijedila je 20-minutna stanka u stilu današnjih koncertnih nastupa njihovih već poprilično umornih prog rock kolega Yes, što, kako izgleda, u dobru i u zlu postaje neka novost i na koncertima Jethro Tull. Ta stanka dokazuje da ni oni više ne kriju svoje godine i sve više trebaju kraći odmor za regeneraciju svojih pogonskih baterija. Ništa na ovom svijetu nije vječno.
Nakon stanke, tijekom koje su kao za stavu planule Tull majice i plakati, nastup se nastavio s “For A Thousand Mothers”, još jednom potopnom i “izgubljenom” skladbom sa “Stand Up”, inače Ianova najdražeg Tull albuma. Pozitivnih iznenađenja dakle nije nedostajalo ni u drugom dijelu koncerta. Tako sam imao čast prvi put uživo čuti i “With You There To Help Me”, na ponešto drugačiji način aranžiranu i skraćenu izvedbu odlične skladbe s njihova trećeg, još uvijek nerazumljivo previđenog albuma “Benefit” (1970). Ona je u uvodu sadržavala i “We Used To Know”, skraćenu verziju još jednog od “Stand Up” standarda. Jedan od većih lakrdijaških trenutaka te večeri bila je najava, a i izvedba pradavne bubnjarske klasike “Dharma For One”, izvorno s prvijenca “This Was”, koja je prije četiri desetljeća bila obavezan dio njihovih nastupa i trenutak kad bi si tadašnji bubnjar (dakle Clive Bunker) dugom solažom priuštio pošteni predah i nakratko preusmjerio pozornost s Iana na sebe.
Ian u tom trenutku nije mogao odoljeti da si na simpatično podbadajući način (ponovno) ne priušti orijaškog bubnjara Doanea Perryja, koji posljednjih godina umjesto Martina Barrea sve više preuzima glavninu šala koje lete na račun nekog od ostalih članova postave. Ian mu je prije izvedbe “zabranio” očekivani trenutak za bubnjarsku solažu riječima “da duge bubnjarske solaže u današnje vrijeme više nisu u modi” i da će taj njegov solo radije sam nadomjestiti na nekoj posebnoj svirali. Ona je po obliku najviše podsjećala na kakvu bosansku nargilu kakve prodaju na Baščaršiji. U stvarnosti je naravno bila riječ o pomno pripremljenom humorističnom umetku. Kad je Ian počeo (neuspješno) improvizirati na spomenutoj neuglednoj svirali iz koje su poletjeli isprekidani i prehlađeni zvukovi, s prividnim je gnjevom odložio i pobjegao s pozornice te prepustio reflektore Perryju, koji je tako nakratko postao glavna “zvijezda” večeri (što se na Tull nastupima obično događa vrlo rijetko). Osijedjeli bubnjar demonstrirao je kratku, ali oduševljavajuću bubnjarsku solažu, koja je neko vrijeme podsjećala na trenutke s njihovih pradavnih koncertnih nastupa, kad je gotovo svaki član grupe imao svoju kraću solo točku (danas je obično imaju samo Ian i Martin).
Slijedilo je još posljednje iznenađenje večeri, vrlo dobra izvedba folk rock klasike “Heavy Horses” s legendarnog istoimenog albuma, koja je za mene bila nedvojbeno vrhunac večeri. Tu su ponovno izašle na vidjelo sve mane Ianova načetog vokala. Martinova je gitara u tu svrhu bila niže intonirana, a završnih se stihova radije odrekao u korist improvizacije na flauti. O’Hara je dionice u kojima se u originalu nalazi violina uspješno nadomjestio posebnim uzorcima na klavijaturama. Unatoč Ianovim vokalnim problemima, ta je izvedba “teških konja” bila stvarno oduševljavajuća i nadam se da će Tull na svojim budućim nastupima što prije staviti veći naglasak i na svoje folk rock razdoblje, koje sadrži hrpu najboljih djela njihove karijere. Redovni dio nastupa polako se bližio kraju i došlo je vrijeme za izvedbe sve tri nezaobilazne Tull klasike bez kojih ne smije proći nijedan njihov nastup, iako ne sumnjam da bi ih Ian ponekad najradije zamijenio čime drugim.
Prva među njima bila je, očekivano, nezaboravna prog rock epska burleska “Thick As A Brick”, naravno i ovaj put u okrnjenoj verziji. Usprkos Ianovim vokalnim neprilikama, ta klasika uvijek ispadne odlično pa je tako bilo i ovaj put, uz neizbježne manje improvizacije na flauti, gitari i klavijaturama te duhovit uvod na ksilofonu u izvedbi basista Goodiera. Redovni dio završio je (također očekivano) s njegovom “skitničkom ekscelencijom”, hard rock standardom “Aqualung”, koji je svojim udarnim rifovima dobro zagrijao i one koji su većinu nastupa inače bili mirni. Lijepo je bilo promatrati i iznenadni izljev oduševljenja mladeži u prvom redu, koja više nije mogla sjediti na mjestu pa su svoj energični zanos “smirili” tek na zahtjev redara. Mladih lica, koja bi većina prije očekivala na kakvom alter ili metal koncertu, bilo je te večeri poprilično i poslužila su kao uspješno pobijanje tvrdnje da na koncerte Jethro Tull još samo dolaze pogrbljene sijede i prorijeđene glave srednje do starije dobi.
Jedino veće razočaranje nastupa bio je odlučno prekratak bis kojim su nam nesalomljivi prog dide poklonili samo svoj najveći hit, “Locomotive Breath”, te nakon burnih ovacija na prilično rutiniran način odkoračali s pozornice. Završetak nastupa dakle je prošao u vrlo predvidljivim notama. Mnoge je smetala i sveopća rutiniranost nastupa i glumljeni osmijesi pri oproštaju, ali to je naprosto neizbježan sastavni dio svake profesionalne postave koja ima iza sebe već 40 godina postojanja, a ni Tull u tome nisu nikakva iznimka. Mnogi pritom zaboravljaju da su jedna od iznimno rijetkih grupa u povijesti rock glazbe koja je bez ikakva prekida već četiri desetljeća na glazbenoj sceni. Treba uzeti u obzir i to da se nastup zbog kašnjenja činio zamjetno kraćim nego inače. Ako zanemarim gorak okus koji je izazvalo naše kašnjenje i prekratak bis (nije bilo prvi put da smo naišli na probleme pri gledanju nastupa Tull u Italiji; lani im je u Pordenoneu smetnula munja, koja je udarom u glavni kabel prekinula završni dio nastupa), bio je to ipak odličan koncert, odsviran, kako se i dolikuje, na visokoj profesionalnoj razini i ponovno potpuno drukčiji od svih njihovih nastupa koje sam do tada pogledao. Scenske projekcije na kojima su se uz svaku drugu koncertnu izvedbu vrtjele različite scene iz njihove bogate povijesti (te slike bivših članova) budile su neku posebnu nostalgiju, dok je i sama, smirena scena koncertnog prostora s opsežnim travnatim površinama osiguravala vrlo dobru atmosferu. Dakle, kad sve zbrojim, moglo bi mi još poštено biti žao da sam u cijelosti propustio slavlje 40. obljetnice te divne grupe koja te ni nakon najgorih komplikacija svojim nastupom naprosto ne može ostaviti na cjedilu.
Tekst: Jethro Tull
