Autor: Urban Bolta
Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana
Datum koncerta: 18.10.2009
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 20€ / 25€ (na dan koncerta)
S vremena na vrijeme dogodi se da u pospanu zemljicu pod Triglavom doplovi i poneki bend koji nikad ne bi očekivali u Sloveniji. Jedan od takvih je zasigurno Mudhoney. Seattleski grungeri koji sviraju punk rock. Nastali su na zgarištu sastava Green River, grupe koja je počela pisati grunge priču. Basist GR-a Matt Lukin i bubnjar Dan Peters pronašli su 1988., nakon raspada prvotnog benda, dvojicu istomišljenika, počeli su svirati gotovo identičan zvuk kao Green River i naišli na otvorene ruke seattleske publike. Ako su srodni Pearl Jam u grunge uvijek rado primiješali rock elemente, a Alice in Chains teške metalne rifove, Mudhoney su definitivno najpunkerskiji bend seattleske scene. Zapravo je u njihovu zvuku u prvom redu prisutan alternativni, garažni punk rock stare škole The Stooges, kojemu su dodali miris grungea, koji je u vremenu i prostoru Mudhoneyja bio u silovitu usponu. Da su Mudhoney iz bilo kojeg drugog gradića pod suncem, a ne baš iz krajem osamdesetih u grunge ručnik umotanog Seattlea, sigurno bi (p)ostali punkeri. No povijest je htjela da su uz snažan utjecaj okoline mladi glazbenici postali vrlo važna karika najpopularnijeg rock žanra na planetu početkom devedesetih. Nastupi nekog od velikih grunge bendova zbog rijetkosti spomenutog žanra prava su rijetkost, pa je prilika vidjeti bend kova Mudhoney u našoj sredini nešto obvezno za svakoga tko je ikad lizao prste slušajući spomenutu vrstu glazbe. A prije nego što su na pozornicu obnovljenog Kina Šiška umarširali Mudhoney, na programu su bila dva odlična predbenda.
DICKY B. HARDY
Večer su otvorili ponovno aktivni prvaci domaćeg garažnog rocka Dicky B. Hardy, koji nakon podosta godina stanke opet stvaraju dalje. Svjež vjetar u grupu unio je novi pjevač Bruno Subiotto (Borghesia, Hic Et Nunc), koji je pravi motor, središte zbivanja na nastupu ljubljanske grupe. U otprilike pola sata dugom nastupu Dicky B. Hardy pokazali su zašto sam ih nazvao prvacima domaće scene! Dečki i cura na bas gitari klade se na Pixies recept, ali s posve vlastitim stilom. U njihovim razigranim skladbama s brzo promjenjivim tempom lako osjetiš ogromnu energiju. Svoje, naravno, dodaje već spomenuti vokalist, koji originalnom izvedbom i izuzetno zanimljivim, povremeno ljutitim vokalom svaku sljedeću skladbu interpretira drugačije, pa šarolikom paletom različitih vokala svakoj skladbi daje svoj pečat. Četveročlanom kolektivu možda je nedostajao tek djelić uigranosti, što se primijetilo na kiksu ili dva u izvedbi gitarista, ali to nije pokvarilo vrlo dobru konačnu ocjenu nastupa. Dicky B. Hardy, navodno ćemo dobiti i novu ploču? Čim prije!
THE FRICTIONS
Odgovoran zadatak zagrijavanja publike neposredno prije nastupa glavne atrakcije večeri pripao je vrlo zanimljivoj grupi The Frictions. Zanimljivi prvenstveno zbog činjenice da je njihov frontman Chris Eckman član američkog sastava The Walkabouts. Eckman kroz cijelu karijeru traži nove glazbene projekte pa je tako 2006. u Ljubljani pronašao nekoliko istomišljenika, osnovali su bend i nazvali se The Frictions. Njihovi su nastupi rijetki, zato je utoliko zanimljivije slušati ih kad ih uhvatiš. Dvije gitare na pozornici pobrinule su se za dobro ispunjenu zvučnu sliku, instrumentalni umeci znaju biti vrlo dugi, slušatelja jednostavno odnesu u neki drugi svijet u kojem ima mjesta samo i isključivo za glazbu. Duh starih dobrih Television opet je bio s nama! Zvuku The Frictions nije strano ni koketiranje s folk korijenima ili povremenim psihodeličnim umecima. Vidjelo se da glazbenici tijekom nastupa doista uživaju u onome što rade, svatko je zasebno uživao na svom djeliću pozornice, gdje je plesao u skladu s ritmovima svirane skladbe. Ljubav prema glazbi im definitivno nije strana! Jedini je nedostatak razmjerno jednostavan aranžman, bez kompleksnijih zapleta, bez iznenađenja odnosno neočekivanih preokreta tijekom pojedine skladbe. I pola sata koje su The Frictions imali na raspolaganju prebrzo je prošlo!
MUDHONEY
Mudhoney trenutačno krstare Europom s ciljem predstavljanja lani objavljene ploče “Lucky Ones”, pa je publika već prije nastupa mogla očekivati setlistu koja će gravitirati prema još uvijek svježem albumu. Nešto poslije deset navečer na golemu pozornicu novog ljubljanskog koncertnog centra, na veselje solidno ispunjene dvorane, smjestila se četveročlana družina i počela sa svojim šovom. Nakon početne old school punk obrade američkih Fanga stigle su i prve minute s novog albuma. Ponekad je stvarno šteta što bend uživo ne može poslužiti nekim od efekata koji nas oduševe kad album slušamo kod kuće – kod I’m Now definitivno je nedostajao “I Wanna be Your Dog” psihodelični klavijaturski efekt, koji samo četvorka s klasičnim instrumentima (vokal, glavna i bas gitara te bubnjevi) naravno ne može dočarati. Slijedila je naslovna The Lucky Ones, pa onda ostali favoriti s lani objavljenog albuma. Uz Suck You Dry, Touch Me I’m Sick i druge prepoznatljivije juriševe, atmosfera je, pogotovo u prvim redovima, bila presretna, ulje na vatru dolio je i vokalist Mark Arm svojim obraćanjima. U drugom dijelu nastupa za gitaru je prihvatio i Arm te se pridružio zvuku Turnerove gitare. Na posljednjim studijskim izdanjima Mark Arm se naime odlučio da će se u bendu usredotočiti isključivo na vokalnu zadaću, a gitaru prepustiti samo Turnerovim prstima. Jedna od istaknutijih skladbi zasigurno je bila When Tomorrow Hits, koja ne samo da je sadržavala sinkroni solo ritam sekcije, nego je u njoj doista uhvaćen duh vremena u kojem je nastala. Nježan i pomalo psihodeličan uvod u stilu The Velvet Underground razvije se u glasan garažni punk-grunge. Odličan izbor za kraj redovnog dijela!
Nakon više od dvadeset godina djelovanja gotovo je čudo da su Mudhoney uspjeli zadržati skoro originalnu postavu s kojom su 1988. počeli stvarati, promijenili su samo mjesto na basu, kamo se 2001. pridružio Guy Maddison. Ta konstantnost u postavi i dobri odnosi unutar benda razlozi su da Mudhoney kroz godine sviranja njeguju isti stil, bez većih odstupanja, bez kolebanja koja bi možda otjerala staru bazu fanova. Jedini malo veći pomak dogodio se sredinom devedesetih, kad se s kolapsom grunge glazbe s svjetskih ljestvica i u novom Mudhoneyjevu stilu može primijetiti odmak od tipičnog seattleskog zvuka. S tog je gledišta na koncertu (za slučajnog posjetitelja) zanimljivo slušati skladbu za skladbom i pritom pogađati je li riječ o starijoj ili novijoj pjesmi. Stvar je maksimalno jednostavna! Ako je tempo svirane skladbe bio za malenkost sporiji ili ako je gitara odsvirala sporiji, depresivniji riff, onda je to pjesma iz prve polovice Mudhoneyjeva razdoblja, i obratno, brža i luđa izvedba znak je da je riječ o novijem uratku.
Mark Arm na vokalu i gitari, Steve Turner kao glavni gitarist, Dan Peters za bubnjevima i Guy Maddison pokazali su kako se poslužuje. Mudhoney se inače ne snalaze najbolje u komunikaciji s publikom, ali spašava ih vrsta glazbe koja doslovno poziva na zajedničko ludovanje. U sat i pol dugom, energičnom nastupu, u kojem je bilo čak i nekoliko skokova s pozornice, bili smo svjedoci suverenog nastupa jednog od većih imena alter scene kod nas u posljednje vrijeme. Tko zna kad će ih opet zanijeti u naše krajeve – vjerojatno dugo ne!
Fotografije: Robi Lipej
Setlista
1. The Money Will Roll Right In 2. I’m Now 3. The Lucky Ones 4. Next Time 5. Inside Out Over You 6. You Got It 7. Suck You Dry 8. Oblivion 9. Blinding Sun 10. What Moves the Heart? 11. Sweet Young Thing 12. Judgement, Rage, Retribution and Thyme 13. Good Enough 14. Touch me I’m Sick 15. When Tomorrow Hits ——- 16. F.D.K. (Fearless Doctor Killers) 17. Inside Job 18. Hard-On for War 19. In ‘N’ Out of Grace 20. Here Comes Sickness 21. Hate the Police
Galerija slika
