Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1985
Ocjena: 5/5
Nezaboravna remek-djela poput “Misplaced Childhood” čak se i vrhunskim bendovima kao što su Marillion dogode samo jednom u karijeri. Album za bend nije bio samo umjetnički vrhunac nego i komercijalni, a time posredno i vrhunac njihove karijere, te album koji će različite generacije slušatelja još dugo pamtiti, svaka s drugačijim dojmovima pri slušanju. Za neke je to album koji je najpoznatiji po dva najveća hita benda: “Kayleigh” i (u nešto manjoj mjeri) “Lavender”. Obje su, prema riječima članova benda, nastale čudnom slučajnošću, odnosno “slučajno”. Za druge je to album koji je ponovno oživio tada već mrtvu ideju konceptualnog albuma i time u 80-ima ponovno probudio zanimanje za progresivni rock. Za treće je to jednostavno jedno od najveličanstvenijih ostvarenja u povijesti rock glazbe, koje je bend konačno uvrstilo među besmrtne i gurnulo ga uz bok najvećim progresivnorock bendovima svih vremena. Članovima benda, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da će doživjeti tako velik uspjeh, i to svojim prvim konceptualnim albumom, nečim čime je tada eksperimentiralo tek malo bendova, čak i u njihovu žanru.
Iako su već njihova dva prethodna albuma sadržavala brojne klice koncepta, ovo je njihov prvi službeni konceptualni album. Fish se ovaj put hvata u koštac s temom svojeg prebrzo zaboravljenog i pomalo zapravo i zaluđenog djetinjstva, što je uzrokovala ponajprije iznenadna slava rock zvijezde sa svim svojim negativnim posljedicama poput usamljenosti, otuđenosti, izgubljene ljubavi i zlouporabe raznih supstanci. Slijedi neizbježna čežnja za izgubljenom dječjom nevinošću. Taj zaboravljeni osjećaj na kraju, kad je u najvećoj nevolji, uspijeva ponovno probuditi u sebi. Ponajprije kroz lijepe uspomene: na prvu ljubav, dječje igre s prijateljima i slične uspomene, te tako uhvatiti “dugu” i ponovno dati smisao svojem životu. Prema njegovim riječima, to se doista dogodilo nakon što je jednog dana, nakon predugog opijanja (i svega ostalog), napola mrtav od teških misli i alkohola ostao ležati u kadi i počeo ozbiljno razmišljati o svojem dotadašnjem životu (otud i njegov nadimak – jer je u kadi rado čitao knjige), koji je u tom trenutku bio tipičan život pomalo “izgorjele” rock zvijezde. Nakon toga je na kraju dobio odličan koncept za novi album Marillion, koji unatoč uglavnom iznimno osobnim tekstovima svakom slušatelju omogućuje da se na vlastiti način poistovjeti s pojedinim dijelovima na njemu. Da je riječ o konceptualnom albumu vidi se i po naslovnici (još jedno remek-djelo Marka Wilkinsona, na kojem vidimo “glavnog junaka” kao dijete u časničkoj uniformi koje drži lastavicu, dok dvorska luda već proviruje kroz prozor njegove budućnosti) kao i po tome što se pojedine skladbe prelijevaju izravno jedna u drugu, bez stanki među njima. Za produkciju nije ni potrebno naglašavati da je tradicionalno ubojita, a s aktualnim ponovnim dvostrukim izdanjem albuma iz 1998. posebno oduševljava
U album nas uvodi tradicionalno napet uvod “Pseudo Silk Kimono”, koji se temelji na atmosferičnim klavijaturama i dramatično melankoličnom Fishevu vokalu te zvuči poput dramatičnog pokušaja dozivanja njegovih zaboravljenih uspomena. Slijedi najveći hit u povijesti benda, “Kayleigh”. U osnovi je to iznimno profinjena power balada u kojoj se Fish sjeća svoje prve ljubavi, ali i svih nesretnih veza koje su slijedile. S nezaboravnim uvodnim Rotheryjevim rifom i klavijaturama, brojnim melodičnim refrenima, Fishevim romantičnim vokalom i nizom izvrsnih gitarskih solaža riječ je o odličnom ostvarenju, i tehnički i emocionalno, koje je posve zasluženo steklo status uspješnice. To je skladba koju poznaju i mnogi ljudi koji inače uopće nemaju pojma o glazbi Marillion ili progresivnom rocku općenito, što znači da je to daleko njihovo najpoznatije djelo. Hitovi su za prog rock bend obično dvosjekli mač jer često štete njihovu renomeu, ali “Kayleigh” je posve druga priča jer više nego uspješno spaja i komercijalni i progresivni štih benda. Izravno slijedi “Lavender”, još jedna odlična power balada koja je također bila hit. Nakon nostalgičnog uvoda na klaviru prelijeva se u romantičan dio s odličnim refrenom. Unatoč jednostavnoj strukturi, to je još jedno prekrasno djelo benda koje će izdržati sve izazove vremena i koje slušatelj nakon prvog slušanja ne zaboravlja tek tako. Stvari se malo zapetljavaju s “Bitter Suite”, suitom podijeljenom u tri dijela. Tu se Marillion malo više vraćaju na svoj domaći progresivnorock teren jer je riječ o dramatičnoj, kompleksnoj i visoko napetoj kompoziciji. Prvi dio, “Brief Encounter”, u uvodu sadrži Fishevu naraciju u kojoj sebe opisuje kao “opskurnog škotskog pjesnika”, nakon čega slijedi prijelaz s intenzivnim klavijaturama i gitarskim solažama. Skladba je cijelo vrijeme intenzivna, puna vremenskih prijelaza i profinjenih gitarskih solaža, a sadrži i melankoličan, no trijumfalan refren u kojem se ponavlja glavni motiv iz “Lavender”. U dijelu “Lost Weekend” nastupa iznimno melankolična atmosfera koja vrhunac doseže u završnom dijelu, “Blue Angel”. Suita se zatim izravno prelijeva u odličan “Heart Of Lothian”, još jedno remek-djelo koje je izašlo kao singl. Ima izniman uvod i trijumfalan refren kad skladno zacvrkuće ultramelodična Rotheryjeva solaža uz Kellyjeve klavijature. U srednjem dijelu, “Wide Boy”, oduševljava Fish svojim iznimno energičnim pjevanjem. Djelo je puno melodičnih i profinjenih prijelaza uz obilje vrhunskih solaža te Fishevo odlično i duhovito pjevanje uz uvijek raznoliku ritam liniju Tewavas-Mosley. U tekstu Fish opisuje svoje dječje vragolije. Glavni se refren uz profinjenu solažu još nekoliko puta ponavlja u drugom dijelu, “Curtain Call”. Nakon toga slijedi frenetični i ultradramatični, gotovo klaustrofobični “Waterhole (Expresso Bongo)”, pri čemu slušatelj dobiva osjećaj da se našao u nekakvom uzburkanom vodenom vrtuljku. Uz zlokobne rifove, srhovit i razjaren Fishev vokal te brze i udarne ritmičke prijelaze, čiju atmosferu produbljuje ponajprije dramatičan motiv na klavijaturama, rijetko će koji slušatelj zadržati hladnu glavu. Skladba se iznenada pretvara u razigrani “Lords Of The Backstage”, u kojem Fish u tekstu slikovito opisuje svoje doživljaje iza pozornice. Sve to s izuzetnim osjećajem za tragediju i brojne frustracije koje je tada često proživljavao. Ritam je jednostavan, kao i refren i osnovni motiv. Ta skladba služi samo kao priprema za jedan od vrhunaca albuma. To je veličanstvena epska suita “Blind Curve”, podijeljena u čak pet dijelova, čime je najduže djelo na albumu. Skladba spada među Fishove najbolje vokalne trenutke u karijeri. U uvodnom, visoko ambijentalnom dijelu, “Vocal Under a Bloodlight”, u tekstu priželjkuje “duševni mir”. Nakon toga se, nakon prijelaza u dijelu “Passing Strangers”, pita o smislu svojeg dotadašnjeg puta jer još nikad nije bio “tako na dnu”. Zatim u dijelu “Mylo” nastupa vrhunska Rotheryjeva solaža, koja spada među najbolje na albumu. A kad nastupi još i tercna i nostalgična harmonija na gitari, kojoj se pridruži Fishev dramatični vokal, skladba doseže vrhunac. U sekciji “Perimeter Walk” izmjenjuju se Fishev melankolični vokal i genijalne instrumentalne dionice koje stvaraju iznimno melankoličnu, gotovo tragičnu atmosferu. Dramatika se stupnjuje do svojeg vrhunca. Kad Fishev vokal u danom trenutku zvuči potpuno slomljeno i kad osjeti da je stigao do “kraja svojeg puta”, iznenada slijedi potpuni preokret kad u sebi ponovno osjeti dijete (“I can sense a child”). Kad nastupi završni dio suite, “Threshold”, već je svjestan da je na pragu unutarnje promjene. To se osjeti ponajprije kroz nešto optimističniju boju glasa, nešto svjetlije instrumentalne dionice i ponavljanje glavnog motiva iz “Heart Of Lothian”. Ta atmosfera vrhunac doseže u nezaboravnom “Childhood’s End”, još jednom od vrhunaca albuma i istodobno, po mojem mišljenju, jednom od najboljih djela benda jer je na njemu pokazao kako je u samo nekoliko godina dosegao izniman stupanj zrelosti. Uz profinjen rif i izvanredne ambijentalne dionice na klavijaturama, kojima se pridružuje iznimno nostalgičan Fishev vokal, slušatelja u tren oka odnese u “sedmo nebo”. Osobito je vrhunski nezaboravni prijelaz i stih u kojem Fish shvaća da djetinjstvo u njemu nikad neće proći i da je otkrio odgovor na svoje glavno životno pitanje te zna da mora nastaviti vlastitim putem. Time je posljedično uslijedila i Fishева primjetna promjena u osobnom životu, jer je tada sve više postajao svjestan nezdravih posljedica života “rock zvijezde”. Nezaboravni Fishev stih da “djetinjstva nikad nema kraja” posve je legendaran i spada među najbolje u povijesti benda. To je za mene i vrhunac cijelog albuma i njegovo konačno otkrovenje, kad je glavni lik (Fish) napravio pozitivan pomak u svojem životu i otkrio da u njegovu životu postoje i drugi putovi te pritom iznova otkrio dječju razigranost i nevinost. No, za kraj je tu još i odlično ostvarenje “White Feather”, koje trijumfalno potvrđuje osobnu pobjedu glavnog lika. S mirnim i profinjenim ritmom, kojem slijedi izuzetno lijep i romantičan refren sa skandirajućim pratećim vokalima, to je nadasve prikladna skladba za zaključak ovog konceptualnog remek-djela.
Drugi disk reizdanja iz 1998. pun je raznovrsnih poslastica za sve prave ljubitelje benda. “Lady Nina”, koja je izašla i kao singl, pop rock je skladba potpuno netipična za bend jer se temelji na programiranim bubnjevima i klavijaturama koje zvuče “novovalno”. Kao ljubitelj kompleksnije strane benda smatram da je to za njihov inače visok renome prilično prosječno djelo koje zbog velikog udjela prethodno spomenutih pop smjernica nije baš među mojim najdražima. Ali zato su Rotheryjeve solaže kao i obično odlične, kao što je naravno i Fishev vokal, dok Kellyjevi elektronski sintisajzeri i programirani bubnjevi jednostavno zvuče malo previše elektronski, odnosno “novovalno”. “Freaks” je još jedno manje poznato i manje zanimljivo djelo benda, koje je izašlo na B-strani singla. Važno je ponajprije zato što su po njemu ime dobili ljubitelji benda koji su sebe nazivali “freaks”. Skladba ima potpuno jednostavan motiv i prilično monoton ritam. Od potpune prosječnosti spašavaju je samo, kao i obično, izvrstan vokal, gitara i klavijature. Na disku je i alternativna verzija “Kayleigh”, koja ima mnogo sporiji ritam i jednostavniju strukturu jer je izrezano prilično gitarskih dionica. Tu je i posebna verzija “Lavender” pod nazivom “Lavender Blue”, s nešto izmijenjenim tekstom. Te proširena inačica odličnog “Heart Of Lothian”. Sve tri posebne verzije obavezne su za sve ljubitelje benda. Ostala djela na disku do sada neobjavljene su verzije većine skladbi s albuma. Slušatelju nude takoreći alternativnu verziju cijelog albuma! Među njima je zanimljivo primijetiti osobito to da je umjesto suite “Blind Curve” tu niz skladbi poput “Blue Angel”, “Misplaced Rendezvous” i “Passing Strangers”, što znači da suita još nije bila konačno oblikovana i da se tu nalazi u zasebnim dijelovima.
S ovim fantastičnim remek-djelom, koje će živjeti za sva vremena, Marillion su sazreli i u umjetničkom smislu i po snazi izraza te stvorili jedan od kamena temeljaca progresivnog rocka. Time su se u svojoj karijeri i najviše približili savršenstvu. Istodobno su kroz izniman uspjeh hit singlova i albuma kao cjeline posredno uspjeli ponovno povećati zanimanje za progresivni rock, koji je u 80-ima uglavnom proživljavao teška vremena. S ovim je albumom njegov novi podžanr (neo prog rock) tada doživljavao svoj procvat te je s “Misplaced Childhood” i dosegnuo svoj vrhunac i konačno dokazao da se najbolja djela progresivnog rocka nisu stvarala samo u 70-ima. “Misplaced Childhood” je definitivni album Marillion, koji bi trebao imati svaki ozbiljan kolekcionar rock glazbe i album koji pripada u svako kućanstvo. Svi vi koji osjećate da vam život teško pritišće ili se osjećate prerano ostarjelima te pritom možda svoje dane provodite na nekom dosadnom poslu, recimo u birokraciji, a doma morate trpjeti još i napornu ženu s viklerima u kosi i roza pudlom te hrpu razmažene djece, zavrtite ovaj album barem jednom da uz njega dožive Fishevu priču i zapamtite da djetinjstvu nikad nema kraja.
Postava
Fish – vokal
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas gitara
Mark Kelly – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi
Produkcija
Chris Kimsey
Popis skladbi
1. Pseudo silk kimono (2:13)
2. Kayleigh (4:03)
3. Lavender (2:27)
4. Bitter suite (5:53)
5. Heart of Lothian (6:02)
6. Warterhole (expresso bongo) (2:12)
7. Lords of the backstage (1:52)
8. Blind curve (9:29)
9. Childhood end? (4:32)
10. White feather (2:23)
Trajanje albuma: 41:05
Bonus CD (izdanje iz 1998.)
1. Lady Nina (Extended 12″ Version) (5:50)
2. Freaks (Single version) (4:08)
3. Kayleigh (Alternative Mix) (4:03)
4. Lavender Blue (Lavender Remix) (4:22)
5. Heart of Lothian (Extended Mix) (5:54)
6. Pseudo Silk Kimono (Demo) (2:11)
7. Kayleigh (Demo) (4:06)
8. Lavender (Demo) (2:37)
9. Bitter Suite (Demo) (2:54)
10. Lords of the Backstage (Demo) (1:46)
11. Blue Angel (Demo) (1:46)
12. Misplaced Randezvous (Demo) (1:56)
13. Heart of Lothian (Demo) (3:49)
14. Waterhole (Expresso Bongo) (Demo) (2:00)
15. Passing Strangers (Demo) (9:17)
16. Childhoods End? (Demo) (2:23)
17. White Feather (Demo) (2:18)
