Izvođač: Moonstone Project
Izdavač: Majestic Rock Records
Izdanje: 2006
Veličanstveni pjevači Glenn Hughes (Deep Purple, Trapeze, Black Sabbath), Kelly Keeling (Blue Murder, Baton Rogue, MSG, Carmine Appice’s Guitar Zeus i još mnogo toga,…) Eric Bloom (Blue Oyser Cult), Steve Walsh (Kansas), Paul Shortino (Rough Cutt/The Cutt, Quiet Riot, Bad Boyz, Shortino i još mnogo toga,…), Graham Bonnet (Rainbow, Alcatrazz, Forcefield, MSG i još mnogo toga,…) i James Christian (House Of Lords). A tu su i legende na bubnjevima, Ian Paice (Deep Purlpe) i Carmine Appice (Vanilla Fudge)!
Ovako vas ne bih nagovarao da cijela stvar nije ispala tako sretno. Moonstone Project kreacija je izvrsnog talijanskog gitarista Matta Filippinija, jednog od rijetkih sretnika kojem je uspjelo privući na suradnju neka od imena koja su zauvijek ostavila neizbrisiv trag u rock glazbi jer su živjela tu kulturu i sukreirala je.
Album se otvara vrućim rockerom Slave Of Time s Keelingom, skladba nosi “snakeovski” do “zeppelinski” erotski naboj i i Plant i Coverdale bili bi tu idealna alternativa, no to uopće nije potrebno jer je Keelling savršeno i puno izražen u svojoj izvedbi vokala. Not Dead Yet već samim naslovom upozorava da je naš stari dobri znanac iz Rainbowa Graham Bonnet još uvijek živ i živahno nogira, njegov sadašnji kolega iz Alcatrazza Howie Simon (JSSB, Talisman,…) pak doprinosi čak i gitarsku solažu – vraga, i stvar zapravo ispadne “duginih boja”. Na albumu je posebno zanimljivo ponovno okupljanje članova Mk. III. i IV. postave Deep Purple – Glenna Hughesa i Iana Paicea naime. Osobito poluballada Where Do You Hide The Blues You’ve Got, koja je zacijelo jedan od vrhunaca ovog albuma. Soul dodir Glenna Hughesa baš u ovoj skladbi toliko vražje odskače od svih poznatih standarda hard rocka, ako smijem pretjerati – kao da se Stevie Wonder rodio u koži bijelca. Upravo na ovoj skladbi Hughesova vještina zasja u punini – istodobno jednostavno i nedostižno! Filippini je uspješno izvukao bit iz obje legende! A to je uspjela ekspresija kvaliteta obojice momaka, što realno i nije baš tako daleko od pulsa Deep Purple ploče “Come Taste The Band” (1976). Album začinja izvrsna obrada klasika Free naslova Fire & Water, gdje u ulozi Rodgersa ističe se talijanski pjevač Enrico Madidini – bez greške!
Vrlo je zanimljiva skladba City Of Lites, s Kansasovim veljakom Steveom Walshom na vokalu. Smiješno je jer Stevea uglavnom poznajemo samo iz doprinosa u skupini Kansas. No njegov tanji i pomalo “šmirglasti” vokal, koji daje tako posebnu notu glazbi Kansasa, briljantno je ugrađen i u ovaj klasični hard rocker, a šokantno ispada upravo refren, gdje Walsh prekodira skladbu na način koji nevjerojatno vuče na njegov matični bend. City Of Lites ispada najklasičnije, s najmanje blues note, praktički nikakve, a nevjerojatno je da s druge strane skladba dobiva upravo na elementu Kansasa. Mogu li si uopće dopustiti reći da je najviše prog rockerski usmjerena? To samo potvrđuje kakav je izvrstan menadžer Matt Filippini. Stvari na pravo bluesy rock mjesto vraća Pictures Of My Lonely Days s Appiceom na bubnjevima i Paulom Shortinom na vokalu. Najčvršći rockerski puls ploče zapravo je Beggar Of Love s Jamesom Christianom na vokalu, gdje stupnjevanje funk elementa zavodi iz sekunde u sekundu sve opasnije, a posebno je primamljiva u njoj izbrušeno majstorska komunikacija unakrsnog soliranja srednjeg interluda između hammond orgulja i gitare!
Kvaliteta Matta Filippinija je u tome što gostujućim glazbenicima dopušta da u punoj mjeri dišu, sam se marljivo prilagođava i ne pokušava umarati izljevima egomanifestacije znanja vlastite gitarske vještine, što je često ahilova peta ovakvih solo projekata. Usput, jedan od takvih potpuno promašenih pokušaja jest sličan prošlogodišnji album MSG-a, s gomilom legendarnih gostujućih imena. Nadmašiti veličanstvo Michaela Schenkera u tom pristupu također nešto znači. Isto tako Filippini, koji je nedvojbeno štošta naučio od Blackmorea, što se osjeća, u soliranju nipošto ne pokušava oponašati legendu, nego tu vještinu obavlja potpuno po svoje. U fokusu albuma “Time To Take A Stand” naime nije gitarist, iako je to njegov projekt, nego je gitaristu uspjelo i u produkciji pojedinih skladbi i u izvedbi oživjeti osjećaj kao da je album odsvirala čvrsta cjelina, koju u najvećoj mjeri mogu potpuno izraziti samo grupe (s pjevačem u središnjoj ulozi)!
Filippini je pažljivo razdijelio uloge sudionicima! Time je uspio dočarati izvanredne kontraste među skladbama. Iz specifičnosti svakog pjevača izvukao je maksimum, tako da ga je pažljivo postavio u izražajni raspon u kojem te kvalitete mogu zaiskriti na najljepši mogući način i po kojima ti pjevači danas po svom opusu zapravo vrijede za najveće u rock zanatu. Dakle, svakom je pjevaču dodijeljen širok spektralni raspon slobode za soul improviziranje, bez čega bi ovaj album sigurno postao vodenast.
“Time To Take A Stand” ne donosi nikakvu glazbenu senzaciju! Samo devet začinjenih skladbi za sve sladokusce nasljeđa hard rock velikana i naravno nostalgičare. Blues nota je dakle cijelo vrijeme snažno prisutna. Funk blues, R&B drive i naravno bujnost hammond/gitarske sočnosti Rainbowa i Deep Purplea. Ma nema ljepšeg, dragi kamerade! Filippinija prati kleno društvo talijanskih instrumentalista koji čine jezgru Moonstone Projecta, a posebni “renomirani” gosti donose na album esencijalne začine. Filippini se tako pokazao vještim dirigentom koji je zaista uspio izvući maksimum iz sudionika i time maksimalno unovčiti svoj poker asova. “Time To Take A Stand” izvrstan je “seventies” hard rock album. Jedva čekam njegov drugi dio!
Postava
Matt Filippini – gitara (sve skladbe)
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Kelly Keeling – vokal na #1
Graham Bonnet – vokal na #2
Glenn Hughes – vokal na #4 i #6
Steve Walsh – vokal na #7
James Christian – vokal na #5
Paul Shortino – vokal na #8
Eric Bloom – vokal na #9
Enrico Madidini – vokal na #3, prateći vokal
Howie Simon – gitara na #2
Carmine Appice – bubnjevi na #8
Ian Paice – bubnjevi na #4 i #6
Chris Catena – prateći vokal na #9
Moira Raineri – prateći vokal na #1
Max Numa – gitara na #6 i #8
Gianluca Tagliavini – Hammond orgulje
Alessandro Del Vecchio – klavijature na #7
Nik Mazzucconi – bas gitara (sve skladbe osim #2,#6,#9)
Johan Niemann – bas gitara na #9
Maurizio Corriga – bas gitara na #2, #6
Alex Mori – bubnjevi (sve skladbe osim #4,#6,#8)
Daniel Flores – bubnjevi na #9
Matt Norberg – aranžmani za udaraljke, gudački aranžmani, klavijature na #9
Produkcija
Matt Filippini & Max Numa
Popis skladbi
1. Slave of Time
2. Not Dead Yet
3. Fire & Water
4. Rose in Hell
5. Beggar of Love
6. Where Do You Hide the Blues You’ve Got
7. City of Lites
8. Pictures of My Lonely Days
9. On the Way to Moonstone
Trajanje albuma: 49.21
