Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 24.08.2017
Nema što. Ekipa koja organizira festivale Metaldays, PunkRock Holiday, Overjam doista ima veliko srce. Nakon što se okušala u zimskoj verziji famoznog tolminskog festivala Metaldays, rodila joj se i ideja o festivalu koji bi zastupao bluesovskije boje i boje rock’n’rolla. Tako je nastao Motorcity festival! Tri dana, ukupno deset izvođača. Početak malo prije sedam navečer, a kraj oko pola noći ili malo poslije.
Kao i uvijek. Ekipa je opet mislila na sve. To kažem odmah na početku. Sigurnost, scensko osvjetljenje, zvuk, sve. Naravno, u znatno smanjenoj režiji, kakvu smo navikli npr. na festivalu Metaldays. Oprez je majka mudrosti, a i skromnost također. Odatle treba krenuti. Nadajmo se, dakle, da će stvar profunkcionirati! I da ne srljam preuranjeno. Veliko hvala hrabrosti svih koji su sudjelovali u organizaciji festivala. To napišem unaprijed.
A sad idemo na prvi dan. Dakle, prvi bend prvog dana. Četvrtak kasno poslijepodne. Pred pozornicom jedva tridesetak ljudi. Dobro, sveukupno ih je bilo raspršenih po platou famoznog šumarka ispred sutoka Tolminke i Soče, gdje je stajala pozornica nazvana »B.B. King«, nekih stotinjak, a brojka se do završnog čina prvog dana festivala nije puno promijenila. Jedina pozornica, koja je zastupala prvi Motörcity festival u povijesti, inače na festivalu Metaldays vrijedi kao second stage. No na njoj su u najavljeno vrijeme, petnaest minuta prije sedam navečer, sa svojim programom počeli veterani slovenskog blues rocka EMŠO Blues Band. Mudraci, iskusni i naravno izvrsni imitatori The Allman Brothers Band. Doista zvukovno i izvedbeno doteran do savršenstva. Skupinu sam prvi put vidio uživo, što je prava mala sramota, ali tako su se odvijali dani i godine i nikako se nisam uspio susresti s njima uživo ranije. Bend nastupa u postavi Emil ‘Jimi’ Pock (vokal, akustična gitara), Edo Sušnik (gitara), Janc Galič (gitara), Slavc Žust (bas gitara), Andrej Konjajev (orgulje, klavijature), Marko Avanzo (bubnjevi), David Kobe (udaraljke), a prigodom nastupa u Tolminu pomogao im je svestrani i izbrušeni bubnjarski majstor Sergej Ranđelović »RunJoe«. U stilu Allmanovaca. Dakle, dva bubnjara na pozornici!
Skupina ima doista izvanrednu kilometražu i zato u ekipi nema skrivalica. Zvuk je pojeden. Bend tijekom nastupa razvija izvanrednu kompaktnost i koherentnost. Od nevjerojatno impozantnog i pronicljivog vokala Jimija Pocka, koji zna biti u trenucima grlen, grub i muževan, a već u sljedećem trenu mekan i baršunasto njišući, do izvanredne veze Hammond orgulja i gitara, do debele basovske noge te cijele udaračko-bubnjarske sekcije, koja poput ljepila veže građevne elemente zvučne slike međusobno. Bend je koncert otvorio u svom stilu. Sa svojom prvom ljubavlju. Skladbom The Allman Brothers Banda Don’t Want You No More. Tako je ostalo i u nastavku s It’s Not My Cross To Bear. Nisu izostali ni One Way Out (orig. Marshall Sehor, poznata je i izvedba u režiji The Allman Brothers Banda), pa nezaboravni Whipping Post . Skupina se prihvatila otrovno zarazne i erotične bluesovske valcerice uz Get On With Your Life, pa dalje You Don’t Love Me (orig. Willie Cobbs), Firing Line, Good Clean Fun, Black Hearted Woman, Gambler’s Roll i završni End of the Line. Bend je uz gotovo isključivo sviranje »Allmanovaca« začinio svoj repertoar u sredini i skladbom Soundbound Mamma, koju u originalu izvodi Dickey Betts.
EMŠO Blues Band vidno su uživali u nastupu. Većinom svi na svojim sjedalima (barskim stolcima), sviraju profinjeno, potpuno predano pristupaju stvari. Kad duša i srce postanu jedno i 100% se stope s magijom bluesa i rocka!
Na pozornicu su se popeli Terry Evans i Hans Theessink. Dva izvanredna glazbenika koja su još prije godina pronašla zajedničku kemiju i tako udružila snage u akustični duet. U Tolmin su stigli iz Celovca, gdje su nastupali dan ranije. Njihova je esencija diktirala doživljaj kao da svaki od njih donosi bitne dijelove savršene glazbene slagalice. Što jedan nema, ima drugi i obrnuto. Dakle. Svega dva glazbenika, s akustičnim gitarama, pomoćnim naprstcima i usnim harmonikama te? Vokalima. Izvanrednim vokalima, koji znaju vrlo ugodno milovati i izvlačiti emocije i iz najcrnjih kutaka naših duša. Možemo reći da je riječ o potpuno posebnom koncertu cijelog festivala. Kako minimalizam uz svu intimnost može ukrotiti baš svaki megalomanski kič i šljokice iza kojih se »rado skriva« glazbena produkcija. Dublje od toga ne ide. Sat i petnaest minuta potpunog dušebrižničkog užitka, dvojice izvanrednih bluesovskih pastora. Terry Evans pravi je vokalni kameleon, kad god je otvorio usta, njegova sofisticiranost i nevjerojatna profinjenost izazivale su naježenost, a njegovi vokalni manevri blistali su u mnogim nijansama boja. Ako primarno tražiš što je to pravi i iskonski »crnački« vokal, javi se kod Evansa. Theessink je, s druge strane, u potpunosti impresionirao svojim niskim baritonom. Nevjerojatan vokalni kontrast obaju glazbenika držao je malobrojnu publiku na uzbudljivom pragu emocija i strasti. Neprestano u punoj »napetosti«, dakle. Dvojica su odsvirala sljedeće skladbe: How Come People Act Like That, Don’t Let The Green Grass Fool You (Wilson Pickett), Mother Earth (Memphis Slim), Talk To Your Daughter (J. B. Lenoir), Demons, izvrsnu ragtime točku zvanu Glory Of Love. Poseban naglasak glazbenici su stavili na svoj zajednički album »Delta Time« (na njemu je sudjelovao i famozni Ry Cooder), i to skladbama Gotta Keep Movin’, Shelter From The Storm, I Need Money i Delta Time. Duet je koncert priveo kraju tako da se najprije prihvatio šaljive Theessinkove Minnibelle, nju je slijedila razvratna You Can’t Judge A Book by The Cover (orig. Bo Diddley) te prvi hit Chucka Berryja Maybeline. Uz srdačne ovacije malobrojne publike, Evans i Theessink odsvirali su još Tears Are Rollin’ i definitivno se oprostili. Nezaboravno.
Kao posljednji na pozornicu su stupili primorski Bluesback. Dugovječna koparska skupina odnosno kvartet, koji zastupaju Peter Orlič, Marko Stropnik, Willy DeMattia, Mitja Stropnik, važi za nevjerojatno iskusnu i tehnički izvedbeno silno izbrušenu ekipu. Kroz godine nastupaju u nepromijenjenoj postavi i to se opet odrazilo. Na još jednom njihovom nastupu punom smjelih solističkih eskapada i vrele adrenalinske začinjenosti. Bend kojeg RockLine nije gledao uživo od onog davnog nastupa pred legendarnim Nine Below Zero u Piranu, dana 01.03.2008, ponovno se predstavio kao nevjerojatno nauljen stroj u kojem funkcioniraju baš sve sitnice. Izvanredno preplitanje ravnopravno raspoređenih gitarskih solaža na relaciji dvojice gitarista, a glavni je vokal kroz godine dobio na prodornosti i širini. Izvanredna je bila i ritmička kinetika skupine, u kojoj se ističe izrazita funky opruga toplog i silno aktivnog te muzikalnog basa. Bend materijal izvodi intenzivno i izuzetno zagrijano. Svoj i autorske obrade. I takav je bio i koncert. Negdje usred nastupa skupina je pozvala na pozornicu i puhačku sekciju (truba, saksofon, trombon) i udarila u skladbu Buddyja Guya Midnight Train, a u toj je formaciji odsvirala i Love Sneakin Up On You (Bonnie Raitt). Među ostalim su se izredali još I Want All My Money Back (Lonnie Brooks), I Don’t Believe (Joe Bonamassa), Walk In My Shadow (Free).
Bluesback sve obrade sviraju na svoj način. Sa svojim duhom, esencijom, da bi osjetio pravi bit i plat skupine. Bilo je kasno i znakovi dnevne energetske iscrpljenosti već su se polako osjećali na našim plećima. O Blusbacku vrijedi zaključiti da ostaju izvrstan bend koji sazrijeva iz godine u godinu, poput starog dobrog vina, i taj rast se ne zaustavlja.
Prvi dan je, dakle, isporučio tri izvrsna koncerta. Svi uklopljeni u žanr bluesa, a svaki od izvođača tom je žanru pristupao drukčije. I interpretacijom i nastupom. Svakako su sva tri izvođača natovarila hrpu posla glazbenim sladokuscima.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
