Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 26.08.2017
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 79,00€ (trodnevna ulaznica)
Eto. Stigao je i treći (i zadnji) dan prvog izdanja festivala Motörcity! Tolmin i sotočje postali su ove godine bogatiji za još jedan festival. A s njima, posljedično, i cijela međunarodna glazbena scena. Nažalost, ni subotnji dan nije privukao više posjetitelja, koliko bi festival u svojim prvim koracima zaslužio. I zadnjeg dana program je počeo petnaest minuta do sedam, a prvi su na pozornicu uskočili Hamo & Tribute 2 Love. Bend naravno vodi karizmatični Matevž »Hamo« Šalehar, uvijek zarazno kipućeg optimizma i vedrine. Hamo And Tribute 2 Love u posljednje vrijeme nastupaju doista puno. Matevž je uz to i češće gost drugim izvođačima. Bend ima vrlo dobru medijsku podršku i na nacionalnoj radijskoj postaji, a ujedno je trenutno vrlo tražena koncertna roba. Drugim riječima. Hamo And Tribute to Love su vrući! Iako je u bend već prije nekog vremena ušao novi član, koji nije nitko drugi nego jedan od najusavršenijih i stilski najsvestranije definiranih slovenskih gitarista današnjice Peter Dekleva, tek mi se na ovom festivalu ukazala prva prilika da vidim kako funkcionira Hamova družina s Petrom na glavnoj gitari. Dobiti Petra u ekipu nije mala stvar. I tog su dana većina publike koncert pratili raštrkani po platou. Tonski majstori pripremili su izvrstan zvuk i sve ostalo za optimalan koncert, a bend nije skrivao izuzetno dobro raspoloženje. Među publikom se mogla vidjeti čak i djevojka u originalnoj majici s logotipom Hamo And Tribute 2 Love. Bend je prošao kroz najmarkantnije trenutke sa sva tri albuma koja su izašla do tog dana (uskoro izlazi i četvrti). Tako je među publiku posuo hrpu dobrano ponarodnjelih pjesama, jer su stalnica na radijskim valovima. Kremeno organski i sočno rockerski zvuk gitara, poduprtih reverb efektom, izvrsni solo izleti Petra Dekleve, koji je opet impresionirao svojom filigranski perfekcionističkom doktrinom ovladavanja šesterožičanom teorijom. Ekipa izvrsno uigrana, Hamo potpuno uvjerljiv u vokalnoj interpretaciji. I taj isti, silno samouvjereni Hamo, pred kraj nastupa uspio je privući publiku bliže pozornici. Tako je postao prvi izvođač festivala kojemu je to, za razliku od prethodnika, doista i uspjelo. Hamo And Tribute 2 Love dakle su isporučili očekivano dobar špil, a u završnom dijelu zagrmio je i Martin Janežič Buco sa svojim prodornim i muževnim vokalom kad je izašao iza bubnjeva i potpuno se pomaknuo na čelo pozornice.
Henrik Freischlader njemački je glazbenik koji u džepu ima šest studijskih albuma i nevjerojatno je aktivan. Uključen je u više glazbenih projekata istovremeno. Inkarnacija s kojom je stigao u Tolmin ravno iz njemačkog Tübingena, gdje je nastupao dan prije, tek je jedna od mnogih koje oživljavaju njegovu glazbu na koncertima. Dakle. Henrik je doveo svoj »Big Band« u Tolmin. Uz Henrika, koji je držao gitaru u ruci i bio zadužen za glavni vokal, na pozornici su tako stajale i prateće pjevačice Linda Sutti i Joanne Kasner, bubnjar Moritz Meinschäfer, basist Armin Alic, klavijaturist Dániel Szebényi, saksofonist Marco Zügner te gitarist i prateći vokalist Harrisen Larner-Main. Oktet, dakle!
Bend je izvodio pretežno svoju autorsku glazbu. Među ostalim, redom su se vrtjele sljedeće točke: Nowhere To Go, 1999, Stop Breakin’ My Heart Again, Sisters, Take the Blame, baladna Two Young Lovers, With the Flow, House in the Woods, Longer Days, What’s My Name, swingovski zavedena Come On My Love, If I Could Only Be Myself, Do Did Done, Look At the Fool, a izuzetnu profinjenost i mekoću bend je isporučio u izvrsnoj baladi Won’t You Help Me. Uz to je bend dodatno zagrijao publiku uključivanjem Hendrixove Crosstown Traffic te Marleyjeve Get Up, Stand Up.
Henrik Freischlader Band djeluje kao mini orkestar. Sviraju neku vrstu novovalnog blues popa, ili jasnije rečeno, blues novih vremena, nove generacije. Riječ je o silno mekoj varijanti koja je fuzionirana s popom, soulom, R&B-jem i funkom. Henrik je položio nekoliko izvrsnih solaža kojima je dokazao koliko je izgrađen gitarist. Ponudio je izuzetno lijepu gitarsku zvučnost, toplinu, organičnost, dok je gitara milo jecala ispod njegovih prstiju. Mogao je svirati brzo i vrlo točno, i to bez efekata, dakle u »čistoj« maniri, ili se jednostavno stopiti s trenutkom i prepustiti mekoći i osjećajima. No Henrik nije apsolutist. Glavne vokale, ali i nekoliko zapaženih solaža na Hammond orguljama te saksofonu raspodijelio je među ukupno pet članova. Osim njega, glavne su vokale preuzeli na svoja pleća i Harrisen Larner-Main, Dániel Szebényi te obje pjevačice Linda Sutti i Joanne Kasner. Isto tako je Henrik prepustio barem dvije solaže Harrisenu, pri čemu se pokazalo da njegova robusno-crunchy distorzirana gitara donosi znatno previše hrapavosti i da je takav zvuk jednostavno pregrub u okružju izgrađene zvučne slike, jer je doslovno pregazio svu sofisticiranu zvučnost ostalih gradivnih elemenata zvučne slike. Freischlader bi Harrisenu trebao »zabraniti« korištenje tako efektiranog zvuka gitare, jer jednostavno ne pripada u glazbenu izvedbenu estetiku, inače višeslojno detaljne scenske zvučnosti benda. Suma sumarum, vrlo lijep nastup benda!
Na redu je bio posljednji izvođač ovogodišnjeg prvog izdanja festivala Motörcity! Razvikani britanski gitarski heroj i nevjerojatni virtuoz Matt Schofield. Fuzija rockerskog intenziteta s estetikom bluesa, jazza, funka, uz nadahnutost likom i djelom poznatih »gitarskih doktora« kao što su, među ostalima, Stevie Ray Vaughan, Robben Ford, Eric Johnson,… No u zamislima skladbi, ali i solažama, osjeti se da je čovjek odrastao slušajući zvukove bluesovskih legendi kao što su Albert Collins, Muddy Waters, Albert King, Freddie King…. Matt je uskočio na pozornicu u formaciji udarnog blues rock tria, pri čemu je za zvuk Hammond orgulja brinuo dugogodišnji Schofieldov kompić Johnny Henderson, a ulogu »gospodara vremena« na bubnjevima obavljao je Evan Jenkins. Uigrana i provjerena kombinacija i pobjednički poker asova za Matta, pri čemu treba dodati da basovske linije dodaje Henderson na dodatnim klavijaturama položenima na Hammondov kovčeg (Henderson je čak sa sobom dovukao i originalno Leslieјevo pojačalo). Jednom rukom, lijevom. A desnicom svira Hammond. Schofield je ponajprije naravno vražje brz solist i to je glavna draž njegovih izrazito drskih i u srdačnost adrenalinske brzine zavijenih nastupa. Svoj autorski materijal, koji je među ostalim izvodio, podkrijepio je iznimno dugim i sočnim solističkim izletima, kojima u svim raznoraznim zavedenim vragolijama nije bilo ni kraja ni konca. Sviranje je oduzimalo dah. Schofield je kao glazbeni izvođač, sa svojom esencijom i karakteristikama, zapravo isporučio u samom zatvaranju festivala onaj pravi, energetskim voltažama nabijen uvid u dosje što sve zapravo može postići punokrvno djelovanje pravog power blues rock tria na pozornici! Festivalski kreščendo, dakle. Negdje na sredini nastupa Schofield je pozvao na pozornicu i Henrika Freischladera pa su se zajedno prihvatili izvedbe skladbe The Sky is Crying, autora Elmorea Jamesa. Matt Schofield je sa svojom ekipom utjelovio izvrsno završno činjenje festivala i svojom iznimnom srčanošću dozvao žive uspomene na njegov nastup 2008. u Postojni.
Festival je tako zaključen. Ponudio je vrhunsku organizaciju, prekrasan programski repertoar. Svakako i nagradno izvlačenje ručno konstruiranog čeličnog konjića. Nedostajala je samo jedna stvar. Posjetitelji. Unatoč tome, organizator je čvrsto odlučen iduće godine izvesti novo izdanje festivala Motörcity, koji ćemo uz sav interes ponovno pratiti i mi!
Galerija slika
