My Generation
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Who, The
Izdavač: Brunswick Records
Izdanje: 1965
Trajanje: 36:13
Ocjena: 3.5/5
Legende klasičnog rocka The Who široj su se javnosti prvi put predstavile 1965. studijskim prvijencem »My Generation«, koji je na originalnoj verziji sadržavao dvanaest skladbi, od kojih su samo štiri prelazile duljinu od tri minute. »My Generation« nakon gotovo pet proteklih desetljeća sigurno djeluje kao skroman početak u usporedbi s kasnijim, puno ambicioznijim i većinom konceptualno obojenim podvizima The Who, no s pravom se smatra jednim od najvažnijih albuma u povijesti rocka, jer je po izlasku pošteno protresao tadašnju glazbenu scenu.
Prvi singl The Who, »My Generation«, koji je postao jedan od najprepoznatljivijih evergreena njihove karijere, izašao je još prije istoimenog albuma, pa je mladi bend, koji se 1965. preimenovao iz The Detours u The Who (nakratko su se zvali The High Numbers), ubrzo nakon dolaska briljantnog, ali problematičnog bubnjara Keitha Moona naglo počeo skupljati sljedbenike među novom generacijom slušatelja, kojima su se sviđali njihovi za ono vrijeme revolucionarni, buntovni tekstovi. Njih su obilježili ponajprije spomenuti buntovni hit te evergreen »The Kids Are All Right«, koji su u tren oka ‘ponarodili’ i postavili neke temelje za kasnije žanrove na koje su The Who važno utjecali, poput hard rocka, heavy metala i punka.
The Who su na »My Generation« sa svojom mješavinom r’n’b-ja, popa i ranog rocka još bili daleko od eklektičnosti svojih budućih dostignuća, no briljantni gitarist i skladatelj Pete Townshend već se tada iskazao s devet originalnih skladateljskih uradaka na kojima su se mogle čuti određene zvučne i lirske karakteristike koje će kasnije dodatno izbrusiti i nadograditi. The Who su tada uspjeli pronaći neku srednju stazu između melodičnosti i dobroćudnosti The Beatles te sirove energije i vulgarnosti Rolling Stones, a istodobno su se mjestimice već mogle čuti naznake njihovih kasnijih, znatno intelektualnije začinjenih podviga. Na »My Generation« našle su se i tri obrade drugih izvođača, što nije bilo previše napredno i bio je to prilično tipičan potez za ono doba, dok je daleko inovativnije ispao zaključni instrumental »The Ox«, koji su The Who napisali i odsvirali u suradnji s povremenim klavijaturistom i skladateljem Nickyjem Hopkinsom.
»My Generation« otvara se jednostavnom r’n’b skladbom »Out In The Street«, koja je prvotno trebala izaći kao singl, ali do toga nije došlo. Pravo je zanimljivo slušati koliko je drugačiji vokalni pristup imao Roger Daltrey na početku karijere, kad se još trudio oponašati američke crnačke r’n’b pjevače. »I Don’t Mind«, još jedna klasična r’n’b tvorevina, obrada je slavnog funk i soul glazbenika Jamesa Browna, koju su iste godine obradili i The Moody Blues na svom studijskom prvijencu »The Magnificent Moodies« (1965). »The Good’s Gone« već je nešto karakterističnija skladba The Who, sa zanimljivom strukturom gitarskih akorda i pomalo nihilističkim tekstom, dok Rogerov vokal zvuči pomalo prigušeno, kao da pjeva kroz napukli lonac. Blago otrcani pop rocker »La-La-la Lies«, koji za sobom ne ostavlja nikakav trajniji emocionalni pečat, jedan je od slabijih trenutaka albuma.
Nešto zanimljivije ispada »Much Too Much«, sljedeća ljubavna skladba, koja ima blagi folk prizvuk i kvalitetne vokalne harmonije. O naslovnom hitu, koji je sadržavao početničke elemente hard rocka, power popa pa i punka, kroz desetljeća je već rečeno i napisano mnogo riječi, tako da ga zaista nema smisla opširno razglabati. Prema Townshendovim riječima, inspiraciju za jednu od najprepoznatljivijih skladbi The Who dobio je nakon što ga je razbjesnilo da je kraljica Elizabeta II. s ulice naredila ukloniti njegov auto jer joj je jednostavno smetao tijekom vožnje londonskim ulicama. Tekst je inače vrlo jednostavan i govori o pojedincu koji želi pronaći svoje mjesto u društvu. Najprivlačniji element ove buntovne himne je njezin višeglasni refren, koji je, ponajprije zbog teksta, za svoje vrijeme doista bio revolucionaran i u tren oka zarazio posve novu generaciju slušatelja.
Slijedi još jedna od najprepoznatljivijih klasika The Who, »The Kids Are All Right«, koja je za razliku od »My Generation« sa svojom ugodnom melodijom u stilu The Beatles puno prijateljskiji pop rocker, u kojem također ne manjka jedan od najpoznatijih refrena u povijesti rock glazbe. »Please, Please, Please«, hibrid r’n’b-ja i rock’n’rolla, još je jedna obrada pokojnog Jamesa Browna, u kojoj Rogerov vokal ponovno zvuči osjetno drugačije nego što je većina bila navikla da ga čuje kroz većinu njegove karijere. »It’s Not True«, još jedna izrazito ‘američki’ obojena skladba, ne spada među najinspiriranije trenutke ovog albuma jer ima snažan country pečat, pa se ni izbliza ne ubraja među karakteristične uratke The Who.
»I’m A Man«, sljedeći ne previše impresivan zalet u r’n’b i rock’n’roll vode, obrada je poznatog blues glazbenika Boa Diddleya, u kojoj najzanimljivije ispada kratki instrumentalni jam, koji je bio svojevrsni preteča kasnijih, puno duljih koncertnih jamova The Who. Na »A Legal Matter«, koja sadrži zabavan i prilično inovativan gitarski rif, na glavnom se vokalu okušava Pete, vjerojatno zato što se Roger baš tada razvodio od prve žene, jer tekst govori o rastavi dvoje tinejdžera, što znači da mu se cijela stvar najvjerojatnije činila previše osobnom. Instrumental »The Ox«, koji sadrži strastvene improvizacije između Townshenda, Moona, basista Johna Entwistlea i gostujućeg klavijaturista Nickyja Hopkinsa i svojevrsni je izvidnik za njihove kasnije artrockovske podvige, zaključuje album na eksperimentalan i prilično zanimljiv način.
»My Generation« bio je jedan od prvih navjestitelja nove glazbene ere. The Who je na neko vrijeme gurnuo na vrh najpopularnijih glazbenih glasnika novopečene buntovne generacije, nastale na prijelazu u šezdesete, nakon vrhunca i postupnog zalaska mod pokreta, koji je također važno utjecao na početke ove legendarne skupine. Naravno, »My Generation« je sa svojom ‘svetom jednostavnošću’ bio daleko od onoga što su The Who stvorili na svojim kasnijim, puno ambicioznijim remek-djelima, kad su se munjevitom brzinom razvijali od albuma do albuma, no postavio je temeljni kamen nevjerojatno uspješnoj i utjecajnoj karijeri te važno utjecao na brojne buduće glazbene generacije.
Postava
Roger Daltrey – glavni vokal, usna harmonika
Pete Townshend – gitara, prateći vokal, glavni vokal na “A Legal Matter”
John Entwistle – bas-gitara, prateći vokal
Keith Moon – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Nicky Hopkins – klavir
Produkcija
Shel Talmy
Popis skladbi
1. Out in the Street (2:31)
2. I Don’t Mind (2:36)
3. The Good’s Gone (4:02)
4. La-La-La-Lies (2:17)
5. Much Too Much (2:47)
6. My Generation (3:18)
7. The Kids Are Alright (3:04)
9. Please, Please, Please (2:45)
10. It’s Not True (2:31)
12. I’m a Man (3:21)
13. A Legal Matter (2:48)
14. The Ox (3:50)