The Night Flight Orchestra (posebni gosti: Metalite)
petak, 14. 2. 2025 (početak u 20.00 sati, kraj u 23.00 sata)
Beč (Wien) / Szene / Austrija
The Night Flight Orchestra! Ne, nisu to Electric Light Orchestra, nego „noćni letači”. Ni ne znam odakle bih počeo, takva me gora asocijacija prati u glavi u ovom trenutku? Riječ je o skupini koja je na starom europskom kontinentu već poprilično renomirana, cijela Njemačka i Skandinavija su njihove. No na naše strane takva glazba probija nešto teže. To je već pomalo tradicionalna pojava, što se sunčane strane Alpa tiče. Ali kako god, barem nam je Beč, nekolicini izbirljivih glazbenih izopćenika, relativno blizu. Skupinu čine članovi vrhunskih bendova (Soilwork, Arch Enemy, Mean Streak). Do danas su The Night Flight Orchestra skupili već nekoliko milijuna slušanja i tri nominacije za švedsku nagradu Grammis. S ovim bendom nema šale!
Oktet su 2007. osnovali članovi Soilworka (nažalost, prerano preminuli) David Andersson i vokalist Björn “Speed” Strid, jer su, bez obzira na melodičnodeathmetalsku privrženost matičnom bendu, oduvijek bili i veliki simpatizeri arena (pa i glam) rocka, progresivnog rocka, čak i disko ritmova s kraja sedamdesetih (što ne čudi – Šveđanima kroz DNK teče nasljeđe ABBA-e), kao i west coast/AOR zamaha osamdesetih. Tako je nastao oktet The Night Flight Orchestra, koji je između 2012. i 2025. izdao već sedam studijskih albuma – najnoviji među njima je “Give Us The Moon” (RockLine recenzija), upravo od 31. 1. 2025. (to je njihov prvi album pod okriljem izdavačke kuće Napalm Records). Fenomen The Night Flight Orchestra je u tome što pjesme uvijek podsjećaju na nešto što je sviralo, snimljeno i izdano u sedamdesetima i osamdesetima, a pritom nema dojma da je bend išta ukrao. Riječ je samo o stvaranju pod utjecajem velike inspiracije tim vremenima. Jednom čuješ Toto, drugi put Survivor, pa opet Journey, Foreigner, REO Speedwagon, Alan Parsons Project, treći put stvar vuče na Styx, Angel, kasne Rainbow, Bad Co., Kiss, pa i The Beatles, ABBA-u. Ukratko. Sve zvuči tako silno poznato, a pritom nikad ne znaš točno gdje bi što strpao! Prokleta analiza, kad pri svemu tome vrijedi samo magija glazbe, čija je misija da te odvede ne znaš kamo, probudi u tebi najiskrenije emocije i priredi najbolji mogući žur.
Bend je usred turneje rasprodao već nekoliko koncerata. Posebno u Njemačkoj. Primjerice, termin odmah nakon bečkog, a to je München, bio je već posve rasprodan. Za notranjski dom dvaju žurom izgladnjelih stanovnika kure Šentflorjanske, Beč se opet pokazao kao vrlo zgodan, pogotovo s obzirom na to da je bio Valentinovo i da je bio petak, iako su nas dosta dugo prije toga iz svih medija uzorno plašili potpunim snježnim potopom, za koji se pokazalo da je bio tek loše plasirani vremenski prdež nekadašnjih snježnih nanosa osamdesetih, koji su imali puno manje (ili nikakve) medijske propagande, a mi smo ih isto tako normalno preživjeli. Već na vožnji prije Graza zasjalo je sunce. Točno u pola osam navečer otvorila su se vrata bečkog kluba Szene. Do sekunde pedantno. U njega se slila najžarkija skupina prvih posjetitelja, koji su se brzo postavili u red prema garderobi. Ponajprije je pak bio zabavan pogled na prostor prodaje službenih suvenira, gdje je spretno baratala u stjuardesu odjevena i silno zgovorna prodavačica, koja je odmah morala temeljito zasukati rukave.
Točno u osam sati na pozornici su švedski heavy metalci Metalite. Kvintet u sastavu Erica Ohlsson (vokal),
Edwin Premberg (gitara), Robert Örnesved (gitara), Robert Majd (bas-gitara) i novi bubnjar Erik Junttila Johansson, koji se bendu pridružio u studenom 2024., pokazao je u dobrih tričetvrt sata strogu mjeru profesionalnosti i izvedbene usklađenosti na najvišoj razini. Da je pozornica još prostranija, jedva bi se moglo pratiti njihovu scensku agilnost. Naravno, sve su oči bile uprte u vitku Ericu Ohlsson, koja je s malobrojnom publikom od kojih 200 ljudi baratala perjanom lakoćom. Ne samo izvrsnim vokalom, nego i nevjerojatnom izvedbenom suverenošću. Oba gitarista, a osobito srčani basist Robert Majd, savjesno su iskorištavali pozornicu, čemu je kumovao veliki kilometraž već odrađenih koncerata koje bend ima iza sebe. Bend s četiri studijska albuma u džepu najviše je pažnje posvetio aktualnom, lani izdanom “Expedition One”, iz kojeg je ispucao glavninu pjesama repertoara. I u svemu uvjerio. Power metal u kojem nema mjesta ni za kakvo oklijevanje. Odlična predstava. Zavodljiva, grozničava, a i zvuk (za ulogu predbenda) bio je vrlo, vrlo dobar.
Naravno, svi su ipak došli na The Night Flight Orchestra. Čim su Metalite napustili pozornicu, mnoštvo je pozadi pritisnulo prema prvim redovima da osigura najbolja mjesta za praćenje koncerta. Ljudi nije bilo mnogo. Szene službeno prima nepunih 500 ljudi, no u prostoru ih nije bilo ni 300. Ali to nije zaustavilo oktet, koji čine sami vrhunski glazbenici, da ne priredi najbolji mogući žur. The Night Flight Orchestra su već prvijencem “Infernal Affairs” počeli kucati na vrata niše koja je u posljednja dva desetljeća postala poprilično zaboravljena. I tu im je uspio veliki potez. Budući da znaju da ne izmišljaju toplu vodu, sve su zajedno zamotali u pravu scensku ceremoniju zgoda zrakoplovnih posada bezgraničnih prekooceanskih letova (pa i letova na mjesec). Kroz godine su to samo usavršavali i produkcija je iz godine u godinu rasla. I za najnoviji “Give Us The Moon” bend je otvorio novo poglavlje. Obje prateće pjevačice odjevene u stjuardese postale su, uz kapetana Björna Strida, s vremenom nezaobilazne ikone benda. Ni ovaj put nisu bile same, s lijeve strane imale su ugodno društvo. Bocu ohlađenog šampanjca koji su tijekom koncerta marljivo i u suglasju sa scenskom ceremonijom, koja mora publici priuštiti najbolju zabavu, vješto točile u svoje čaše.
Na svijetu je malo muškaraca u blistavim svilenim ogrtačima i s poslanjem spašavanja ljudskog svijeta! Batman, Superman, ‘cape crusader’ Rick Wakeman (Yes) i naravno, svijet bi bio dosadan i prazan da to nije i Björn ‘Speed’ Strid! S obveznom ‘Eye of A Tiger’ beretkom po uzoru na Davea Bicklera (Survivor) iz osamdesetih, glamuroznom odorom, odnosno svilenim sakoom punim odlikovanja, činova, mahnitih resa i obveznim bijelim plesnim cipelama, ovaj je čovjek zapravo prva ikona okteta. A kako lijep vokal ima kad ne ‘growla’ u Soilworku? Kad ga čuješ, znaš da bi bila velika šteta da taj vokal nije iskoristio u još kojem (žanrovski znatno drukčijem) bendu. Ray Ban naočale (zrakoplovne – Top Gun model) navukli su ovaj put na sebe baš svi muškarci u bendu, uz iznimku iznimnog basista Sharleeja D’Angela!
Ukratko! Oktet se, očekivano, usredotočio na odličan, najnoviji studijski uradak “Give Us The Moon”, koji je bio zastupljen s pet točaka repertoara (sva tri singla: Shooting Velvet, Paloma i u obveznom bisu Way To Spend The Night, obvezno uključeni). Koncert je trajao sat i tričetvrt, a The Night Flight Orchestra su se, s iznimkom drugog studijskog albuma “Skyline Whispers” (2015.), dotaknuli baš svih studijskih albuma. Odlični White Jeans (“Aeromantic II”, 2021.), poduprt disko beatom, u bisu je odsviran još brže u odnosu na studijsku verziju!
To je to. Teško je dobiti bolju porciju zabave. I najnoviji gitarist Rasmus Ehrnborn, koji je 2022. morao uskočiti u cipele pokojnog Davida Anderssona, u svemu je opravdao svoju ulogu. Prikrale su se neke netočnosti, najočitiji je bio nesporazum tijekom izvedbe izvrsne arena/progressive/bluesy rock mini epske suite Transatlantic Moon s prvijenca, gdje su se nekoliko puta spogledali sa Stridom, nakon čega je Rasmus odkorakao do gitarskog tehničara, dok je sve zajedno djelovalo kao da gitara nije bila ugođena na pravu notu, no Rasmus je vrlo brzo pronašao akorde u novoj poziciji i odsvirao i solo u drugom dijelu pjesme kako dolikuje. Ta je pjesma doista jedan od vrhunaca, osobito za malo zahtjevnije slušatelje. To je glazba koja se pisala u drugoj polovici sedamdesetih. No, ako smo precizni, The Night Flight Orchestra su bend koji od 2012. izdaje najbolju moguću pop rock glazbu koja nije napisana u sedamdesetima i osamdesetima. Da su se pojavili tada, postali bi multi-platinasti s više milijuna prodanih ploča. I upravo je to prava niša. Da u publici probudiš zanimanje za glazbu koja je arhaična, zaboravljena i koje se sjeća generacija što je danas duboko zabrazdila u Abrahama. I doista. The Night Flight Orchestra su svojom glazbom aktivirali upravo tu generaciju. Bilo je mnogo starijih parova koji su došli uživati u taktovima i zvuku nostalgičnih vremena svojih tinejdžerskih dana!
Björn je uz obje pjevačice naravno glavna meta. Nevjerojatno zabavan vokalist, iskusan frontmen koji je u životu vidio sve. Orijaške festivalske mase, iskusio prostornu zagušljivost klupskih svirki prvih Soilwork dana – što je bio i ovaj u Beču, s tek nekoliko desetaka slušatelja. Nije ga izbacio iz takta ni mladić konkretno opterećen težinom alkoholnih derivata, koji je u stankama neprestano dodavao nepotrebne komentare Stridovim obraćanjima publici. Björn je u tim trenucima zadržavao profesionalni mir i povratnim ga komentarima najviše dodatno podjarivao. Vjerojatno ga je u tim – za glazbenike definitivno ometajućim trenucima koncerta – smirivao i pogled na TNFO majicu koju si je mladić kupio upravo na bečkom koncertu. No Björnova je predstava, puna plesnih koraka preuzetih s disko pozornica prve polovice osamdesetih, što odlično pristaje samoj predstavi benda. Rasmus ga je u bisu u jednoj od stanki čak hladio ručnikom, baš kao što je hladio klavijaturista Johna Lönnmyra u jednom od uvodnih dijelova na električnom klaviru. U velikom finalu Björn je pozvao ‘Nightfyers-e’ da naprave vlak. Slijedila je završna točka s prvijenca, a to je skladba West Ruth Ave. Sve su to svojim vlakićem podjarivale i obje jedre cure, to jest scenske stjuardese Anna Brygård i Asa Lundman.
Osjećaj za bombastiku i pomp u glazbi benda je izniman. Repertoar bi s lakoćom gradile i neke druge skladbe širokog arsenala kipuće retorike ultra-muzikalne zaraznosti koja je ugrađena u njih. Žetva takvih kandidata, koje je bend do danas snimio na svojim albumima, naprosto je zavidna. U tom je pogledu doista teško odlučiti što ćeš strpati u sat i tričetvrt koji imaš na raspolaganju. Kad poslušaš sve albume benda, na kojima doista nema nijednog promašenog poteza, znaš da je u pogledu odabira koncertnog repertoara pred The Night Flight Orchestra uvijek vrlo težak zadatak.
Koncert neostvarenih hitova sedamdesetih i osamdesetih odvijao se munjevito. I u svemu oduševljavao. Sve je savršeno proučeno. Zagrijanost i pedantnost, kojima kumuje skandinavski perfekcionizam, ostaju neokaljane! Ponajprije u pogledu osnovne misije, koju je bend odradio s velikom odličnošću. Misije da publiku dovede na visoke obrate vruće odzivnosti sudjelovanja, učini je radosnom, razuzdanom, razigranom, opuštenom! To je to! Zabava. Preko svih granica.
Na koncerte The Night Flight Orchestra zato ćemo se obvezno vraćati. Dokle god bend bude migoljio i izdavao albume s tako prekrasnim glazbenim sadržajem, kakav bilježi sedam do sada izdanih studijskih albuma! Prva opcija je već u kolovozu 2025., kad nastupaju The Night Flight Orchestra na festivalu Rock Castle u Češkoj Moravskoj!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Metalite – setlista:
1. Intro
2. Disciples of the Stars
3. Far from the Sanctuary
4. Beyond the Horizon
5. Cyberdome
6. New Generation / Apocalypse
7. Blazing Skies
8. Black Horse Rider / Nightmare / Afterlife
9. Peacekeepers
10. We Bring You the Stars
The Night Flight Orchestra – setlista:
1. Final Call (Intro)
2. Stratus
3. California Morning
4. Shooting Velvet
5. Divinyls
6. Domino
7. Gemini
8. Cosmic Tide
9. This Boy’s Last Summer
10. Paloma
11. Satellite
12. Transmissions
13. Can’t Be That Bad
14. Transatlantic Blues
15. Burn for Me
—bis—
16. White Jeans
17. Way to Spend the Night
18. West Ruth Ave
