Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojenska pevnost Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 11.08.2010
Broj posjetitelja: 15
Cijena karte: 59€
Godina je brzo proletjela i pred nama je opet bio festival Brutal Assault, koji se održava na jedinstvenoj lokaciji stare pruske vojne utvrde Josefov, u gradiću Jaromer. Ovaj put festival je slavio časnu petnaestu obljetnicu, a češki organizatori opet su se pokazali s raznolikim i vrlo zanimljivim izborom nastupajućih. Ove godine prvi se put održala i “warm-up” večer, koja nije donijela ništa pretjerano uzbudljivo, zapravo sam warm up završio već nakon nekoliko trenutaka nastupa češke “avangardne” grupe Prvni Hore, čiji je član na pozornici bio odjeven kao klaun, izvodio “robot dance”, a glazbu su “obogatili” još i harmonikom. Mislim da dodatni komentar nije potreban. Tako je ostalo više vremena za razgledavanje proširenog prostora festivala, degustaciju pet vrsta piva i aklimatizaciju na festivalsko događanje, koje je sljedeća tri dana bilo izuzetno bogato.
Prvi doista vrijedan gledanja bend prvog dana festivala bili su bez ikakve sumnje legendarni floridski death metalci Obituary. Jedni od pionira death metala bez milosti i bez riječi pregazili su nas već uvodnim instrumentalom Redneck Stomp. S “trademark” Obituary grooveom i stompom stvarno zvuči kao nešto što bi ti odzvanjalo u ušima dok bi po tebi skakala dva rednecka od dvjesto kila u trapericama s tregerima, mrtva pijana od domaće rakije. Nakon tri minute instrumentalnoj četvorki na pozornici pridružila se i ikona benda, fenomenalni kreštavac John Tardy, i Obituary su nas gurnuli u sat vremena dug tornado. Vidjeti Obituary uživo doista je neprocjenjivo, jer ti, čak i da žele, ne bi mogli svirati loše. Tu je odlični Donald Tardy za bubnjevima, koji s najsavršenijim zvukom snare bubnja na svijetu, koji zvuči kao lomljenje kostiju u azijskim kung-fu/ninja filmovima, i jednostavnim, ali nevjerojatno učinkovitim prijelazima čini mnogo, mnogo više od tehnički možda boljih bubnjara koji mjere dužinu onoga svoga što već mjere brzinom udaraca po bas bubnju. Bez genijalnog Trevora Peresa na ritam gitari, koji je u najvećoj mjeri kriv za na kilometre prepoznatljiv Obituary zvuk, ne bih mogao zamisliti bend, a on je nezaobilazan sa žaganjem jednostavnih, ali domišljatih rifova koji te režu na komadiće… Kao da si gurnuo glavu u ventilator čamca kojim se vozaš po floridskim močvarama. Potpuna suprotnost Peresu s planinskim izgledom je nastupački (već gotovo pozerski) solo gitarist Ralph Santolla, kojem se iz daljine vidi da mu talijanska krv kola žilama, ali svoju ulogu odrađuje dobro, iako se mnogima i danas štuca za odličnim Alanom Westom. Lijepo se u ekipu uklopio Terry Butler (Six Feet Under), koji je na mjestu basista zamijenio Franka Watkinsa, koji je neslavno prebjegao u Gorgoroth (više o njima nekoliko redaka niže), a John Tardy je kao i uvijek pobrinuo za najbolesnije, psihopatske, izopačene death metal growlove koje možeš zamisliti. Kad Osmrtnica poslužiše još i odličnom setlistom koja je polako gnjila i trunula s klasicima poput Turned Inside Out, Dethroned Emperor (obrada legendarnih Celtic Frost), Threatening Skies, rezultat može biti samo jedno: jedan od najboljih koncerata ovogodišnjeg festivala. Vječni klasici Chopped in Half i Slowly We Rot zvučali su kao da kroz njih o Obituary govori Pinhead iz kultnog Hellraisera, “We have such sights to show you!”
Ove su se godine organizatori festivala nažalost odlučili dovesti i komercijalno nešto zvučnija imena “ekstremnog” metala. Barem po mom mišljenju, to je malo uništilo koncept festivala, čija bi bit trebala biti koncertiranje sastava ekstremnih metal žanrova, koji obično ne privlače tinejdžerske mase. No, kako god, sljedeći su nastupili finski “folk/viking” metalci Ensiferum. Oni su prošle godine izdali dobro primljen album From Afar, koji još uvijek predstavljaju i proživljavaju priličan uspjeh jer je trenutno biti viking naprosto izrazito popularno. Iako From Afar inače nije loš album, Ensiferum od odlaska ključnog člana Jarija Mäenpää-a (koji je osnovao Wintersun, s njima izdao odličan prvijenac, a sad već otkad čekamo nasljednika, kojeg ćemo ugledati bog zna kada) više nisu to što su bili. To se ovaj put pokazalo prije svega u živom nastupu grupe, koji je bio sve prije nego energičan, po čemu su Ensiferum bili tako poznati, nekako nije funkcionirao ni živi frontman Petri Lindroos, koji s “oj, oj” povicima nije baš uspješno bodrio publiku. Nije im išlo na ruku ni očajno ozvučenje, koje je potpuno zagušilo gitarske melodije i klavijature (iza kojih stoji Emmi Silvennoinen, uz koju se barem oči odmore, hehe), tako da se većinom moglo čuti samo “cupa cupa” natriggerane bubnjeve i hrskanje gitara. No tinejdžerski fanovi očito se nisu dali smesti i veselo su pjevali uz, doduše izrazito pjevne i zarazne refrene, vikinške šansone Into Battle, Token of Time, Ahti, Stone Cold Metal i obavezni završni One More. Ako se uz poskočne refrene i namjerno izrazito zarazno napisane melodije i gitarske harmonije, u društvu s kvazi epski atmosferičnim klavijaturama, želiš osjećati kao pravi, dlakavi, tr00 viking, Ensiferum su pravi izbor za tebe.
Pri prijelazu dana u noć, uz fantastičnu atmosferu jednog od boljih nastupa festivala, “odradili” su jedan od najboljih novijih metal sastava zadnjih nekoliko godina, Francuzi Gojira. Dečki su na sebe skrenuli pozornost već prvim demo snimkama, dok su još nastupali pod imenom Godzilla, a onda su zbog autorskih prava bili prisiljeni promijeniti ime u romaji zapis imena, Gojira. Pod novim imenom izdali su prvijenac Terra Incognita i skrenuli pozornost na sebe, s prethodnom pločom From Mars to Sirius potpisali ugovor s etiketom Listenable (gdje danas dom dijele s našim prvacima Noctiferia!), a s prije dvije godine izdanom The Way of All Flesh definitivno su se usidrili na tron modernog metala, opravdali glas jednog od najperspektivnijih mladih sastava i nagovijestili da od njih u budućnosti možemo očekivati još golemo mnogo. Pogotovo s obzirom na nastup na ovogodišnjem Brutal Assaultu, koji je bio toliko silovit i beskompromisan da je izgledalo kao da se među publiku doista pomiješala legendarna japanska nemani i u mosh pitu stvorila pravu apokalipsu. Gojira su već uvodnim rušilcem Oroborus svim sumnjičavcima (a zapravo svima prisutnima ispod pozornice) otpuhali glavu, kad su si gitaristi Joe Duplantier i Christian Andreu već u prvim trenucima kao za šalu počeli dodavati dah oduzimajuće odtapkane arpeggie s obiljem nevjerojatnih gitarskih vragolija u obliku jedinstvenih hammer-on i pull-off trikova. Kad im se pridružio i tehnički do u tančine usavršeni bubnjar Mario Duplantier i basist Jean-Michel Labadie, Gojira su još posljednji put pogazili zaprepašteno gledateljstvo i prostor ispred pozornice gurnuli u razorni potres. Dečki su nastup u cijelosti posvetili zadnjim dvjema pločama i pomalo nepravedno potpuno previdjeli prve dvije, ali smjesa neobuzdane brutalnosti, koju čine rušilačko bubnjanje i apokaliptični rifovi te genijalna melodika, čiji su tvorci spretni prsti gitarskog dvojca koji se vješto šeću po vratovima gitara, bila je razlog za nekoliko nezaboravnih trenutaka. Joe Duplantier gotovo je uspio u svom zahtjevu za gromoglasni wall of death, koji bi se protezao od početka pa do kraja prostora, da samo Česi nisu tako škrti u razumijevanju engleskog i da su zapravo razumjeli što Joe od njih uopće želi. Gojira su komadima Oroborus, Flying Whales, Toxic Garbage Island i desetominutnim epskim remek-djelom The Art of Dying nevjerojatno učinkovito upozorili na teme o kojima govore njihovi tekstovi. Duboka poruka o uništavanju okoliša, koje čovječanstvo uzima zdravo za gotovo, uz zalazeće sunce dobila je još dublje značenje… da će si čovječanstvo za svoj zenit biti krivo samo!
Gojira:
1. Oroborus
2. Backbone
3. Flying Whales
4. Toxic Garbage Island
5. The Art of Dying
6. Vacuity
Taman kad se smračilo, najavljivao se nastup “all-star” grind sastava Lock Up, ali njih je tog petkovog večeri u devet sati zamijenila Sepultura. O Sepulturi je već napisano mnogo, a jasno je da se i dalje ne može zaobići činjenica da u Sepulturi nedostaje njezin ključni član, Max Cavalera. No kako je o tome već proteklo toliko vode da bismo njome mogli opet napuniti Panonsko more, radije se usredotočimo na nastup Sepulture 2.0. Dečki su nas pozdravili zloslutnim introm A-Lex 1/Moloko Mesto, koji otvara aktualnu ploču A-Lex i konceptualno sažima kultni roman Anthonyja Burgessa, A Clockwork Orange, odnosno njegovu filmsku verziju iz ruku genijalnog Stanleyja Kubricka. Nisu nas dugo pustili da odmaramo i već na samom početku gurnuli su nas u vremena “old-school” Sepulture s klasikom Arise. Taj i baš svi komadi odsvirani su u šusu, zbrutalizirano, bez milosti i užasno agresivno, tako da se glava jedva držala na vratu, ali izrazito očito ubrzani komadi u usporedbi s originalnim verzijama tako su izgubili pomalo čara prave Sepultura magije. Nažalost se jako, jako osjeti da nedostaje još jedna gitara, jer zvuk tijekom Kisserova soliranja dosta gubi na intenzitetu i snazi, šteta da barem tijekom soliranja Green više ne prihvaća gitaru. Inače, gorostasni Derrick Green svoju vokalnu ulogu obavlja više nego odlično, samo ima tu nesreću da je po mišljenju mnogih stao u preveliku obuću (rekao bih da je u takvoj poziciji kao što je bio Ripper kad je u Judas Priest zamijenio Halforda). I na setlistu bi se možda neki osvrnuli, jer je većinom bila sastavljena od samih klasika (ali zato i toliko slađa!), pomiješana s nekoliko komada s albuma A-Lex i jednim jedinim s Dante XXI. Neka svatko ima svoje mišljenje o današnjoj Sepulturi, ali s komadima à la Arise, Refuse/Resist, Troops of Doom, Escape to the Void i Inner Self mnogima su izvukli osmijeh na lice i odsvirali odličan koncert.
Sepultura:
1. A-Lex 1/Moloko Mesto
2. Arise
3. Refuse/Resist
4. What I Do!
5. Convicted in Life
6. The Treatment
7. Troops of Doom
8. Escape to the Void
9. Territory
10. Inner Self
11. Ratamahatta
12. Roots Bloody Roots
Jedan od teže iščekivanih bendova ovogodišnjeg Brutalca bili su bez sumnje velikani industrial metala Fear Factory. Tim više jer su trebali nastupiti već prošle godine, ali se sve zakompliciralo. Fear Factory su se zbog unutarnjih sukoba (navodno zbog super gitarista Dina Cazaresa, koji si je prisvajao sve što je napravljeno pod imenom Fear Factory) prvi put raspali 2002. Već sljedeće godine vratili su se, tada bez Dina na gitari i s novim basistom Byronom Stroudom (Strapping Young Lad, Devin Townsend, Tenet, Zimmers Hole), a prošle su godine Fear Factory najavili veliki povratak na scenu u postavi Burton C. Bell (vokal), Dino Cazares (gitara), Byron Stroud (bas) i Gene Hoglan (bubnjevi). To naravno nije bilo po volji izvornim članovima, bubnjaru Raymondu Herreri i basistu/gitaristu Christianu Olde Wolbersu, koji su si navodno prisvajali pola prava na ime Fear Factory. Spor između strana Bell/Cazares i Herrera/Wolbers završio je na sudu i Fear Factory su nastup na prošlogodišnjem festivalu otkazali – službeno zbog snimanja nove ploče. No, spor je očito izglađen i Fear Factory su ipak dokotrljali na ovogodišnje izdanje Brutal Assaulta. Ali nažalost ostavili poprilično gorak okus… ili je očekivanje ipak bilo prejako. Fear Factory su velik dio nastupa posvetili predstavljanju nove ploče, Mechanize, i s nje odsvirali čak četiri komada. Bilo je lijepo čuti odličnu naslovnu skladbu Mechanize i singl Powershifter, ali sigurno nisam jedini koji je među jedanaest odsviranih komada očekivao koji klasik više. Ostatak setliste činili su komadi koji su otprilike presjekli karijeru benda, ali s samo jednim komadom, Shock, odlučno premalo predstavili kultni prvijenac Soul of a New Machine. Instrumentalna trojka opravdala je svoj glas tehnički odlično pripremljenih žagača, pogotovo Cazares s prelijepom osmerožičanom, Byron sa živošću i poslovično fantastični Hoglan, koji nije uzalud jedno od najvećih imena metal bubnjanja, a iznenađujuće je da je pozornica pod težinom tri lijepo uhranjena gospodina uopće izdržala, hehe. No, za jabuku razdora ovaj se put pokazao vokalist Burton C. Bell, koji je u bend davne 1989. došao nakon što ga je Cazares u hotelskoj sobi čuo kako pjeva U2… “How gay is that, hehe?”. Bell, koji je u death metal kao jedan od prvih unio čiste vokale, ovaj je put vokalno potpuno izgorio. Ako mu growlani dijelovi nisu predstavljali veće probleme, čiste vokalne dijelove, koji su zaštitni znak Fear Factory, očajno je zabrljao, a nekoliko puta mu se glas i potpuno slomio. Fear Factory je bilo zaista lijepo napokon vidjeti uživo, ali od benda koji je u svojoj karijeri tako učinkovito miješao i spajao žanrove thrash i death metala, industriala i alternative ipak sam očekivao mnogo više od prosječnog nastupa.
Fear Factory
1. Mechanize
2. Shock
3. Edgecrusher
4. Acres of Skin
5. Powershifter
6. Fear Campaign
7. Christplotation
8. Martyr
9. Demanufacture
10. Self Bias Resistor
11. Replica
Iz koncepta festivala barem po mom mišljenju snažno je odskakala finska postava Children of Bodom, koja je jasno ispod pozornice privukla najviše vrištećih tinejdžerica, kojima se već na spomen imena Alexi Laiho ovlaži. Children of Bodom su već nabijenim uvodom u kojem se n-puta ponovila riječca fuck, tako omiljena frontmenu benda, pokazali koliko su im tekstovi slaboumni i dokazali da njihova forma od trećeg albuma Follow the Reaper uporno i strmo pada. Tako je svako izdanje koje je slijedilo tom posljednjem doista dobrom albumu benda kvalitetom za dubok stepenik niže od prethodnog, a uši su se tako naćulile samo pri šačici komada s prve tri ploče, dok su prvijenac ionako potpuno zanemarili. Kad je Alexi tijekom nastupa otvorio usta s primitivnim, idiotskim i patetičnim obraćanjima punim artikuliranih i prilično intelektualnih riječi fuck, mother fucker i slično, preostalo je samo ušima priuštiti zaslužen odmor pod šatorom uz pivo i na metal marketu.
Children of Bodom
1. Follow the Reaper
2. Hate Crew Deathroll
3. Needled 24/7
4. Every Time I Die
5. Living Dead Beat
6. Sixpounder
7. Blooddrunk
8. In Your Face
9. Angels Don’t Kill
10. Hate Me!
11. Downfall
Sličnu grozu doživjele su moje uši tijekom očajno lošeg nastupa norveških ultra zlih black metalaca Gorgoroth. Sve što se od njih zapravo moglo razaznati bilo je nevjerojatno loše Pestovo lajanje i silovanje dvostruke bas pedale. Posve opravdano ih tako doista mogu preimenovati u Gorgošrot. Satan! (ako smijem citirati kultni intervju s bivšim frontmenom benda Gaahlom, koji danas šije haljinice sa svojim ljubavnikom).
Hvala bogu, za kvalitetan, veličanstven i primjeren završetak četvrtkove večeri pobrinuli su se očevi doom metala Candlemass. Šveđani su pokazali kako se stvari poslužuju i što znači kvalitetan nastup uživo. Sjajno doomersko raspoloženje stvorili su već uvodnim Chopinovim Marche Funebre, koji su obradili na kultnoj ploči Nightfall iz 1987. Da Candlemass nema premca u doom metalu dokazuju svaki put kad zasviraju svoj epski doom/heavy metal i rušilce poput klasika dooma Mirror Mirror, Samarithan, At the Gallows End. Usuđujem se reći da ih nevjerojatni, karizmatični frontman Robert Lowe (Solitude Aeternus) otpjeva čak bolje nego legendarni Messiah Marcolin, koji je za mnoge još i danas nezamjenjiv. Ali vjerujem da Lowe s fenomenalnom vokalnom predstavom kakvu je pokazao na Brutal Assaultu moju tvrdnju potvrđuje, a s najkulskijim obraćanjima između komada samo potvrđuje da je i izniman frontman i showman. Cijela ekipa benda potvrđuje da su uživo nenadmašni, od moćnog sviranja basa masterminda Leifa Edlinga, koje odlično nadopunjuje topovsko bubnjanje Jana Lindha, a da ne govorim o mračnim i udarnim rifovima gitarskog dvojca. Nevjerojatno je čuti koliko dobro uživo funkcionira za Candlemass tako značajna izmjena udarnih epskih dijelova s klasičnim doomerski teškim, morbidnim i melankoličnim pasažama, i to da Candlemass u obje “kategorije” naprosto briljiraju. Svoj nastup spektakularno su završili vječnim doom klasikom Solitude, otvarajućim komadom prvijenca Epicus Doomicus Metalicus, koji je zapravo kao prvi pravi doom metal album kriv za sve kasnije doom metal stvaralaštvo!
Candlemass:
1. Marche Funebre (Intro)
2. Dark are the Veils of Death
3. Mirror Mirror
4. Samarithan
5. If I Ever Die
6. Hammer of Doom
7. Emperor of the Void
8. At the Gallows End
9. Solitude
Lijep broj bendova, umor i prokleto loš deathcore Amerikanaca Despised Icon ostavili su svoj danak pa sam nastup američkog metal teatra GWAR nažalost slušao iz šatora i skupljao snagu za sljedeći dan.
Fotografije: Nina Grad
Setlista
Disfigured Corpse Short Sharp Shock Afgrund Minority Sound Demonic Resurrection Insania Bonded By Blood Rotten Sound Trail of Tears Suicidal Angels The Black Dahlia Murder Obituary Ensiferum Gojira Sepultura Fear Factory Children of Bodom Gorgoroth Candlemass Despised Icon GWAR
Galerija slika
