Lokacija: Ljubljana, Cvetličarna MediaPark, Slovenija
Datum: 10.03.2011
Power of Metal turneja prvi je put na naše tlo dovela finske power metalce Thaurorod, ponovno danske Mercenary, prvi put nakon reuniona kultne progresivne metalce Psychotic Waltz (koji su kod nas trebali nastupiti prije dobrih 15 godina, ali je njihov nastup tada otpao), a ime turneje opravdala su oba glavna imena – seattleski posebnjaci Nevermore i veliko ime progresivnog metala, Symphony X.
Kao prvi na pozornicu su istupili finski power metalci Thaurorod, a njihovo čudno ime jasno proizlazi iz Tolkienova Gospodara prstenova i na vilenjačkom znači zla planina. Naravno, što bi drugo. Kao što je klišejsko njihovo ime, tako je očajno generična i njihova glazba, jer zvuči kao pankrtski sin talijanskog i finskog power metala. A što je “bolje” od toga nego da ionako klišejski bend pojača pozerski talijanski vokalist Michele Luppi, koji je prije šarmirao u talijanskoj power metal postavi Vision Divine. Dečki su prošle godine izdali debitantski album Upon Haunted Battlefields, a predstavljanju istoga bilo je odrezano pola sata nastupa Thaurorod. Oni se mogu pohvaliti baš svim klišejima koji padnu na pamet uz žanr power metala – neoklasične solaže ispod prstiju glam-metalski našminkanog gitarista, masturbiranje po klavijaturama, našminkani ljepotani i snažan vokal koji se nažalost iz poplave sličnih vokalista ne ističe baš ničim. Thaurorod na pozornici djeluju posve suvereno, iako malo previše nastupački, i svoj nastup odrađuju solidno. Ali što onda, kad iz poplave bezbrojnih identičnih bendova na površinu nikada neće isplivati.
U malo višu kvalitetnu brzinu večer su prebacili danski Mercenary, koji unatoč kadrovskim rošadama neumorno i na tekućoj vrpci snimaju albume i marljivo koncertiraju diljem Europe. Danci su nedavno iz pećnice izvadili svježe ispečen album Metamorphosis, kojemu su jasno namijenili najviše pažnje u svojih četrdeset minuta. S njega su odsvirali čak četiri komada, što nažalost ne znači ništa dobro. Metamorphosis je više nego primjeren naslov albuma, jer s tom pločom Mercenary plove još dublje u vode radiju prijateljskog metala. Album je još jedna potvrda da forma dečki konstantno i strmo pada još od albuma 11 Dreams, zadnjeg uistinu dobrog izdanja ove skupine. Pad skupine počeo je odlaskom basista Krala, koji je skrbio i za grube vokale, a posljednji čavao u lijes zabio je i odlazak izvrsnog vokalista Mikkela Sandagera. Sve vokalne dužnosti tako je preuzeo novi basist Rene Pedersen, što bendu nažalost nije donijelo ništa bolje. Growlovi su tako na moj način generični, a agresivnost, epskost i atmosferičnost koje su Mercenary tako dobro izgradili s prva tri albuma uništava sve veći postotak slatkih, čisto otpjevanih refrena i slaboumnih rifova. Rene nažalost ni približno ne doseže Mikkelovu uvjerljivost i Kralovu brutalnost. Mercenary su se ipak donekle oduživali s dvije skladbe s albuma 11 Dreams, ali što će im, kad su puno uvjerljivije izašle 2005. godine, kada su Mercenary u staroj postavi, također tada pred Nevermore, predstavljali spomenuti album.
Za nešto posebno pobrinuli su se sljedeći nastupajući, jer su na pozornicu istupili veliki povratnici na scenu, kultna progresivna metal postava iz devedesetih, Psychotic Waltz. Kalifornijska skupina počela je djelovati 1986., do 1997. izdala je četiri albuma (od kojih barem dva možemo ubrojiti među veće klasike žanra!), a zatim prerano propala. Karizmatični vokalist Devon Graves (a.k.a. Buddy Lackey) potom je osnovao bend Dead Soul Tribe, koji je dvaput čak nastupio na Metalcampu, ali se veličini Psychotic Waltz nije uspio približiti. U općem trendu oživljavanja i vraćanja legendarnih imena metala, pod vodstvom Devona Gravesa na scenu su se vratili i Psychotic Waltz. Njihov dugo očekivani nastup prošao je ponajprije u znaku hipijevskog izgleda gitarista Dana Rocka i karizmatičnog vokalista Gravesa, čija je odjeća izgledala kao neko odijelo od konoplje sašiveno u hipijevskoj komuni. U sukladno psihodeličnim zvukovima prošlo je i slabih sat vremena druženja s Psychotic Waltz. Pomalo nespretno odabrana setlista, koja je obuhvaćala ponajprije sporije valjajuće skladbe, pune psihodelije i eteričnosti, vidljivo je uspavala publiku, ali magičnosti nastupa skupini ne smije se ni najmanje poreći. Pozornost je na sebe privlačio ponajprije jedinstveni vokalist Graves, s unikatnim vokalnim linijama te uistinu snažnim i uvjerljivim vokalom koji se kretao negdje između začaranosti i zasanjanosti, a drugi put posezao za dojmljivim falzetnim visinama. Ništa lošije nije se odrezao ni gitarski dvojac Rock/McAlpin, ponajprije potonji, nakon teške automobilske nesreće na kolica prikovani Brian McAlpin, koji nije ni najmanje zaostajao za kolegom s kojim je skrbio za psihotične rifove, psihodelične i izvanzemaljske solaže te lomljene ritmove. Iako malo stariji, Psychotic Waltz bilo je užitak vidjeti na pozornici u tako dobroj formi, nažalost su malo promašili samo s previše zasanjanom i uspavanom setlistom, ali s druge strane, to je bio pravi, istinski Into the Everflow!
Zatim je ipak bilo vrijeme da pozornicu okupiraju prvi teško očekivani co-headlineri, seattleski teškaši Nevermore. Postavi koja je izrasla na zgarištu kultnih Sanctuary uz novi album The Obsidian Conspiracy konačno se uspjelo predstaviti široj publici, iako smatram da Nevermore i dalje ostaju najbolji izbor imućnih sladokusaca, koji točno znaju tko može udovoljiti njihovim visokim zahtjevima za metalom koji topi mozak. Nevermore su se na krilima uspjeha novog albuma nakon šest godina vratili na mjesto zločina, gdje su 2005. ostavili obrise leševa po Cvetličarni nakon što su spektakularno predstavili tadašnji album This Godless Endeavor. Seattleovci, koji su početkom burnih devedesetih podigli veliki srednjak kravaterskoj stoci koja im je rekla da su od njih očekivali nešto malo više grungeersko, udarili su kao tsunami s početnom Inside Four Walls. Klaustrofobični rušitelj, koji govori o prijatelju skupine koji se našao iza rešetaka zbog posjedovanja pogrešnih supstanci, digao je publiku na noge. Ona se nakon katatoničnog učinka Psychotic Waltz u tren oka probudila i udovi su letjeli na sve strane. Nevermore su dokazali da su još uvijek u vrhunskoj formi! Warrel Dane, koji je na prošlim festivalskim nastupima (npr. na Metalcampu) pomalo patio zbog problema s grlom i posljedično ponudio slabije vokalne izvedbe, ovaj je put opravdao ime jednog od najboljih vokalista ovog trenutka. Dane, koji se školovao čak i za opernog pjevača, sjajno je nizao fenomenalne linije i do savršenstva predstavio emocijama nabijene vokale koji se temelje na njegovim genijalnim tekstovima. Laganu pomoć Dane je trebao samo kod najviših falzetnih krikova, kada je pomoć dobio s miksete, a inače tako svježeg i uvjerljivog Warrela nismo čuli već dugo. Uz Warrela, bit Nevermore izgrađena je oko briljantnih linija genijalnog gitarskog maga Jeffa Loomisa, bez njegovih “out of the box” inovativnih rifova i spektakularnih, dah oduzimajućih solaža ovaj bend jednostavno je nemoguće zamisliti. Novi session gitarist Attila Vörös spretno je slalomirao po Jeffovim linijama i dokazao da će si mjesto stalnog člana benda posve zaslužiti. Mladi 24-godišnjak na pozornici vidljivo uživa, jer su mu se ostvarili snovi da svira u svom najdražem bendu, što je jasno vidljivo po širokom osmijehu koji Attili ne silazi s lica sve do kraja koncerta. Ni bez pune i moćne ritam sekcije Nevermore ne bi bili ono što jesu, a ludi bubnjar Van Williams pokazao je kako se tuče po bubnjevima. Van je zacijelo jedan od inovativnijih bubnjara ovog trenutka, jer su njegovi prijelazi promišljeni i puni odličnih ideja. Samo je karizmatični basist Jim Sheppard ovaj put falio, jer se ponovno bori sa zdravstvenim problemima – otkrili su mu naime tumor u mozgu, ali se on srećom pokazao benignim i Jim se nakon operacije već uspješno oporavlja. Jima je suvereno i samouvjereno zamijenila Dagna Silesia, koja inače svira bas u solo bendu Warrela Danea, a upravo zbog dobrog poznanstva Warrel ju je i češće počastio, hehe. Nevermore su kroz četiri komada s novog albuma, koji uživo ispadaju vraški dobro, klasik Born, The Heart Collector i The River Dragon Has Come za vrhunac pobrinuli nevjerojatnim desetominutnim epom This Godless Endeavor, a mnogo, mnogo prebrzo zaključili rušilačkim, kataklizmičnim Enemies of Reality. Jedini minus ovogodišnjeg nastupa Nevermore uistinu je samo njegova kratkost zbog koje su bili primorani izostaviti mnoge bisere diskografije. No ovako je cvrkutao već Poeov gavran: “Quath the Raven, ‘Nevemore’ … And my soul from out that shadow that lies floating on the floor Shall be lifted – nevermore!”
A američki veterani progresivnog metala imali su uistinu težak zadatak stati na pozornicu nakon paklenog seta Nevermore. Symphony X su samouvjereno i suvereno izašli na pozornicu, kako i dolikuje jednoj od većih i važnijih postava žanra. Symphony X su pod vodstvom odličnog Russella Allena počeli udarnom Of Sins and Shadows, koja je dokazala fenomenalnu formu benda, ali nažalost i najlošiji zvuk večeri. Zbog prljave i zamazane zvučne slike instrumentalni majstori Michael Romeo, Michael Pinella i Michael LePond (je li ovaj bend ikada razmišljao o preimenovanju u Michael, hehe) te Jason Rullo nisu došli do izražaja kao što bi trebali. Neoklasične solističke avanture nevjerojatnog Romea tako su zazvučale tiho i plitko, a takav je bio i njegov nastup, jer se Romeo nije pomaknuo ni centimetar. Srećom, za veću dinamičnost pobrinuo se fantastični Allen, koji je nevjerojatnom lakoćom animirao publiku koja mu je jela iz ruke, a uz to je jasno dokazao zašto ga ubrajaju među najbolje vokaliste (progresivnog) metala. Jednom ljutito i agresivno, drugi put pak lagano, smireno i emotivno, Amerikanci su plovili kroz komade koji su većinom dolazili s još aktualnog albuma Paradise Lost. Pomalo iznenađujuće, gotovo polovicu seta činio je taj, inače odličan, album zbog čega su Symphony X u potpunosti ignorirali vjerojatno svoj studijski vrhunac, album V: The New Mythology Suite. Možda čak i bolje, jer je očajan zvuk potpuno pokopao klavijature Michaela Pinelle, koje inače sjajno grade jedinstvenu atmosferu Symphony X. Postava iz New Jerseyja predstavila je i dva komada s nadolazećeg albuma Iconoclast, koji po načuvenom obećava ponovno odlično izdanje, ali i Symphony X su imali, uz loš zvuk, još jednu manu, a to je kratak nastup. Uistinu se nadam da se ovom bendu u budućnosti opet možemo nadati kod nas, i to s puno boljim zvukom i pravim headline nastupom, koji skupini omogućuje i vrijeme da odsvira neponovljivi ep The Odyssey.
Power of Metal paket paket je koji je pobrinuo za šareni izbor postava i dvije fenomenalne co-headlinerske skupine. Nažalost, ovaj je put koncertno iskustvo pokvario loš zvuk svih nastupajućih, a od oba nosioca turneje jednostavno je sasvim na mjestu zahtijevati barem pola dulji set.
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
MERCENARY:
1. Intro
2. World Hate Center
3. The Endless Fall
4. Through the Eyes of the Devil
5. In a River of Madness
6. In Bloodred Shades
7. The Follower
8. Firesoul
PSYCHOTIC WALTZ:
1. Ashes
2. Spiral Tower
3. Haze One
4. Into The Everflow
5. Morbid 6. Halo Of Thorns
7. Nothing
8. I Of The Storm
NEVERMORE:
1. Inside Four Walls
2. Moonrise (Through Mirrors of Death)
3. The Termination Proclamation
4. Your Poison Throne
5. Born
6. The Heart Collector
7. The River Dragon Has Come
8. Emptiness Unobstructed
9. This Godless Endeavor
10. Enemies of Reality
SYMPHONY X:
1. Of Sins and Shadows
2. Domination
3. The Serpent’s Kiss
4. End of Innocence
5. Paradise Lost
6. Inferno (Unleash the Fire)
7. Smoke and Mirrors
8. Dehumanized
9. Set the World on Fire (The Lie of Lies)
10. Sea of Lies
