Izvođač: Pharao
Izdavač: SAOL Music
Izdanje: 2010
Ocjena: 4/5
Još jedna lijepa glazbena vijest! Ovaj put za sve ljubitelje stare škole okoštalog pristupa u “nažigaštvu” zvanom heavy metal. Berlinskog podrijetla! Govorimo dakle o tome da se s lanca ponovno otrgla i pobjegla u noć izgladnjela beštija, da se do sita napije vaše opojne krvi!
Da osvježimo sjećanje i otkrijemo pozadinu metaforički zamotanog početka ovog spisa. Pharao su starošolski heavy metal konjanici, nastali sredinom osamdesetih u Berlinu, dakle na tlu tadašnje Njemačke Demokratske Republike – ruskog satelita, dakle! Prvi album izdali su već u ujedinjenoj Njemačkoj 1990., a njegov naslov, “Bad Boys From The East”, navješćivao je tadašnji teret života članova benda ispod tuča ruske okupacije. Šef grupe Jacky Lee Man tada je, kako bi bendu osigurao izlazak albuma, čak tiho prebjegao u zapadnu Njemačku, gdje je za bend sklopio ugovor o izdavanju prvijenca. Inače bi se i za Pharao mogla odvrtjeti slična štorija kao za slovenske metal jurišnike davnih dana, Lene kosti. No kolo vremena na šaku povijesti isprало je komunistički režim i u DDR-u i u SFRJ, vrijeme je zacijelilo rane, uzburkane vode su se smirile, a Pharao i Lene kosti su opstali.
No vratimo se Pharao. Bend se 1991. raspao zbog nedostatka financijske potpore i razmirica s izdavačem kod kojeg je izašao prvijenac. Nakon nekoliko porođajnih muka i uz zoru 2006., momci su nakon konačnog ponovnog okupljanja napokon smogli dovoljno fokusa i skupili odgovarajuću podršku okoline da sastave novi album.
A rezultat je pun odlika. Ako se prisjetimo podrijetla davno izdanog prvijenca, na kojem su bijes i agresija doslovno pljuštali iz skladbi, dakle sirove teutonske energije blizu ranih nastupa bendova poput Grave Digger, Rage, Running Wild, “Road To Nowhere” je zrelije uglađen, znatno raznolikiji i izražajno određeniji album. Pa kako ne bi bio, kad je između izlaska dva albuma prošlo točno 20. godina. Vremena za brušenje novih kompozicija i ideja te posljedično biranje najboljeg bilo je dakle napretek!
Tako je na svijet stigao album koji se može pohvaliti izuzetnom raznolikošću vodećih motiva, a istovremeno kompaktnošću i konzistentnom kvalitativnom izdržljivošću kroz cijelu minutažu. To općenito nije lako postići u čak dvanaest skladbi, koliko ih album nosi. Postava je dinamičan razvoj albuma te motivsku i atmosfersku razigranost postigla i tako što je na album pozvala nekoliko zanimljivih glazbenih gostiju. Već sam dodir vokala prvog Saxon grla Biffa Byforda u duetu On The Attack, usput rečeno skladbe zaraznog riffa i izvrsnog odabira za otvaranje albuma, samodejno otkriva poglede na ostavštinu Saxon jurisdikcije. Zanimljivo je da dva pjevača ne postižu poseban kontrast vokalnih pristupa, iako Biff spada među metalske vokale jakog, strogo prepoznatljivog sadržaja. Posebno čvrst zagrljaj zla, pak, zgrabi slušatelja kad se probije do Why Not!, gdje su u refren dodane grleno režeće vokalne linije pjevača Mind Oddyssey, Maria Le Mole-a.
Produkcija je klasično njemačka kad je riječ o metalu. Istaknuto gitarsko riffanje bijesno žive produkcije, u kojoj ne izostaje oštro škripanje žica, cvileće oblikovanje završetaka pojedinih gitarskih tonaliteta, a istovremeno Jacky Lee Man dokazuje da iza sebe ima dugu produkcijsku kilometražu, jer je posebnu pozornost posvetio jasnom isticanju bas linije, koja melodično pulsira kroz album i naglašava dubinu iznimno dinamične zvučne slike. Ako ne i prije, svjedoci ove potvrde bit ćete u trećoj skladbi Mother Earth! Kasnije se takav pristup prekrasno kapitalizira u “Saxon-skoj” We Are i za njom Seven Seas. U tom činu bas linija sa svojim razigranim melodiziranjem nosi izuzetnu ulogu osobito u dijelovima gdje se riff malo zavuče, a u kontrastu s tim zahvalno naraste sama atmosfera i drama teatar skladbi (Like A Phoenix, Seven Seals, I Believe).
Skladbe redom nose smjelo uhvaćeno ozračje beznadne propasti apokaliptičnih vizija, kako to zahtijeva predaja svakog takvog albuma zapisanog magiji heavy metala (refren The Other Side pravi je pobjednik u tome). Postava nikako nije zaboravila skladbe začiniti i jezgrovitim srednjim instrumentalnim dijelovima, koji produbljuju dramatično ozračje i održavaju kompaktnost sadržaja. Suradnja svih instrumentalista je izvanredna, a puna iskorištenost uspostavljene zvučne slike samo potvrđuje njihovu studijsku prekaljenost.
Svakako se postava nekoliko puta približi liku Saxona (kasnijih Saxon, kako ih razumijemo iz vremena njihova preseljenja pod okrilje njemačke izdavačke kuće SPV Records). Naslovna skladba zanimljiv je križanac Saxon-ovske Dragon’s Lair, na što upućuju riffovsko-ritamska zamisao u strofi i udarnost tipičnog refrenskog napjeva njemačkog podrijetla, kakav je karakterističan za sastave poput Primal Fear. Skladba We Are suradnja je sastava Pharao i The Chiliboys. The Chiliboys su ovaj put članovi sastava Saxon minus Biff Byford i Doug Scarrat. Ta suradnja izaziva dosta čujnih paralela s veteranima metala. Primjerice, riff strofe povlači na Saxon skladbu Running For The Border. Vrlo klasično na albumu djeluje i Seconds To Minutes, koja malo duguje izrazoslovlju glazbene konfekcije Accept-ovske branše.
Na albumu se ističe skladba Before The Storm s urlajućim vokalom Sodom vokalista Toma Angelripperja u strofi, koja upravo zbog toga uspijeva uhvatiti najveći kontrast odnosa strofa – refren. Potonji se naime neočekivano prelijeva u ultramelodičan napjev, koji zbog te izvrsne kombinacije udarnosti i melodičnosti ne smije izostati ni u koncertnim izvedbama! Ta je skladba zapravo i pravi završetak albuma. Iza nje je dodana još i zanimljiva obrada hita Bachman Turner Overdrive You Ain’t Seen Nothing Yet, kao dokaz velike studijske zabave grupe. Naravno, taj trenutak albuma odstupa od Pharao žargona. Otud odluka grupe da ga doda na kraj albuma. Uz takve klasične zvukove momci su naime odrastali i pretvarali se u glazbenike.
Pharao su se novim albumom više nego uspješno ponovno iskrcali na metalski planet i uklopili u domet njegove evolucijske razine za 2010. Poslužili su skup skladbi izuzetne razigranosti, visoko pogubne atmosfere drama teatra, više nego smjele voltažne udarnosti te sve zapakirali u sirovu živu produkciju! Tako su njemačkom metalu dodali nedostajući kamenčić u mozaik predaje stare teutonske škole. Nešto što su s obzirom na povijesni značaj i pojavu grupe Pharao glazbenoj sceni još bili dužni. Dug je tako isplaćen, a ljubitelji autentične iskonskosti klasičnog metal karizma, možete biti sveto uvjereni da će vas “Road To Nowhere” još dugo vremena rikajući oduševljavati.
Recenzija je nastala u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.
Postava
Jacky Lee Man – vokal
T.R. Yorg – gitara
Steven Floyd – bas gitara
Lars Thomas – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Biff Byford – vokal na skladbi br. 1
Mario Le Mole – vokal na skladbi br. 2
Paul Quinn – gitara na skladbama br. 7 i 8.
Nibbs Carter – bas gitara na skladbi br. 6
Nigel Glockler – bubnjevi na skladbi br. 6
Tom Angelripper – vokal na skladbi br. 11
Popis skladbi
01. On The Attack
02. Mother Earth
03. Why Not!
04. Road To Nowhere
05. The Other Site
06. Like A Phoenix (You Will Rise)
07. We Are
08. Seven Seas
09. I Believe
10. Seconds To Minutes
11. Before The Storm
12. You Ain´t Seen Nothing Yet
