Mjesto: Menza pri koritu, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 16.05.2007
Broj posjetitelja: 50
Cijena ulaznice: /
Neil Leyton mlad je momak, rođen u Lisabonu, trenutačno živi u Londonu, a nastupa sa skandinavskom pratećom postavom, The Ghosts, i u četvrtak 17. svibnja ponovno je posjetio Ljubljanu. Ali malo je falilo da ne dođe, barem ne tog dana. Negdje između Njemačke i Slovenije pokvario im se kombi i trebalo je poprilično truda da dečki uspješno stignu do Metelkove Menze pri koritu, gdje ih je dočekalo tek nekih četrdesetak slušatelja, a nekoliko ih je došlo naknadno, kad je koncert već počeo, skoro dva sata nakon predviđenog vremena, no taj je šačica bila utoliko goruća.
Ne bacivši koplje u trnje, Neil Leyton & The Ghosts zaplovili su u svoju mješavinu nešto središnje usmjerenog punk-rocka, i to bez ikakve tonske probe. Sve smetnje potom su ispeglali kroz uvodnih nekoliko skladbi, tako da su do treće pjesme, kad je i Neil sam zgrabio gitaru, već bili gotovo posve ‘uštimani’. Bilo je sitnih problema još s monitorima, pa s mikrofonom Mickea, glavnog gitarista i pratećeg pjevača, ali one doista nisu bile vrijedne spomena i nikome nisu izazvale nijednu sijedu vlas.
Zapravo su svi glazbenici bili stvarno dobre volje i očito im problemi na cesti nikako nisu došli do žive kože. Iako su The Ghosts, koje čine već spomenuti Micke Ghost na gitari, Jan-Eric Olsson na basu i Tommie Riot na bubnjevima, bili nešto suzdržaniji, Neil je cijelo vrijeme bio silno govorljiv, no svih njegovih šala nije se ni čulo jer su neke očito bile namijenjene više njemu samome. Uzeo je i trenutak da izrazi svoje neodobravanje Bushove politike na koju se ne smije reagirati agresijom jer te to samo postavlja u isti ili još gori položaj, kako je rekao. S druge strane, založio se za grupu Rage Against The Machine te ih podržao u njihovu načinu obračuna s nepravdom, iako se grupa raspala, a njezini članovi danas više ne djeluju tako uvjerljivo u borbi protiv kapitalističkog uređenja svijeta, a ni sam Neil baš ne nastavlja njihovu tradiciju. U mnogim pogledima Neilovo shvaćanje Rock & Rolla djeluje posve suprotno, jer pjesmama poput npr. “Drop Dead Gorgeous” ne nagovještava, bog zna kakav pretjerani ili barem blago naglašeni revolucionarizam ili kakav drugi oblik buntovništva, osim onog mtv-jevskog, koji se temelji na stilu i imidžu. I premda navodi da ima korijene u glazbi (i imidžu) koju su stvorili Nick Cave, Bob Dylan, MC5, Serge Gainsbourg itd., sam djeluje puno bliže performansu kakav je poznavao, ponajprije nekoć, Axl Rose, ili pak, kad svira gitaru, kao Dave Pirner.
Koncert je bio sastavljene naravi, sastavljen u tom smislu da su prvih otprilike tri četvrt sata s Neilom svirali i The Ghosts, koji su ga zatim napustili pa je Neil ostao sam na pozornici. Umjesto električne gitare prihvatio se akustične i stvari malo ohladio, odnosno smirio. Nakon druge pjesme na pozornici mu se pridružio posebni gost iz publike, kako smo kasnije saznali, riječ je o dobrom Neilovu prijatelju iz Slovenije. Neil mu je prepustio gitaru i posvetio se pjevanju. Zajedno su odsvirali jednu pjesmu, a zatim su im se pridružili The Ghosts i stvari su opet postale električnije i razigranije. A najrazigraniji je nedvojbeno bio bubnjar Tommie, koji je naprosto prekipijevao od energije na svojoj stolčiću do te mjere da je vrhunac jedne pjesme ‘odlupao’ kar stojeći! Dakako, požnjeo je buran aplauz, kako iz publike, tako i od preostalih ‘duhova’. Svakako zasluženo.
“Švedska, Finska i Slovenija zemlje su s najnadarenijim glazbenicima… Ja ne dolazim ni iz jedne od navedenih.” nasmiješeno je naglasio Neil pred kraj koncerta, malo u šali, malo ozbiljno. Leyton bi svakako mogao, osim gitarskog dijela, više iskoristiti i Mickeov glas, jer je ovaj u produžetku, koji je publika izborila usklicima “we want more!”, na što je Neil odgovorio “more of what?”, pokazao da je i dovršen pjevač, koji bi svojom bojom glasa mogao dosta doprinijeti raznolikosti pjesama, koje katkad djeluju pomalo monotono, iako Neil šeta od srednjeg glasovnog registra do vrlo visokog, koji često na uho privuče sličnost s karakterističnim pjevanjem Cedrica Bixlera-Zavale iz sastava The Mars Volta . Dakako, to bi moglo srušiti cijeli koncept postave.
No, kako je spomenuo Neil, na raspolaganju je više mogućnosti za produžetak i dobili smo Micke Ghost’s Boogie Woogie, to jest samo postavu the Ghosts, dok je Neil u međuvremenu slušao svoj sastav pomiješan s ostalim slušateljima. Nakon toga odsvirali su još dvije pjesme zajedno i za taj posrećeni četvrtak, odnosno već petak, jer su svirali skoro do jedan ujutro, oprostili se.
The Betrayal Of The Self, kako se zove Leytonov posljednji album, nikako se nije dogodio te večeri, ako išta, glazbenici su dokazali upravo to da su unatoč nekim nedostacima ipak vjerni sami sebi i tako je i najbolje.
Foto: Jani Lah
Setlista
/
Postava:
Neil Leyton: Vokal, gitara
Micke Ghost: Gitara
Jan-Eric Olsson: Bas
Tommie Riot: Bubnjevi
