Izvođač: Jamison, Jimi
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 46:17
Ocjena: 4/5
Kod Jimija Jamisona uvijek je bilo tako da su mu glazbu većinom pisali drugi. Njemu je dovoljan vokalni briljant položen u kolijevku, u kojem kraljuje od pamtivijeka i kroz godine sazrijeva poput starog dobrog vina na plećima srčane privrženosti naslijeđu west-coast AOR principa.
Štoviše, na prethodnom albumu veza s Jimom Peterikom, bivšim Survivor kompanjonom, djelovala je gotovo nerazdvojno. Rezultat je bio fantastičan izdanak »Crossroads Moment« – RockLine recenzija OVDJE, jedan od najboljih na polju melodičnog rocka u 2008. godini. Jimi je prije dvije godine izdao zajednički album s legendarnim prvim grlom sastava Toto Bobbyjem Kimballom, “Kimball/Jamison” (2011) – RockLine recenzija OVDJE, a sa svojim pratećim sastavom sporadično se pojavljuje na pozornicama svijeta. Dakle, ne poznaje predah. No Peterik u vrijeme nastajanja novog Jamisonova albuma nije imao puno vremena jer se bavio novim albumom Pride Of Lions »Immortal« (2012) – RockLine recenzija OVDJE.
Svaka, makar i mala promjena u usko definiranom izražajnom rasponu AOR žanra uvijek je dobrodošla, što je Jamison i iskoristio. Za novi album »Never To Late« okupio je oko sebe provjerenu ekipu europskih glazbenih imena. Situaciju nije želio prepustiti slučaju, pa je odabrao švedske glazbenike, poznate po izuzetnoj preciznosti, savršenoj instrumentalnoj rafiniranosti i prirođenom osjećaju za melodičnu dovršenost. Ničega od toga ne bi bilo bez skandinavske srčane privrženosti AOR glazbi. Ime Erik Mårtensson (Eclipse, W.E.T.), koji je sudjelovao na albumu dvojca Jamison – Kimball, tako je i za Jamisonov album pridonijelo glavninu aranžmana. Većina albuma »Never To Late«, nastala je 2011. i 2012. godine.
Peterika nema, pa “Never Too Late” ne vuče na zvuk i stil Survivora, no to ipak ni izdaleka neće odbiti ljubitelje Jamisonovih radova ni od njegova novog izdanka, a ni ljubitelje Survivora. Prije svega, “Never Too Late” vuče na Journey. Švedska AOR škola učila je od škole pionirstva AOR velikana iz San Francisca. Taj osjećaj kroz cijeli album učvršćuje i Jamisonov vokal, sama boja glasa, koja i dalje punom parom tuče svim cilindrima u najvišim vokalnim registrima, dok se u srednjim položajima osjeća topla baršunastost, koja se sazrijevanjem samo zgušnjava i gusti u izražajnoj obojenosti i sentimentu. Čulnosti je na ovom albumu napretek. I Can’t Turn Back – srednje brza skladba, vrhunac je ovog izdanka u prvom dijelu albuma, a osvaja ponajviše izuzetnim refrenskim napjevom koji te odmah zgrabi za uši jer posjeduje obilnu dozu čistokrvne AORovske bombastike.
Bez obzira na to što Jamison i ekipa glazbenika predvođena Mårtenssonom ne izmišljaju ništa što već nismo čuli, ovaj album puca od hipnotičke AOR uvjerljivosti. U svakom odsviranom tonu, svakom vodećem motivu, svakoj vokalnoj liniji specifične boje Jamisonova glasa. Jednostavno. Prekaljene lisice sa svom »predriblanom« kilometražom, kroz godine pune stečenog iskustva, ne mogu zalutati u tokove koji bi im izbili čvrsto tlo pod nogama u glazbenom okruženju u kojem se osjećaju kao doma i s kojim su oduvijek baratali nadasve uvjerljivo.
Novi Jamisonov solo album posjeduje i više živosti i zvučne topline u produkciji, na što naravno uvjetno utječe njegova »europeizacija«. Međutim, svirani instrumenti zvuče mekše nego na albumu dvojca Jamison Kimball. Budući da su Mårtenssonovi W.E.T. krajnje blizu Journeyju, a Eclipse se u produkciji rado koketiraju s metalskom nabrijanošću, možemo ustvrditi da je »Never To Late« Jamisonovo najtvrđe izdanje karijere. Najtvrđe? Halo? Pridjev »tvrd« gotovo je pregrub termin za izričaj Jamisonovih dostignuća. Najtvrđe nakon njegove suradnje sa sastavom Cobra. Ali to je bilo davno, davno tomu, zar ne, Jimi? Nabrijanost gitara u produkciji posebno je naglašena u ubrzanim točkama poput Street Survivor.
Album pun dinamičnog razvoja i općenito punokrvno zahvaćenog raspona provjerene AOR šablonske kozmetike, od ubrzanih, srednje brzih do baladnih trenutaka (The Air I Breathe). Bez greške. Sa savršenstvom i obilnom dozom rutine. Vrlo, vrlo lijepo izdanje. Ništa novo, iako je stilski i zvučno za nijansu drugačiji od prethodnika “Crossroads Moment” (2008), ali provjereno učinkovit. Kako i dolikuje Jamisonu i, napokon, kako se od njegova vokalnog kalibra i nastupa i očekuje.
Postava
Jimi Jamison – vokal
Erik Mårtensson – gitara, bas gitara, klavijature, prateći vokal
Magnus Ulfstedt – bubnjevi
Jonas Öijvall – Hammond B3 orgulje, klavir, sintesajzeri
Magnus Henriksson – solo gitara na skladbama “Street Survivor” & “Heaven Call Your Name”
Produkcija
Erik Mårtensson
Popis skladbi
1. Everybody’s Got A Broken Heart
2. The Great Unknown
3. Never Too Late
4. I Can’t Turn Back
5. Street Survivor
6. The Air I Breathe
7. Not Tonight
8. Calling The Game
9. Bullet In The Gun
10. Heaven Call Your Name
11. Walk On (Wildest Dreams)
