Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Mehrzweckhalle Debant / Debant (Lienz) / Austrija
Datum koncerta: 18.07.2009
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 15,00€ / 18,00€
Nijemci Primal Fear danas su u heavy metalu čvrsto usidreno i svima dobro poznato ime. Sastav koji je osnovan u drugoj polovici devedesetih, kao ideja dvojice odličnih glazbenika, pjevača Ralfa Scheppersa (ex Gamma Ray, ex Tyrant Pace) i basista/pjevača Mata Sinnera (Sinner), upisao se u srca svih zagriženih metalskih duša ponajviše albumima Primal Fear (1998), Jaws Of Death (1999), Nuclear Fire (2001), Black Sun (2003) i Devil’s Ground (2004). Momci koje zbog karakteristično sirove riffovske svirke, nepopustljivog marša dvostruke bas bubnjarske pedale i otrovnog Scheppersova vrištanja mnogi smatraju njemačkim odgovorom na Judas Priest, ove su godine izdali novi studijski album naslovljen “16.6.” (Frontiers Records, 2009), koji su u sklopu ovogodišnjih ljetnih koncerata, usmjerenih gotovo isključivo na kontinente Sjeverne i Južne Amerike, nakon nastupa u Mainzu i u austrijskom Debantu drugi (i posljednji) put uživo predstavili europskoj publici.
Da interes za dolazak na Primal Fear bude još veći, organizator događaja nazvanog “Night Of Rock” doveo je na ovaj koncert kao predgrupu i odlične melodične hard rockere iz Njemačke, Jaded Heart. Jaded Heart nastali su 1990. godine, a osnovala su ih braća, odličan pjevač Michael Bormann i gitarist Dirk Bormann, kojima su se odmah na početku pridružili basist Michael Müller i bivši bubnjar Mad Max Axel Kruse. Širu prepoznatljivost i komercijalni uspjeh grupi je donio drugi studijski album “Slaves And Masters” (1996), kojim su postigli proboj ponajprije na japanskom tržištu te osvojili domaće mase u Njemačkoj. Jaded Heart, koji su tik pred izlaskom novog studijskog albuma “Perfect Sanity”, javili su se u Debantu u postavi: Johan Fahlberg (vokal), Peter Östros (gitara), Michael “Mülli” Müller (bas gitara) i Axel Kruse (bubnjevi). Bez klavijaturista Henninga Wannera, ali o tome kasnije.
Prva predgrupa ovogodišnjeg Night Of Rock događaja bili su domaćini Mely. Oni su na pozornicu stupili tek malo nakon devet navečer. Riječ je o grupi koja je u ožujku ove godine izdala svoj četvrti studijski album naslovljen “Portrait Of Porcelan Doll”. Grupa, koju ste neki od vas možda vidjeli 2006. na festivalu MetalCamp u Tolminu, nedavno se pojačala novim bubnjarom Hannesom Ganeiderom. Kvintet je iskusan. Dvije gitare, klavijature koje dodaju zanimljive ukrase u gradnji općenito mračno hipnotične atmosfere, što počiva na masivnom riffovskom zidu, s mekanijim, čistim i, kako već samo ime grupe nagovještava, melankoličnim vokalom. Prije H.I.M.-ovskim nego bilo čim drugim. Dakle, neka vrsta mješavine dark i gothic elemenata, koja se ne zaklanja iza poluton konotacije riffova, pa u Mely, usprkos sporim ritmičkim zaokretima, ne treba tražiti ništa što bi možda mirisalo na “doom” porive. Solaže nema. Mely se brinu da raspoloženje ostane visoko. Grupa je dočarala odličan zvuk koji je istaknuo važnost riffovskog zagrljaja u izrazu benda. Momci su to krunisali odličnim nastupom i dobro iskoristili povoljne karakteristike velike pozornice i odlične akustike dvorane. Dakle, Mely se izdvajaju iz prosjeka austrijskih grupa kojima većinom kronično nedostaje vlastiti šarm, karizma. Grupa je u dobrih 50 minuta ponudila širok repertoar sa četiri studijska albuma, s pažnjom usmjerenom na “Portrait Of Porcelan Doll”. Vrlo smion nastup.
Drugi su na pozornicu stupili klasični njemački hard rockeri Jaded Heart. Grupa koja je ponajviše u Njemačkoj sredinom devedesetih podigla puno prašine svojim drugim albumom “Slaves And Masters” (1996), danas zapravo životari na rubu prepoznatljivosti. Ili je takav osjećaj samo kad dođeš na njihove koncerte u Italiji ili Austriji. Grupa koju nikako ne uspijevam vidjeti na pozornici zajedno s klavijaturistom Henningom Wannerom ovaj je put nastupila čak u okrnjenoj postavi, kao kvartet. Pjevač Johan Fahlberg objasnio nam je da se Wanner nedavno teško ozlijedio u prometnoj nesreći te je zamolio sve u dvorani koji su uopće primijetili grupu na pozornici da stisnemo pesti za nesretnog Wannera, u želji za što skorijim oporavkom.
To što su Jaded Heart nastupili bez klavijatura konkretno se osjetilo, jer ponajprije uvodne dijelove skladbi nisu mogli optimalno izvoditi, pa su mnoge komade počinjali kar odsječeno, izravno kröšem vodećeg gitarskog motiva. Grupa je ponudila solidan zvuk i pokazala da i 2009. izbacuje preširoku vreću prvorazredne hard rock energije iskonski njemačkog podrijetla, u kojoj joj je riječ “melodično” još kako domaća i draga.
Nekoliko je problema u najvišim registrima povremeno imao Johan, koji je na nekoliko točaka morao prilagoditi melodiju u stihovima kako bi ih mogao u cijelosti pogoditi. Basist Michael Muller i gitarist Peter Ostros uspješno su pokrivali prateće vokale uz Johana, što je obavezan dodatak u izrazu Jaded Heart, ali unatoč solidnoj izvedbi basista i gitarista, i ovdje se konkretno osjetilo odsustvo Henninga Wannera.
Grupa je podžigala šačicu zainteresiranih ispod pozornice skladbama s posljednjeg studijskog albuma “Sinister Mind” (2007), s kojeg su uživo ispalili skladbe Hero, Justice Is Deserved, Going Under, Sinister Mind i Hellucinate. U njih su uglavnom umetnuli pojedine skladbe s predzadnjeg albuma “Helluva Time” (2005), poput skladbi snažnih i izražajnih himničnih refrena, što je oduvijek bila odlika autorskog skladanja materijala ove definitivno više nego nepravedno previđene melodične hard rock postave. To su bile Somewhere, Tomorrow Comes, Shores Of Paradise i Paid My Dues. Nastup su začinile i starije Journey Will Never End, s istoimenog petog studijskog albuma grupe iz 2002., te Feels Like Home s albuma “Trust” (2004).
Unatoč krajnjoj nezainteresiranosti nekih 500 ljudi u dvorani, koji su se posvetili brbljanju uz šank, na suprotnoj strani dvorane, konkretno daleko od pozornice, Jaded Heart nastupili su korektno i odsvirali svoj repertoar svom snagom, bez zadrški. Svojom pojavom uspjeli su na sredini nastupa privući nešto više narodne mase pod pozornicu, ali je rupa ispod pozornice pritom definitivno ostala prevelika. Za kvalitetu koju nude Jaded Heart, u svakom pogledu prevelika. John Fahlberg (vokal), Axel Kruse (bubnjevi), Peter Ostros (gitara) i Michael Muller (bas) pokazali su prekaljenost duge kilometraže u glazbenom poslu, ponajprije na krilima rutine i iskustva, te tako velikoj većini posjetitelja koji grupu nisu poznavali ponudili lijepu priliku da je konzumiraju u jednom komadu i možda se upute na njezino upoznavanje putem raznih izvora na internetu.
Jaded Heart su tik pred izlaskom novog albuma, čije je izdavanje prvotno bilo planirano u razdoblju kad se dogodio koncert u Debantu. Termin je pomaknut na ovogodišnju jesen. Riječ je o odličnoj grupi koja se na većoj pozornici može konkretno razmahati, posjedujući repertoar potkožno zavodljivih melodičnih hard rock himni, za koje se nadajmo da ćemo ih uskoro opet moći čuti. Nadajmo se da će to biti u sklopu headlinerske turneje.
Primal Fear, kojima ne treba bog zna kako produbljeno predstavljanje, i danas su jedna od najčvršćih i najkoherentnijih heavy metal ekipa, zahvaljujući zategnutim uzdama kojima i dalje zdušno i pouzdano rukuje legendarni producent, basist i pjevač Mat Sinner. Ponajprije je upravo veza Mata Sinnera s jednim od najimenitijih pjevača, ne samo tradicionalnog pristupa u njemačkom heavy metalu, nego u heavy metalu uopće, Ralphom Scheppersom ona bez koje je ime Primal Fear nemoguće zamisliti.
Ono što je zadesilo Jaded Heart, koji su morali nužno nastupiti samo kao kvartet, dogodilo se u razdoblju prije nastupa u Debantu i Primal Fearu. Ali s mnogo sretnijim ishodom. Na mjestu gitarista Magnusa Karlssona, kojem su se u to vrijeme rodili blizanci i koji je zbog izvanrednih okolnosti bio primoran otkazati nastup s Primal Fear u Debantu, ovaj je put stajao Alex Beyrodt, izvrsni njemački gitarist koji u svojoj svirci ne skriva opsjednutost Y.J. Malmsteenom (provjerite njegov solo projekt “Voodoo Circle”, usput, Beyrodt već smišlja materijal za njegova nasljednika) i kojeg možda poznajete iz djelovanja u grupama Sinner i Silent Force. Alex Beyrodt za Primal Fear je provjereno i dodatno ispitano ime, kojem grupa može maksimalno vjerovati i na koje se Primal Fear uvijek mogu osloniti. Tip je dugogodišnji Sinnerov kolega, a Primal Fear je već pomogao i na njihovoj turneji u listopadu i studenom 2007., kad su se razišli s bivšim gitaristom Tomom Naumannom. Kao zanimljivost neka navedem da je Beyrodt kao posebni gost odsvirao većinu gitara za drugi studijski album Jaded Heart naslovljen “Slaves And Masters” (1996), družine Primal Fear u Debantu. Kako je svijet ponekad malen, a neke stvari sudbinski isprepletene.. Nakon svih tih referenci, čovjek bi mogao reći da s Primal Fear ne bi bilo ništa loše da je Beyrodt kar ostao na stalnom radnom mjestu u Primal Fear. Pogotovo nakon što se pokazalo po scenskoj svirci da se odlično slaže s duhom, bitkom, energijom i scenskim manifestom grupe.
Primal Fear, koji su krajem svibnja ove godine izdali album naslovljen “16.6.” (2009), što im je drugi studijski album za cijenjenu talijansku etiketu Frontiers Records, koncert su u takvom stilu i započeli. Ali nakon uvodnog dijela nisu predstavili “helloweenski” obojenu Riding The Eagle, koja predstavlja ploču “16.6.”, nego mnogo mračniju, ali “fearovski” tipično nepopustljivu Under The Radar. Situacija u dvorani nije bila mnogo drukčija. Samo što je austrijska publika na koncertu Primal Fear pod kapom nosila još više alkoholnih para. Većina se i dalje držala šanka, ili iz oprezne udaljenosti, više-manje “posrćući” težila slici scenskog zbivanja.
Primal Fear su nevjerojatni. Njihove nastupe pratim od 2001. i za ovu grupu uvijek je vrijedilo da njihove skladbe na pozornici dobivaju još više adrenalinskog naboja, prave metalske srži, nemilosrdnog kosanja naoštreno režećeg zubovlja, agresije i nevjerojatne riffovske napadnosti. Pod kotačima iznimno precizna i gromoglasna bubnjanja bivšeg bubnjara Annihilatora Randyja Blacka, atribut šokiranja slušatelja iznimno je slikovito izražen. Ali bez činjenice izvanredne Scheppersove forme ništa od nabrojanog ne bi bilo ni realizirano. Ralf se uvijek hvalio kao pjevač koji u najvišim registrima iz svojih glasnica izvlači iznimnu snagu. Pritom ne preskače srednje registre, kako je to običaj mnogih “varalica”, nego iz njih izvuče svu snagu i prenese je, a da se pritom ne izgubi ni najmanji atom, do ekstremnih visina koje vam ne preporučujem da pokušavate uhvatiti svojim “glaskima”. U Debantu je Scheppers pjevao jedinstveno. Bez ikakvog kiksa, svom snagom i kao od šale svladavao najgore raspone koji bi već davno izlapili većinu glasnica našeg planeta.
Grupa je u prvoj polovici naizmjence ispaljivala novije skladbe, među koje je umetala klasike. Najzagrijanijim glavama sasvim je pomutilo razum već u početnom dijelu, kad je grupa odkurila Battalions Of Hate. Ponovno je godila razrađena scenska igra grupe, znamenito postavljanje bok uz bok gitarista, držanje gitara usmjerenih prema publici, lica nepopustljivosti, ali istodobne stroge koncentracije na svoj posao.
Primal Fear su u repertoar uključili i solističke točke. Prvi su se na pozornici odmjerili Beyrodt i Wolter, koji su izmijenili nekoliko ukrištenih dvoboja. Ubrzo se pokazalo da je Beyrodt za dobru stepenicu brži, elegantniji i puno raznovrsniji gitarist. Ali to ne oduzima težinu i značenje Wolterove prisutnosti u Primal Fear. U svim skladbama oba su gitarista djelovala posve ravnopravno, a Beyrodt je na temelju bogatih iskustava i odličnog poznavanja opusa i scenske igre grupe cijelo vrijeme brinuo da na mjestima gdje bi solirati trebao Karlsson doda ukusne “retro eighties metal” solaže koje su održavale kompaktnost i udarnost Primal Fear na visokoj razini! Kasnije je na svoje došao i Randy Black, zabavljajući prisutne kraćom solažom na bubnjevima, nakon što je ostatak ekipe u backstageu srknuo koji okrepljujući gutljaj vode.
Novi materijal ponovno odlično funkcionira u kombinaciji sa starijim skladbama. Set lista je, s obzirom na to da su Primal Fear u odnosu na prošlu godinu u njoj zamijenili samo skladbe s albuma “New Religion” (2007) skladbama s “16.6”, djelovala silno predvidljivo i mogla se u velikoj mjeri točno predvidjeti unaprijed, prije koncerta, u slijedu koji se ne bi mnogo razlikovao od onog koji je grupa potom ponudila na pozornici.
Primal Fear su ponudili doista odličan koncert. I na festivalu Morarock u Italiji prošle godine osvojili su svojom nepopustljivošću, a ovaj je put njihov koncert donio još djelić dodatnog intenziteta. Nijanse kojima ovaj put tražim dlaku u jajetu doista su nijanse, ali mogao bih istaknuti činjenicu da je Beyrodt doista kalibar gitarista rođenog za Primal Fear, koji se jedinstveno uklopio u samu bit grupe. Drugi čimbenik koji donosi dodatni bod više intenziteta u usporedbi s nastupom u Moraru jest to da je koncert u Debantu bio unutar zatvorene dvorane koja se mogla pohvaliti odličnom akustikom, u kojoj su se svi gradivni elementi Primal Fear odlično nadopunjavali i u simbiozi zvučne slike učinkovito magnificirali, predvođeni kristalno čujnim gitarskim harmonijama, solažama te Scheppersovom jedinstvenom vokalnom tornadu. Zvuk je kroz koncert većinom bio odličan. Nekoliko se problema dogodilo u jednoj točki, kad je Scheppersu zagorčao život monitor, što je pokazao na pozornici s dva nagla, ne baš nježna udarca nogom u njega.
U bisu su momci iznenadili uključivanjem akustične Hands Of Time s nove ploče “16.6”. Vokale su u njoj izmjenjivali Scheppers, Sinner i Wolter, dok je Beyrodt ispalio par duhovitih “flamenco” fines u prijelazima. Skladbu koja bi po atmosferičnoj strani možda prikladnije pripadala sredini repertoara redovnog dijela koncerta Primal Fear naslijedila su dva “velika dužnika” s prvijenca, i to Running In The Dust te naravno koja druga skladba nego Chainbreaker. Primal Fear, koji su i ovaj put dočekali posjet vjerne “Battalions Of Hate” ekipe iz Slovenije, nisu stajali prekrižene ruke. Ralf je skočio s pozornice i povukao najmlađeg (devetogodišnjeg) člana na pozornicu, a on je u društvu Primal Fear otpjevao cijeli završni refren Chainbreakera. Posve ispravno. Bravo grupi i dječačiću koji je tako već u ranoj zori života uspješno prohodao u obući iskonskog heavy metal dizajna.
Primal Fear su ponovno dokazali da su na pozornici u svemu odlični. Ne zaustavljaju se. Ni pred većinom suzdržanom i plahom austrijskom publikom. No, ruku na srce, u Austriji nikad nisu naišli na bog zna kakvu podršku masa. Samo izvanrednoj volji i vjeri organizatora ovogodišnjeg događaja “Night Of Rock” u Debantu, Martinu Sanderu, treba zahvaliti što je grupu doveo u ove krajeve i tako olakšao dolazak i potencijalnim posjetiteljima i ljubiteljima ove grupe iz Slovenije. Primal Fear se uskoro upućuju preko lokve Atlantika na američku turneju. Na jesen se ponovno vraćaju na europske pozornice, s predgrupom Brainstorm. Poželimo im sretan put.
Nakon završetka koncerta Primal Fear događaj još nije bio gotov. Pozornica je ponovno oživjela kad je na nju stupila austrijska “Judas Priest tribute” grupa Painkilla. Ali sat je bio čvrsto, čvrsto iza jedan ujutro, pa smo se praznih baterija polako “odkurili” natrag prema jugu.
fotografije: Robi Lipej
Setlista
PRIMAL FEAR: 1.Before The Devil Knows You’re Dead (Intro) 2.Under The Radar 3.Battalions Of Hate 4.Killbound 5.Agent In Black 6.Six Times Dead (16.6) 7.Nuclear Fire 8.Seven Seals 9.Fighting The Darkness 10.Riding The Eagle 11.Final Embrace 12.Metal Is Forever —bis— 13.Hands Of Time 14.Running In The Dust 15.Chainbreaker
Galerija slika
