Autor: Rok Klemše
Mjesto: Cvetličarna VPK, Ljubljana
Datum koncerta: 20.04.2011
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 15€ / 18 € na dan koncerta
Postoje koncerti na koje se jednostavno pristoji otići ili takvi na koje odete jer vam je pak preostalo viška vremena i love, a postoje i koncerti koji vam se jednostavno zabiju u male mozgove i zbog kojih biste dočekali kraj svijeta da ste ih bespotrebno propustili. U ovu potonju kategoriju mirne duše možemo ubrojiti svaki posjet kanadskih legendi progresivno usmjerenog cinično-punk zvuka, trija neukrotivih jahača sonične naslade – grupe NoMeansNo, koji su nakon četiri godine apstinencije odlučili ponovno provjeriti puls slovenskog življa. A taj im je od njihova koncertnog razdjevičenja domaćeg klupskog puka davne 1989. iskreno naklonjen i vjeran.
Tom se principu priklonio i travanjski koncert u ljubljanskom hramu glazbenih zvukova, razvikanoj Cvetličarni, u kojoj su svoj primat izvrsnosti potvrdili već prije četiri godine, kad su branili (i obranili) boje tada još svježe otisnute ploče All Roads Lead To Ausfahrt. Od tada se nije puno promijenilo – samo četiri godine više svi imamo na grbači, a mladci, pardon, starci (i staroste) iz kanadske provincije British Columbije od tada nisu opasali nijedan novi studijski uradak. Dobro, osim ako ne računate koncertne ploče Tour EP 1 & 2 izdane prošle godine, naravno … A da je svaka isprika i razlog dovoljan da se opet krene na odiseju po svijetu, to nam nedvojbeno godi, zar ne?
Dan potpunog predavanja okrepljujućim učincima hmelja počeo je već nekoliko sati ranije pred vratima ljubljanskog koncertnog prostora. Pojedini primjerci ostarjelih audiofila stajali su u redu za karte, a među osijedjelim i godinama ogoljelim glavama nije manjkalo ni bujnijih frizura mlade garde novopečenih alternativaca i znatiželjnika. Izgledi su bili dobri, jer je tuluma bolji kad je pod pozornicom zanesenjaka previše nego premalo, a već nešto poslije devet otvorila su se njedra svenamjenske dvorane VPK i žur je mogao početi.
Kao prvi na pozornicu su izašli ljubljanski veterani starodobnog punka, grupa Buldogi. Iskreno, premlad sam da bih iz prve ruke plео uspomene na njihove rane godine, jer je ostarjeli kvintet iz Kodeljeva grupa iz vremena kad je punk bio mlad i kad su sve svoje aduta za novu glazbenu ideologiju udružili tada tek 14-godišnji zanesenjaci s Kodeljeva i Zelene jame. Naivno veličanje nikad posve istinite zlatne ere spaja nostalgiju sa žlicom gorčine, jer je svijest o tome da je trideset godina prošlo kao tren povezala nastup Buldoga u niz memoara. “Pank ni mrtu, sam neki čudn diši” bila je uputnica s kojom su nakon 27 godina tvrdoglave anonimnosti ove godine porinuli svoj prvi cjelovečernji uradak, koji je u svojoj iskonskoj zamisli punokrvni i punomasni holestero(kenro)l, kako su se na svoj način našalili i sami. Postava koju čine gitarsko-grleni zanesenjak RV Maček, okrugloliki i za starim vremenima (te kondicijom) čeznutljivi pjevač Damjan Zorc, potporni šestožičanik Rok Zupan, basist Janez Fifolt i bubnjar Blaž Grm odvela nas je na rustikalni stampedo po punkoidnim standardima davnih osamdesetih. Kao prva iz zvučnika zaškripi ironična i cinična stvar Mi smo (legende), kojom dokazuju da imaju punu mjeru smisla za humor i zafrkanciju. Nema vrhunaca ni virtuoznosti, ali kvintet ima neki ustajali šarm zbog kojeg rado i lako pratite nit lirike, koja je bila čelična okosnica pokreta, čiji su prvi zastavonoše kod nas bili Pankrti, Kuzle i manje poznata, ali nikako bljutava paleta anarhista prošlosti. Nastavak sa slušljivom tempom napunjenom skladbom Dvign glavo prelazi u ljuljanje bokova uz pištavu podnošljivu baladicu (Mala moja) Globalna štala. Društvena kritika i aktualnost u vremenima kad je država posve na psu glavni su motivator otpora i revolta, posve poistovjećen s lirikom Buldoga. Buldogi dostojno, unatoč tremi i blagoj zahrđalosti, primjereno zagriju prvih nekoliko najzagrijanijih posjetitelja koncerta, ali su više nego skandiranja i “pogo plesača” dobili mlak pljesak, koji nakon završnog ponovnog odrskog izvođenja prvog čina koncerta, skladbe Legende, uskoro ispere nova doza krepilnog piva.
Kratkih pola sata za pripremu pozornice bilo je sasvim dovoljno da se počne nešto intenzivnije punjenje dvorane. Kao prvi na pozornicu stupa gitarist Tom Holliston, veliki slavljenik dana. Tom je naime baš na dan ljubljanskog koncerta na rođendanskoj torti ugasio 51. svjećicu. Zadnje pripreme i već se možemo prepustiti potpunoj paraboli humora, nemilosrdnog i vješto odsviranog punka te sustavnoj obradi trija NoMeansNo. Trio iz zemlje hokeja pustoši i sije kanonade razigranog i tvrdog inteligentnog punka još od davne 1979., a ovaj put zid zvuka energičnog prelaženja s jednog vrhunca na drugi gospoda počinju graditi stvari No Sex. Rob Wright za središnjim mikrofonom i s basom u rukama, za bubnjevima posjedani osijedjeli egzekutor bubnjarskih opera John Wright te već spomenuti naočalac Tom Holliston odmah nas na početku vode u 1982., kad je tada još posve svježa postava izdala ploču Mama i odlučila se punkoidno suprotstaviti svim normativima komercijale. “There’s no sex, only fucking!” hruji iz zvučnika, a provokativna oštrica profanog zafrkavanja najavljuje hardcore od prvog trenutka nadalje i bez bespotrebnog traćenja energije na dugometražno zagrijavanje. NoMeansNo orgiju nastavljaju povratkom na nedvojbeno jednu od snažnijih ploča iz njihova inače vodonepropusnog i udarnog repertoara – na ploču Why Do They Call Me Mr. Happy? i ljubavnu gerontofilnu psihodeliju stvari I Need You. “Woke up dreaming that i was dead / Beside you on the bed / I smoothed my hand across your hip / And lingered with my fingertips / From beyond, from far away / Blessing where the shadows lay / I whispered what i could not say / How you took my breath away” ljulja i opčinjava hipnotizmom prividne mekoće, koja ipak miluje poput granitnih kocki. Ubrzani tempo skladbe The River ulijeva novi zamah i plesnost, a da ne bi sve bilo samo na plećima velikih trenutaka minulih desetljeća, među stare standarde prikrade se izniman krik s posljednje ploče Ausfahrt, skladba Faith. Braća Wright i gitarski posinak Tom pale kao da su u najsvježijim i najpotentnijim godinama, a samo tri muškarca sasvim su dovoljna da se stvara gromovnički puna i sočna glazba! Noviji i kod nas na koncertima još posve neprovjereni adut seta bila je skladba Jubilation, nakon čega nas čekaju iznenađenja u obliku obrada izvornika. NoMeansNo u sjeni svoje višestruke osobnosti imaju talentiranu hokejašku podosobnost imenom Hanson Brothers i upravo s izvanredne ploče Sudden Death samo za ljubljansko osvježenje odjurimo na leđima vatrene Danielle. Na koncertu se iz tog doista profinjenog paralelnog svijeta prikradu još skladbe Sudden Death, Jack Off i Comatose (obje s ploče Gross Misconduct), a da uvijek postoji nešto što vas može izuti iz cipela, potvrđuje izvedba skladbe My Slacks, inače skladbe iz željeznog repertoara grupe Show Business Giants. Stampedo i jednostavnost treba uvijek začiniti komplikiranjem, što NoMeansNo uvijek svjesno i namjerno čine prelaskom u nova stanja potpunog odklopa. Nakon skladbe Old devijantnost se isprepliće sa šavovima novodobnog umjetničkog djela Faceless May. Ja sam inače sklon starim zapovijedima, ali moram priznati da je i za ovo bilo više nego izvrsno pobrinuto. I tu na vidjelo izlazi pripovjedna raznolikost i neposrednost. U njoj ne manjka riječi u čast revoltu, ljubavnim neprilikama, obiteljskom nasilju i čistokrvnoj strasti. Preznojeni i ekstatični trenutak s ploče Sex Mad, skladba Dad, te opsjednuta inačica skladbe Obsessed samo su vrh ledenog brijega. S doista naoštrene ploče Small Parts Isolated And Destroyed NoMeansNo nas nagrađuju doista oštrom inačicom skladbe Teresa, Give Me That Knife, a ja sam bio u potpunoj ekstazi tijekom povratka na ploču Worldhood Of World As Such i na uvijek seksi skladbu I’ve Got A Gun. “My Pop is dead, my Mom si shooting methadrine / All that I know is see it on TV screen / kill the fucking starts, that is my fantasy / That fucking phoney geeks don’t mean alot to me / I got no special love for reality / I got no fucking views on foreign policy / I’m gonna go dontown, I’m gonna have some fun / I’m gonna shoot someone / I gotta gun, I’m gonna finally be someone / I gotta gun, I’m gonna cut somebody down / I gotta gun, I’m gonna finallly be someone / I gotta gun, I’m gonna shoot somebody” riječi su koje u kontekstu dobivaju doista snažan podton, a No Means No u stilu savršenih oligarha iskonskosti dovode priču ljubljanskog koncerta posljednjim izlaskom na pozornicu – u hokejaškim dresovima – do veličanstvenog vrhunca, koji zbog hektolitara piva ostaje nešto u maglicama zaborava i zaboravljanja.
Nema međutim sumnje da je ovaj travanjski koncert bio jedna od važnijih razdjelnica u koncertnom zbivanju ove godine – barem u rubrici velikih punkerskih događaja. Legende su potvrdile da se godinama može prkositi stilom i tvrdoglavošću te da su neka jela, unatoč ohlađenosti i starosti, ipak uvijek aktualna i više nego samo jestiva. Uostalom, svako uho ima svog slikara i svaka duša svoje kutke čistog užitka, a mnogima koji su prisustvovali ovom zagrijavanju pred koncert u Brežicama ponuđeno je i veselje i potpuno ekstatično zadovoljstvo: bez nepotrebnog naklapanja, lubrikanata ili melankolične predigre! No Means No su unatoč godinama punkerska elita, koja će biti dobar razlog za koncertno odklapanje i plesni masakr i ubuduće!
Fotografije: Nina Grad
Setlista
BULDOGI:
1. Legende
2. Dvign glavo
3. Globalna štala
4. Oda Revežu
5. Suicid
6. Svetilnik stoletja
7. Ta ptič
8. Kolk rabš?
NO MEANS NO:
1. No Sex
2. I Need You
3. The River
4. Faith
5. Jubilation
6. Danielle
7. Old
8. Faceless May
9. Sudden Death
10. The Hawk Killed The Punk
11. My Slacks
12. Jack Off
13. Comatose
14. Dad
15. Theresa, Give Me That Knife
16. Lost
17. Obsessed
18. I’ve Got A Gun
19. Rags And Bones
Galerija slika
