Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Whitesnake
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: year
Ocjena: 3/5
Whitesnake! Predmet dubokih filozofija i opsežnih glazbenih simpozija na najvišoj razini. Ponovno okupljanje 2003. i povratnički album iz 2008., “Good To Be Bad”! Slijede prijetnje Davida Coverdalea da će prekinuti glazbenu karijeru, pogotovo nakon što su u javnost procurile optužbe da si na pozornici pomaže snimljenim vokalnim matricama. Ali čovjek ne može iz kože. Tako je i jedino ispravno. Zato još nije odložio mikrofon u zaprašeni kut! Ne. Tri godine nakon što je izašao “Good To Be Bad”, Whitesnake se vraćaju s novim albumom.
“Forevermore” je toplije, “prirodnije” zvučeći album, puno manje oslonjen na metaliziranje gitara od prethodnika, koji gotovo nije poznavao kočnicu u žestini zvuka. Zato su se na “Forevermore” vratile neke karakteristike po kojima je David Coverdale sa svojim Whitesnake najcjenjeniji i najprepoznatljiviji.
Tko misli da će od ovdje nadalje teći riječ o usporedbama različitih reinkarnacija sastava kroz Whitesnake karijeru do danas, duboko se vara. Ostavimo prošlost po strani, inače s “Forevermore” nikad nećemo biti svi zadovoljni. Za 2011., uzimajući u obzir sve Coverdaleove uspone i padove u bogatoj glazbenoj karijeri koja se proteže od ranih sedamdesetih naovamo, novi album čuva vjerodostojnost temelja glazbene pojave sastava. Istina je da se Coverdaleov glas promijenio u novim vremenima, da više nema nekadašnju artikulaciju i ne prenosi poznati “ispušeno zavodljivi” karakter jednako kroz sve točke vokalnih linija, ali je to i dalje čovjek jedinstvenog glazbenog karizme i interpretacije, bez kojeg je Whitesnake nemoguće zamisliti ni na tren.
Skladbe novog albuma su, kako rekosmo, “probavljivije” u odnosu na naviti prethodnik “Good To Be Bad”, koji je zapravo bio “kastriran” u cijelosti od onih pravih plemenitih korijena glazbenog iskona, u koje je upisan David Coverdale i koji ga je podigao u jednog od najsočnijih hard rock interpreta ere rocka. Dvanaest skladbi je poprilično puno, ali vjerujte da se uz njih nećete dosađivati. Svaki ljubitelj sastava, a pogotovo oni kojima je po volji era od albuma “1987” naovamo, i ovaj će put naći mnogo razloga za veselje.
Gitarski tandem Aldrich/Beach ovaj je put ponudio puno šarolkiju paletu glazbenih ideja za vodeće rifove, gitarske prijelazne ukrase i naravno solaže. Dvojac djeluje “smirenije”, mjestimice pristupa s većim osjećajem i ne juri te ne puca iz svih cijevi “na prvu loptu”. Već prva skladba albuma, Steal Your Heart Away, uspješno otvara prostor onome što nam je falilo na “Good To Be Bad” i što je (bila) inače zaštitni znak Whitesnake. Koprena onoga što se vije kroz Coverdaleovu karijeru, komadić bluesa koji neusiljeno oplemenjuje temeljno Whitesnake djelo. Tako je i karakteristična karizma Coverdaleova glasa opet jasnije izložena.
Naravno, tu treba biti oprezan: Doug Aldrich i Reb Beach su u prvom redu rally vozači i “schredderi” što se sviranja gitara tiče, tek onda se nađe mjesta i za neki drugi začin. Izravni pokazatelj te činjenice je Whipping Boy Blues, koja je sve drugo prije nego ono što nalaže njezin naslov. “Metalskog fiksira” je dakle manje na albumu i recimo My Evil Ways posve probavljivo diše u simbiozi retorike navijenog sjeckanja i stare doktrine koju personificira Coverdaleov karakter. Već prvi singl albuma Love Willl Set You Free pogođena je sklepanka tipičnog gitarskog rifa, kakve u nove Whitesnake donose Aldrich i Beach, te prepoznatljive jurisdikcije klasičnog Whitesnake melosa. Naslovna skladba je nešto što Coverdale nosi u sebi od pamtivijeka. Zasigurno vrhunac albuma, sačuvan za njegov visokopulsirajući završetak. Prvi dio je akustičan, primat preuzima Coverdaleova interpretacija, a onda se skladba iznenada prelomi u rockersko žestoko stupnjevanje, koje nadograđuje orijentalski melos tipa davnih dosega poput Stargazer (Rainbow) ili Kashmir (Led Zeppelin). Arabeska je odlično uravnotežena s klasicistički oblikovanim visoko pjevnim melankoličnim refrenom. Ukratko, zarazna drama-teatar na kraju albuma, koji definitivno odskače na albumu, a po svojoj inače razgibanosti usporediv je s klasikom tipa Still Of The Night.
Nakon hard rockerski živahnog uvoda u nizu Steal Your Heart Away, All Out Of Luck i Love Will Set You Free, Coverdale s družinom se smiruje s nadasve pogođenom Easier Said Than Done, koja je izvrstan kandidat za izdavanje drugog singla s ovog albuma. Vozi u tračnici ljuljajuće koketnog ritma, koji pokušava uhvatiti nešto od ostavštine Is This Love. Tell Me How bi s lakoćom zamijenila Steal Your Heart Away u otvaranju. Nabrušen rocker koji pali od prve! Ako već tražimo nešto rustikalne kozmetike, našli bismo je podosta u I Need You (Shine a Light), gdje se kroz melos skladbe, a osobito grabežljiv refren, odražava nešto stare Whitesnake škole osamdesetih, pa i Deep Purpleove postave Mk. IV. Kad smo već kod rustikalnosti, ona je produbljena i u zgodnom akustičnom pisanju melodične i simpatično slušljive One Of These Days, gdje se također može naći nešto tragova Davidovih učeničkih dana kod Purplea. Cijela stvar vuče svojom neopterećenošću i predvidljivošću i na neke The Eagles. Osjećaj uz takvu trivijalnu zamisao produbljuje i Fare Thee Well, gdje se u akustiku prikrade još nešto više južnjačkog karaktera. I ta bi skladba bila odličan izbor za izdavanje u obliku singla. Love & Treat Me Right pak pokušava uhvatiti ostavštinu klasike Love Ain’t No Stanger.
Opći je dojam da skladbe ravnopravno stoje jedna uz drugu i zato je “Forevermore” u svemu kompetentan album. Whitesnake su uspjeli skupiti 12 skladbi, među kojima nijedna ne donosi mrlju “vremenskih rupa neinspiracije” (tzv. “fillera”). Razgibanost među njima je dovoljno velika i album se dinamično razvija. Riječ je o Whitesnake albumu koji opravdava svako slovo imena sastava. Čvrst, kompaktan, živ hard rock album koji puni energijom. Govorimo o novom mileniju. O dometu koji Coverdale s ovom postavom može ponuditi danas. Prilagođeni novim vremenima, dakle. Uz to treba preslušati blesava teksta, koje u stupnju “biti blesav” danas možda nadmašuju samo još Bon Jovi, koji su za razliku od Coverdalea i družine davno izgubili sav svoj stvaralački smisao.
“Forevermore” je album koji ne traži uspjeh, nego sažima bit postave Whitesnake u novom mileniju i njezin domet. Ostaje u vodama koje poznaje, ne istražuje ništa novo. Kod kuće je siguran i David to previše dobro zna. Zna gdje su postavljeni međaši i njih se mudro drži. Nabrijane svirke prave vražje ultrarock voltaže ima napretek, neki podivljali dueli obiju gitara doista oduzimaju dah. Naravno, u uho bode posuđivanje nekih starijih, davno provjerenih ideja, koje su uhvatile aktualnost u pravo vrijeme, nevjerojatno, iako manje važno, je i utiskivanje Whitesnake žiga na naslovnicu novog albuma. Ili sastav nakon albuma “1987” doista više ne daje nikakav naglasak na učinak oblikovanja, ili za estetiku jednostavno nema pravog osjećaja. U ukupnom zbroju možemo reći da je “Forevermore” vrlo dobar album. Puno više Whitesnake album nego njegov prethodnik, što dokazuje da David Coverdale s družinom čuva svu autentičnost prave hard rockerske potencije!
Još samo ovo. Tiskarska greška se prikrala u knjižicu i ime bubnjara Briana Tichyja otisnula s dva “i”.
Postava
David Coverdale – vokal
Doug Aldrich – gitara
Reb Beach – gitara
Michael Devin – bas gitara
Brian Tichy – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Timothy Drury – klavijature
Jasper Coverdale – vokal
Produkcija
Los Bros Brutalos
Popis skladbi
1. Steal Your Heart Away (5:19)
2. All Out Of Luck (5:28)
3. Love Will Set You Free (3:52)
4. Easier Said Than Done (5:13)
5. Tell Me How (4:40)
6. I Need You (Shine A Light)(3:49)
7. One Of These Days (4:53)
8. Love And Treat Me Right (4:14)
9. Dogs In The Street (3:52)
10. Fare Thee Well (5:18)
11. Whipping Boy Blues (5:01)
12. My Evil Ways (4:33)
13. Forevermore (7:27)
