Nova Rock Festival 2007 – 3. dan

UVOD U TREĆI DAN FESTIVALA:

 

(tekst je priložio: Sandi Sadar)

 

(tekst je priložio: Sandi Sadar)
Usprkos paklenom ritmu urnebesnog opijanja i testiranja izdržljivosti organizma, pred pozornicom odjevenom u crvene nijanse počelo se okupljati tisuću ili dvije tisuće metalaca, emoša, rockera, preddiluvijalnih hipija, studenata, srednjoškolaca, maturanata, ekshibicionista, pozera, šminkera i slučajnih prolaznika, zaštitara, prodavača ćevapa, piva, kineske fast food hrane te čak i desetak policajaca i hitnih službi. Jutarnje sunce prešlo je u fazu zenitnog uništavanja posljednjih atoma volje za životom, a uši su već počeli “gnjaviti” prvi izvođači – austrijski čudaci, indie rock garažaši, sastav The Staggers. Sekstet čine klavijaturistica Lightning Iris, gitaristi Shakin Matthews i Los Fixos, za bubnjevima vegetira Candee Beat, basist Earl Kri, a sliku čudaka dopunjuje križanac između Joeya Ramonea i likova iz pogrom-stripova – pjevač Wild Evel s frizurom na lončić. Nomen est omen. Frajer, iako mislim da mu je barem 45, zapravo je živi motor koji vodi zabavu od prvog akorda nadalje prema potpunom opuštanju. Nije to baš glazba za metalce, ali se uz ovu interpretaciju garažnog rocka pedesetih i šezdesetih, u čiji su recept umiješani utjecaji poznatijih The Wailers, The Snobs, Dicka Dalea i još ponečega, uz mrvicu popa, svejedno može uživati. Zapravo, prva asocijacija bila je da su The Staggers postali inačica rockera iz izdavačke kuće Crypt Records, koji su se našli u vremeplovu i ostali visjeti u kaotičnoj pukotini prostora i vremena. Sami o sebi kažu da su odgovor na činjenicu da je Austrija prepuna emoša, indie rocka, gitarskog popa, metalaca i, po mišljenju sastava, ostalih tipičnih rockerskih nepravih. The Staggers su svoj koncept pobune predstavili već na prvijencu, albumu Teenage Trash Insanity. Koncertno gledano prilično su klišejizirani, ali svejedno svježi i zabavni. Wild Evel nema problema s uspostavljanjem kontakta s publikom, iako ga slušatelji prihvaćaju s rezervom. Lik je koji vas očara zalaganjem i time da se barem svaka druga rečenica nužno završava uskličnikom. Znate ono: “I’m the impersonation of rock’n’roll spirit!”. The Staggers su manični stroj rock’n’rolla i nakon pola sata zagrijavanja bilo je suvišno pitati jesu li oni prije stvar prošlosti, obećanje budućnosti i je li lice koje pokazuju na pozornici stvarno lice rock’n’rolla. Sarkastični su. Klišejizirani su. Jedni su od onih mnogih neprepoznatljivih, ali ne opterećuju se time. Samouvjereni su. Naporni su, blago arogantni, zaljubljeni u sebe i smiješni, ali nipošto nisu dosadni.

Posve drugačiji prizvuk pozorničke teatralnosti zrače mladci iz sastava Aiden. Mješavina gotičkog izgleda, punkersko-hardcoreovskog stava i popovski poskočnih melodija koje pletu u prilično probavljive litanije. Seattle ima i ponešto više od beskonačnog niza grunge sastava koji su obilježili razdoblje kojeg više nema. Slobodna mjesta na postamentima prošlih vremena prepuštena su novoj generaciji glazbenih konkvistadora i miljenika medijskih reflektora. Pjevač wiL Francis, gitaristi Angel Ibarra i Jake Wambold, basist Nick Wiggins te drugi Jake, bubnjar Jake Davison, za svojih pet minuta slave bore se već dobre četiri godine. Tri albuma. Relativno mlak odjek kod kritičara, ali istodobno prilično naklonjen odjek kod regimenti emoša. Već nakon prvih taktova uvodne skladbe ‘The Opening Departure’ postalo je jasno da su Aiden eksplozivni i nabijeni svježinom, energičnošću i gotovo tinejdžerskim prkosom prema mnożtvu metalaca koji su ih došli pozdraviti stavom “horns up” i podignutim srednjacima. Vokalno možda pomalo slab, ali s jajima većim od Eiffelova tornja, wiL Francis s mikrofonom omotanim oko vrata okreće se publici i obraća joj se: “Vjerojatno ste očekivali da ćete moći plesati i čupati se uz naše pjesme s podignutim rogovima. A na pozornicu dolaze našminkani modeli. Vjerojatno smo za mnoge razočaranje ili pak odgovaramo kriterijima riječi Gaylords. Vrijeme je za provjeru stvarnosti!” Manipulacija publikom uspijeva. Zaštitari dobivaju prvu porciju radnih obveza i već nakon nekoliko skladbi, među kojima su se isticale ‘Knife Blood Nightmare’, ‘Last Sunrise’ i ‘Die Romantic’, a dočekali smo priličan šopek pjesama koje bez napora i glatko klize u uši, moraju loviti podivljale mladce koji se predaju crowd surfingu, divljem mosh pitu i energičnoj suradnji s dirigentom na pozornici. Vidno zadovoljan, kvintet Aiden dopuzao je malo bliže srcima mnogih slušatelja koji nisu došli na festival da bi sve uspoređivali samo s jednim ili dva sastava koja obožavaju, a za sve ostalo misle da je gomila sranja. Aiden nisu klasika. Aiden nisu sastav koji bi postavljao nove trendovske smjernice. Ali su konglomerat mladenačkosti, dosljedno punkovski odišavljenog stava i taman dovoljno muzikalnosti da ću poneku ploču otići barem preslušati, ako ne i odmah kupiti …

Malo poslije dva popodne iznad Red Stagea diže se lik izvanzemaljca, križanca skakavca i Predatora. Vrijeme je za intenzivnu dozu post-thrash nasilnosti i briljantne ludosti. Chimaira su clevelandski teškometalni radnici koji su svoje znanje predstavljali i pred slovenskom publikom (prije dvije godine nastupali su u Mediaparku s Dark Tranquility i Hatesphere) i već su tada osvojili moje potamnjelo metalsko srce. Nakon prilično burnih vremena, u kojima su nakon ploče Chimaira skoro propali i napustili brlog RoadRunner Records, napunili su pluća svježim zrakom i došli do daha za nove krikove. Jedan od ovogodišnjih dragulja metala nedvojbeno je i ploča Resurrection. Mesoreznički dvojac okrvavljenih gitara Rob Arnold i Matt DeVries došao je poslužiti gromom i kirurški preciznim ritmičkim igrama. Fasciniraju i sempli Chrisa Spicuzze te sviranje basa Jima LaMarcea, ukrašenog na kornovski način, ili pak bubnjarska odlučnost ponovno prisutnog Chimairovca Andolsa Herricka, ali glavni adut sastava je po meni gora mišića, tetovaža i srčanosti – prvo grlo sastava Chimaira: Mark Hunter. Jedan od glavnih razloga opsade Red Stagea bili su Chimaira s novom mjerom elana i energije. Iz zvučnika zagrmi sempl i nakon uvodnog draženja čula na pozornicu izlaze svi članovi clevelandskih tvrdoritmičara. ‘Resurrection’ je ono što Chimaira mogu – balls out i bez milosti već od prve. Nažalost, imali su tijekom uvodnog klanja lagane probleme sa zvukom, ali nisu se dali smesti. Hunter “Determination, Perservance, Resolution, Resurrection!” i treba mu vjerovati da su odlučni prkositi sustavu do gorkog kraja. Nešto starija, metalcoreovskija i groove metalska bila je skladba s albuma The Impossibility of Reason, ‘Power Trip’. Odmah iza nje otvaračka pjesma ljubljanskog koncerta. Energični nihilizam pjesme ‘Nothing Remains’ zvuči ovaj put pomalo rasterećeno i opušteno. ‘Save Ourselves’ predaje poruku prošlosti u nova vremena. “Can you feel us, we’re stronger / We pray on the weak and conquer / No longer care for those / Who try to condemn and oppose / We’ll save ourselves”. Hunteru i ekipi uspjelo je. Sačuvali su kičmu, dokazali svoje i uspjeli preživjeti. A odobravanje se osjetilo i među užarenim mnoštvom slušatelja koji su se predavali strujama vokalnog bombardiranja, ritmičkog masakra i paklenoj vrućini. Chimaira su bili suvereni, zvukom doduše pomalo slabi, ali zadovoljni i zadovoljeni odzivom publike. Toliko da je na kraju skladba s druge ploče The Imposibility Of Reason, ‘Pure Hatered’, zvučala kao razmjena tjelesnih sokova. Salve refrena “I hate everything!” bile su poput parnog zova mladića i mladenki kojima u životu još nije bilo dovoljno teško da bi pojam mržnje tako lako definirali, ali ga, zaslijepljeni ekstatičnošću trenutka, tako lako skandiraju. Chimaira su uspjeli i priveli svoj, po mom mišljenju pogrešno termiški određen i puno prerano odsvirani set kraju.

CHIMAIRA setlista:
1. Resurrection
2. Power Trip
3. Nothing Remains
4. Save Ourselves
5. Severed
6. The Dehumanizing Process
7. Needle
8. Pure Hatred

Nakon izljeva srdžbe došlo je vrijeme za malo blaže, ali svejedno tehnički sofisticirano lizanje bojnih rana uz zvukove londonskih power metalaca, tehničara i heroja brzoprstog testiranja čvrstoće žica na gitarama. Multiinstrumentalisti koji svojim kreativnim težnjama daju na volju, pjevač ZP Theart, gitarski opsjednuti Herman Li i Sam Totman, bubnjar Dave Mackintosh, basist Frédéric Leclercq i klavijaturist Vadim Pruzhanov svoj pozornički bijes pokazivali su već u pola pet popodne, a ja sam se zbog intervjua morao nakratko odreći doze popodnevne žege.

Nakon malo više od sat vremena Dragonforce su odbrenčali svoje. Na pozornici je već bilo postavljeno sve potrebno za nastup Šveđana koje je mnogima već izblijedio iz sjećanja – Clawfinger. Stockholmski kvintet nastavio je svoj put bijesa, pobune i HC attitudea i nakon što su se ugasila svjetla MTV-jevih kamera. Clawfinger su oduvijek bili reperi i metalci i industrijalci te kvalitetni predstavnici onog dijela glazbene branše koji uspijeva spojiti kvalitetu izvedbe sa sadržajem. Pjevač Zak Tell ostao je vjeran svojim načelima artikuliranja iskrenih unutarnjih stanja, pa su Clawfinger lani objavili provokativnu ploču koja je, nažalost, previđena – Hate Yourself With The Style, a ove godine su, prekjučer, posluživali već sedmi album koji obećava nastavak već poznatog clawfingerskog glazbenog diskursa – Life Will Kill You. Okupaciju Red Stagea započeli su energičnim boostom pjesme s vrlo uspješnog albuma Deaf Dumb Blind, ‘Rosegrove’, a kako se bez hitova ne može, tržištem i kvalitetnijim MTV-jem naviknuti predstavnici nešto starije generacije podlegli su melodičnom bombardiranju iz zvučnika već nakon nekoliko taktova skladbe ‘Nigger’. Gitarist Bård Torstensen zrači samouvjerenošću i rutiniranošću, a zub vremena mu je prilično dobro izbrazdao lice. Ništa ostarjelo pak ne djeluje energični provokator i hiperaktivni krotitelj mikrofona Zak Tell. Nešto novija stvar, pjesma ‘Nothing Going On’, daje malo više prostora sintetičkim zvukovima klavijatura Jockea Skoga, ali me puno više zabavljala dinamika tržišnog gitarskog ekshibicionizma pjesme ‘The Faggot In You’, nakon koje poslužuju premijerno s još nečuvenom stvari ‘The Price We Pay’. Odziv publike bio je, s obzirom na to da se radi o festivalu i da govorimo o pretežno dosadnoj austrijskoj koncertnoj publici, više nego dobar. Clawfinger su priča o potpunom nekonformizmu, jetkom i zajedljivom iskrenom tekstopisanju, a kako rijetki podnose gledati u neulješano lice okrutnog, izobličenog, defektnog svijeta u kojem živimo, a da im pritom, ako su inteligibilno biće, barem malo nije neugodno, Clawfinger su i priča o previđenosti. Potpuni trijumf volje i odlučnosti, nakon malo više od sat vremena intenzivnog draženja ušiju, intelekta i cijelog neurološkog sustava, posve je požeo najveći hit iz Clawfingerove riznice: pjesma ‘Do What I Say’. “When I grow up / There will be a day / When everyone’s gotta do as I Say!”. Pobuna protiv sustava. Podignuti srednjaci i potpuna pobjeda. Clawfinger su izdržali ispit vremena. Barem mali komadić svoga srca tako im možemo ustupiti i u novom milenijumu …

CLAWFINGER setlista:
1. Rosegrove
2. Nigger
3. Nothing Going On
4. Faggot In You
5. The Price We Pay
6. Life Will Kill You
7. Prisoners
8. Two Sides
9. Recipe For Hate
10. Biggest and The Best
11. The Truth
12. Do What I Say

Nastavak niza tržišnih novotarija metala bila je teksaška postava Drowning Pool. Isprva uspješni i hvaljeni, morali su se prije nekoliko godina suočiti sa smrću svog pjevača Deva Williamsa, kojem je otkazalo srce. Nakon odjeknog i uspješnog albuma Sinner uslijedilo je razdoblje propalih pokušaja s pjevačem Jasonom “Gong” Jonesom, a nakon njegova odlaska dužnost mikrofonske zlouporabe obavlja bivši pjevač sastava Soil, Ryan McCombs. Kvartet iz Dallasa u svom dinamičnom, ali prilično predvidljivom setu nanizao je gotovo sve singlove iz svog stvaralačkog razdoblja – ‘Bodies’, ‘Tear Away’, ‘Sinner’, ‘Love And War’, ‘Soldiers’ … McCombs izgleda kao pomlađena inačica Phila Anselma. Pretjeranih prigovora mogao bih se kloniti jer daju maksimalnu dozu truda, ali ne mogu mimo lagane kritike. Zvukom su dečki doduše mlaka kombinacija southern rocka i metala, a više smeta to što žele shizofreno ugoditi mnoštvu pod svaku cijenu i zadovoljiti potrebe i sve mušice vremena, pa su u svoj opus nasuli i trulo zrnevlje klišejiziranog nu-metala. Svjetlije točke koncertnog nastupa bile su posljednje dvije skladbe. Nakon što su odgrebli “Let The Bodies Hit The Floor” posvećen žrtvama terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001., posvetili su se sjećanju na tragediju koja je glazbene vode još više potresla – uz inače prosječnu verziju skladbe ‘Cowboys From Hell’ poklonili su se sjećanju na Dimebaga Darrella, čime je, barem značenjski, uvertira u nastup Children Of Bodom bila zaključena.

Children Of Bodom su svojevrsno posvećenje žrtvama pokolja kraj jezera Bodom u Finskoj, kompozicijskom preigravanju između tekstura melodičnog death metala, power metala, heavy metala i melodičnog blacka, ali sam se morao, zbog ponovnog poziva prirode i službenih obveza (dočekali smo potvrdu intervjua s Kerryjem Kingom, a kako se na njega trebalo prilično dugo čekati, propustio sam i nastup nizozemskih goth rockera ili goth metalaca, kako vam drago, Within Temptation …). Nakon bodomskog masakra okupaciju glavnog hrama metalski crvene pozornice nastavili su Within Temptation, kojima prepoznatljivu notu daje krhak a istodobno tako moćan vokal preljepe pjevačice Sharon den Adel.

Posve drugačiji prizvuk nastupio je u jedanaest navečer. Horde užarenih glava već su se malo ohladile, a hektolitri piva nisu uspjeli dokrajčiti rulju od deset tisuća obožavatelja thrasherskih klasika, znatiželjnika i svih onih koji vrhunac dana nikako nisu htjeli propustiti – nastupio je klimaks sa sastavom Slayer!

 

Naslovnicom albuma Christ Illusion barem su vizualno pokušali približiti vremenima ploče Reign In Blood. Paralela s davno prošlim vremenima su i ojačane veze sa starim bubnjarom koji je zamijenio Paula Bostapha – na bubnjarsku stolicu ponovno je sjeo ekselencija metalskog bubnjanja, Dave Lombardo. U iščekivanju dolaska gitarskog dvojca Kerry King i Jeff Hanneman te grlenog dranja Toma Araye minute su tekle jako sporo. Očekivanja su rasla. A onda početak. Nakon skladbe ‘Disciple’ već nakon nekoliko taktova razočarano shvaćam da je zvuk koji nam poklanjaju zvijezde večeri ispod svake kritike. Ne samo da je nastup zvučao zvukovno neuravnoteženo i da je Hanneman bio neusporedivo glasniji od Kingovih solaža, koje su zvučale spaljeno – i Lombardovi prijelazi posve su pregazili Arayino pjevanje. Kolaps dobre volje u paklene dubine razočaranja bila je činjenica da su u prvim redovima stajali razmaženi klinci i uspjeli tamo čak i preživjeti! Slayer koncerti su nekad, ako se ne varam, bili borba na život i smrt do desetog reda. Nakon desetog reda opciji sprovoda nudila se i neka bolnička skrb, a ovaj smo se put mogli nesmetano šetati među komorno postavljenim primjercima austrijskih metalskih statista. A hladan tuš slijedio je i s pozornice. Araya sarkastično odgovara na mlake pozive “Slayer! Slayer!” s osmijehom i komentarom: “Da… Slayer… To smo mi … A tko ste vi, Austrijo?” ‘Darkness of Christ/God hates us All’ bio je vezan na novију skladbu ‘Jihad’ bez napora – rutinirano i zanatski, a novu dozu neželjene hladnoće dobili smo uz komentar prije pjesme ‘War Ensemble’, u kojem se Araya obrušio na glupost i mladost te na to da nas politički sustavi jednostavno šalju na bojišta da bismo bijesne bitke za glupu politiku. Malo nespretno i neaktualno za naše prostore, a što je tek prikladna odrednica za američku publiku. Nakon prilično očajno zvučeće verzije nagrižene Slayer klasike (navikao sam, barem s ploča, da klasični Slayer režu oštro kao skalpel), poslužili su novotarijom ‘Cult’, nakon čega su se u setu isticali još ‘Chemical Warfare’ i ‘Die By The Sword’, a od klasika odgrebli su još ‘Dead Skin Mask’ i ‘Seasons in the Abyss’, a nakon malo više od sat vremena, zbog prilično bizarnog osjećaja distance između mnoštva i pozornice, našli smo se na nepremostivim obalama paklene provalije očaja uz uobičajenu posljednju skladbu iz torbe sastava Slayer – prilično mlaka i bijedna, a za patetične primjerke posve dovoljna izvedba pjesme ‘Raining Blood’. I još jedan šok: Araya je dopustio publici da pjeva. Sam nije pjevao da bih čuo što može Nickelsdorf! Zaista bijedno i patetično. Kao da sam otišao na koncert Davida Hasselhoffa, a ne na Slayer koncert. Odziv je bio očekivan: tišina i spoznaja da je pravih Slayer fanova bilo premalo. Kratka stanka. Slayer odlaze s pozornice. Zatim se vraćaju i, kao da žele zadovoljiti kriterij glazbenog minimuma, odgrebu još ‘Angel Of Death’ i brzo napuste pozornicu. Ovaj put definitivno. A meni postaje jasno da je vrhunac dana bio nalik mlakoj masturbaciji, a ne seksu desetljeća. Slayer su zvučali očajno bez veze i umorno! Ali treba biti svjestan činjenice da nekako ne mogu vjerovati da je ono što sam vidio na ravnicama Panonske nizine njihov maksimum. Slayer nisu bend za festivalske pozornice. Slayer nisu freakshow za sve site tinejdžere i tinejdžerice koji žele nešto više od MTV-jevih kvazi rockera i metalaca. Ne! Slayer su klasici metala i tome primjeren trebao bi biti i ambijent: u krugu zagrijanih fanova. S boljim zvukom. Intimnije, a ne bezlično kao što je to bilo u slučaju desakralizacije pojma ikona na pozornicama Nickelsdorfa.

BLUE STAGE:
(tekst je priložila: Živa Viviana Doria)
I posljednji festivalski dan u 13 sati utaborila sam se pred plavom pozornicom. Excuse Me Moses su austrijski bend koji me potpuno oduševio. Rani sat i ponovno pržeći dan ohladili su pjesmama Butterfly Tree, Summer Sun… Excuse Me Moses zvuče u tračnicama, ušima bezobrazno privlačnog ležernog “funky groovea”. 25 slatkih, ali kratkih minuta dakle!

Nakon Excuse Me Moses slijedili su Škoti The Dykeenies. Kako sami sebe opisuju, hibrid su banda The Killers i Panic! At The Disco. Dečki u svojoj domovini već uspješno koncertiraju s bendovima poput Maximo Park i Mystery Jets. Ovaj put dobili su priliku predstaviti svoju perspektivnost i nadobudnost i austrijskim fanovima. Tijekom nastupa nekoliko su puta naglasili da takve vrućine kakve su doživjeli na festivalu u Škotskoj nisu navikli.

Jedna od vrlo “ugroženih” i rijetkih predstavnica nježnijeg spola na ovogodišnjem Nova Rocku bila je Sarah Bettens, inače bivša članica belgijskog sastava K´s Choice. Vitka kratkokosa plavuša koja izgleda izdaleka poput dječaka isprva je prilično sramežljivo koketirala s publikom. Kako je naš odziv bio jako dobar, ubrzo se ohrabrila i s još većom energijom i gitarom u rukama pokazala snagu ženske glazbenice, u inače akustičnom nastupu. Na kraju je požela bučan pljesak i vidno ganuta napustila pozornicu.

Na red su došli glazbeni satovi posvećeni punk rock coreu. Prvo su bili na redu njemački pop punkeri Donots. Slijedili su još jedni Nijemci, alternativni punk rockeri H-Blockx. Obojica su oduševljavali energičnim koncertima koji su, međutim, bili tek priprema za invaziju Less Than Jake.

LESS THAN JAKE: 18.30 – 19.35
Mnogi bi se složili da je njihov koncert bio jedan od najsjajnijih događaja na ovogodišnjem Nova Rocku. Ska punkeri iz SAD-a pokazali su se kao odlični animatori jer su tijekom duhovito energičnog kontakta i diktiranja publici pripremili isključivo to da publika čini svakojake gluposti. Posebnu sreću imao je pritom i dečko iz Slovenije koji je zaplesao s austrijskom djevojčicom “dirty dancing” kar na pozornici. Less Than Jake naravno nisu zaobišli hitove poput Automatic, Soundtrack Of My Life i Plastic Cup Politics.

MANDO DIAO: 20.05 – 21.15
Švedski Mando Diao ponovno su posjetili Austriju, što je inače već njihova godišnja praksa jer ovdje imaju ogroman broj fanova. Ovaj su nas put Björn, Gustaf, Matt, Samuel i CJ iznenadili dodatnim pojačanjem. U svoj nastup uključili su i puhačku sekciju. Mando Diao izvanredan su garage rock bend koji je albumima Bring Em´In i Hurricane Bar osvojio Europu, Japan, a polako prodire i preko bare. Započeli su očito posve novom pjesmom Tony Zoulias, nastavili s super hitovima Sheepdog, God Knows, Down In The Past. Pritom je djevojkama pod pozornicom očekivano “pukla brana” kad je slavuj Björn otpjevuckao baladu All My Senses. Mando Diao se očito polako približavaju headlinerskom mjestu, a možda će im to uspjeti već sljedeće godine.

MANDO DIAO setlista:
1. Tony Zoulias
2. Sheepdog
3. God Knows
4. Clean Town
5. Down In The Past
6. You Can’t Steal My Love
7. White Wall
8. All My Senses
9. Killer Kaczynski
10. Long Before Rock’n’Roll
11. The Wildfire (If It Was True)
12. Amsterdam
13. TV & Me
14. Good Morning, Herr Horst
15. Song For Aberdeen
16. Ochrasy

THE KILLERS:
Dok su na drugoj pozornici Slayer već dobar tren zagrijavali publiku, velike pripreme za The Killers još su neko vrijeme trajale jer su dečki na prizorište stigli sa zakašnjenjem, a uz to su poznati po tome što njihova pozornica uvijek ima konkretno začinjenu i razrađenu scenografiju koju je prije nastupa naravno trebalo pažljivo pripremiti. Budući da su dečki iz Las Vegasa oduvijek ludi za meksičkom kaubojskom kulturom, na pozornicu su postavili drvene sanduke, dok su pojačala krasili lanci malih bijelih svjetala. The Killers su uz The Strokes jedan od najvećih svjetskih indie rock bendova, pa je očekivanje bilo utoliko veće jer nisu baš svaki dan u Europi.

Unatoč tome, sve te pripreme i velika očekivanja na kraju su ostavili prilično mlak dojam. The Killers su u dobrom satu doduše odsvirali sve najveće hitove s albuma Hot Fuss i Sam´s Town poput Mr.Brightside, Read My Mind, When You Were Young i priredili glamurozan koncert, ali je publika, osim najzagrijanijih fanova, ostala prilično hladna. Tome je vjerojatno kumovao i bliži se kraj festivala, kad je većina razmišljala samo još o svojim krevetima kod kuće. Možda su The Killers dobili tek nezahvalan odziv, a s druge strane i oni su bend koji je vjerojatno prikladniji za klupske koncerte, pa je u tom pogledu nekako teško konkurirao headlineru na susjednoj pozornici, razgrađivačkim pradjedovima thrasha, Slayeru.

ZAVRŠNI DOJMOVI S FESTIVALA:

 

(tekst su priložili: Sandi Sadar i Živa Vivana Doria)
Za razliku od katastrofe koja se gotovo istodobno odvijala u Veneciji, na tamošnjem Heineken Jammin’ festivalu, mogu zaključiti da je Nova Rock festival 2007 uspio, uz iznimku angažiranosti zaštitarske službe, općenito iznadprosječno! Austrijskim organizatorima ovog veličanstvenog ljetnog festivala ove se godine ostvarila nedvojbeno najveća želja. Nova Rock 2007 bio je potpuno rasprodan!

160.000 “nova rockera” okupiralo je tri dana sunčano polje u austrijskoj pokrajini Pannonia Fields II. Vikend nabijen odličnom energijom, glazbenim megazvijezdama, iznimno kooperativnom i korektnom ekipom koja je pod okriljem organizacije brinula da cjelokupna komunikacija s predstavnicima medija ide kao po loju; dobrom opskrbljenosti hladnom pitkom vodom i atraktivnim mogućnostima za zabavu (party šatori, pivski šator, štandovi s nakitom i merchandisingom, bungee,..), ostavio je za sobom izvanredne festivalske dojmove.

Naravno, treba uračunati i festivalske cijene hrane i pića! 0,5 L piva žednima je olakšavalo za 4,00€ ili 5,00€, dok su se cijene hrane kretale između 3,00€ i 8,00€.

Od sve intenzivnosti ovog maratonskog trodnevnog vrtuljka konkretno sam umoran i izmučen, a prije svega razočaran praznim vrhuncem dana kojemu sam bio svjedok pod pozornicom Red Stage; napustio sam prizorište s gorkim osjećajem koji je govorio da oproštaj od Nova Rocka 2007, usprkos hvalospjevu iz prethodnog odlomka, nije bio optimalan. Tisuće austrijskih tinejdžera imale su priliku pretjerivati s pićem i obješenjaštvom. Usput: kemijski zahodi ispred pragova naših šatora završili su polomljeni na tlu. Kaos su nakon prilično dugog oklijevanja došli smiriti prilično smireni (kao da su bili na prevelikim dozama apaurina i tramala) zaštitari, koji vas ne dokrajče ni kad im pljunete u lice. Kraj festivala bio je krasan povod za sve vandale koji su se okomili na ploče i reklamne panoe, pa su, pijani od vlastite snage i brojnosti, tražili samopotvrdu i probleme do duboko u noć. Nova Rock 2007 bio je festival s doista kvalitetnim organizacijskim timom koji je svoje zadatke više nego uzorno odradio, kako i priliči. Smetati je mogao samo neodgovarajući zvuk, koji se među mnoštvo širio samo kroz nekoliko zvučničkih tornjeva uz pozornicu. Za prvu ruku bi bilo. Nikako si to ne bi smjeli dopustiti sljedeće godine jer je Nova Rock postao posve dostojan takmac etabliranijim festivalima poput Rock Im Park i Rock Am Ring. Ukupni zbroj: potpuna pobjeda što se tiče financijskog rezultata. Festival je zaista bio posve rasprodan. Većih nereda nije bilo. Bungee užad izdržala su skokove debelih metalaca i nije bilo tragičnih događaja. Žetva bendova koje ste mogli odkvačiti u svojim bilježnicama bila je zaista izuzetna. Postavlja se čak i pitanje kako bi se to sljedeće godine moglo nadmašiti i pomaknuti kriterij kvalitete na još višu razinu. Svakako se može! Ali mogli bi se malo dosljednije i čvršće obuzdati mladi kreteni koji su uništavali šatore i zahode. Ovako je, nakon neprospavane noći posljednjeg dana, polje bilo zasijano tonama smeća i razbacanih zahoda u neposrednoj blizini. Pravi post-apokaliptični pejzaž, nema što. A kad nas je autobus ispred ulaza napokon pokupio, pomisao na odlazak kući bila je prava utjeha. U svakom slučaju, misli su već usmjerene na sljedeću godinu i na obećanje onoga što nam Nova Rock 2008 može ponuditi, a ovogodišnji nije …

Usput! Karte za Nova Rock 2008 već su u prodaji. Po promotivnoj cijeni od 85,00€ možete ih kupiti na www.musicticket.at.