Fotografije: Jernej Vene
Mjesto: St. Veit, Austrija
Datum koncerta: 29.06.2007
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 22 eura
St. Veit, mirno austrijsko mjestošce dvadesetak kilometara udaljeno od dobro poznatog Celovca (kojeg starije generacije jugonostalgičara, točnije razni lovci na audio-video aparature svih vrsta i marki, te naravno njihovi “partiji odani” pionirski klinci i legije die hard fanova kinder jajčeka i ostalog zubima prijateljskog šunda, znaju do u dno duše), ovih se dana pretvara u pravo glazbeno arheološko središte, pješčanik za entuzijaste, ljubitelje i sve ostale otkačene zanesenjake otočkim R&B boomom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Spokojnu sliku spomenutog koruškog naselja naime su ovog petka “kvarili” britanski sastavi Yardbirds i British Blues Quintet, dva iznimno zanimljiva kolektiva koja su za uvod u vikend pošteno zagrijala ovaj put prije svega stariju (mislim da sam ih ja zapravo jedini imao na grbači manje od četrdeset!) publiku, udobno uvučenu u zagrljaj intimnog ambijenta ljubaznog kneževskog dvora, kao stvorenog za ovakve rijetke, ali zato utoliko dobrodošlije skokove u glazbenu prošlost. Godine su ovaj put (u mom slučaju čitaj opet) i “problem”. Svakako su oni kojima je u mladosti bila darovana prilika upoznavanja i razumijevanja kulturnih zbivanja tzv. “novog vala”, koji je na otočke obale naplavila arogantna jenkijevska netolerancija prema bluesu i srodnim žanrovima, petkovu večer doživljavali posve drugačije od moje malenkosti, koja je s glazbom Erica Claptona, Becka i ostalih “rave-up” heroja onog vremena podrobnije upoznala u najboljem slučaju prije kojih šest godina. No, ako na mladima svijet ostaje, onda i za mene sigurno mora ostati nešto nade. Možda sam se za melodično kušanje svih nastupajućih u njegovu pravom smislu doista rodio samo kojih četrdeset godina prekasno, ali ipak mi se u petak ukazala prilika vidjeti poneku ikonu stalno promjenjivog glazbenog svijeta, koja je naposljetku pomogla graditi i glazbenu sliku heroja mog djetinjstva. Što također nešto znači, zar ne?
Yardbirds 19:20 – 20:50
Nastup legendarnog engleskog sastava, koji je glazbenom svijetu zapravo prvi put predstavio tri velikana gitarske svirke Erica Claptona, Jeffa Becka i Jimmyja Pagea, pobrinuo se za iznimno zabavnu prvu polovicu večeri. Štoviše. Njegova snažno pomlađena inačica slavnih ptičara, u kojoj čast stare škole hrabro spašavaju jedini autohtoni predstavnici, bubnjar Jim McCarthy i gitarist Chris Dreja, djeluje prije svega zahvaljujući ostalim trima mladcima kao dobro nauljen stroj, i dalje sposoban za oštru i bezbrižnu isporuku blues rockerskih klasika koji su neumorno bombardirali uši kojih dvjesto okupljenih dušica. U zlobi bih čak mogao reći da je prisutnost obojice spomenutih staraca, u usporedbi s odlučnošću i energijom koju na pozornici zrači mlađi dio postave, potrebna tek zbog samog imena sastava, pod kojim se kolektiv danas vrzma okolo. Kako god, petkova ponuda sastava Yardbirds bila je snažno obilježena nekakvim vrlo zabavnim kronološkim pregledom njihova širokog glazbenog opusa, koji je bezobzirno otvorila izoštrena verzija Train Kept a Rollin’. Takav uvod ponosno je najavio uzbudljiv nastavak, pun domišljatih improviziranih pasaža, melodičnih dvoboja, medleyja i ostalog “bezobrazno razmetljivog šunda”, uz koji se trojica mladaca doslovno natjecala u načinu i intenzitetu doživljavanja. To im se ne može ni zamjeriti, jer čovjek uz razgibanu ritmiku bluesom snažno podmazanih skladbi jednostavno ne može ostati ravnodušan. Sloboda koju takvo interpretiranje motiva omogućuje, uz ovako kvalitetnu i profesionalnu izvedbu, kod Yardbirds je uvijek ostavljala i puno prostora za opuštenu, mjestimice čak malo površnu postrežbu, koja je budno pazila da stvari ne ispadnu previše zategnuto. Slično je bilo i prošlog petka. Skladbe poput Rack My Mind, s odličnim solom usne harmonike koja se u završnici povrh toga upleta u opasnu prepirku s gitarom mladog gospodičića Bena Kinga, te psihodelična Happenings Ten Years Time Ago, protkana zeppelinovskom Dazed And Confused, predstavljaju samo dva vrhunca ove potresne demonstracije glazbenih kvaliteta, uz koje mi “neuki” mladci možemo samo nagađati koliko je svjež i prije svega revolucionaran morao djelovati zvuk sastava Yardbirds početkom šezdesetih.
Yardbirds:
Chris Dreja – gitara
Jim McCarthy – bubnjevi
John Idan – vokal, bas
Ben King – gitara
Billy Miskillin – vokal
British Blues Quintet 21:05 – 22:40
The British Blues Quintet sastav je pet otočkih glazbenika koje krasi odlična međusobna scenska komunikacija, u kojoj se ogleda bogata paleta različitih glazbenih utjecaja i žanrova. Što nije ni čudno, jer su se svi njegovi protagonisti kroz protekla četiri desetljeća kalili u bezbroj različitih R&B, blues, jazz i rock sastava. Dakle, svojevrsno jamstvo razigranog glazbenog izleta, koji je u potpunosti opravdao svoju misiju. Kvintet nas je oduševio u svim glazbenim elementima koje je moguće zamisliti. Za razliku od njihovih prethodnika, koji svoje korijene ostavljaju u čikaškom bluesu pedesetih, Maggie i društvo se, primjerice, ne ustručavaju očitijeg koketiranja s jazzom i soul glazbom. Maggie Bell, dama koja je svoje ime stvorila kao vokalistica sastava Stone The Crows, sa svojih šezdeset i dvije godine još uvijek raspolaže prepoznatljivim i karakterno prilično snažnim glasom (ovdje mislim ponajprije na odlično otpjevanu As The Years Go Passing By), kojem je ipak povremeno bila potrebna posebna njega, skrivena u sigurnom zaklonu iza pozornice. Vokalne zadatke kvinteta stoga većinom preuzima gospodin imenom Zoot Money, odličan pijanist, orguljaš i naravno interpret vrhunskog formata, čiji je profinjeni glas neprestano oduševljavao na trenutke previše stidljivu austrijsku publiku, koja je uz Wishing Well, energični rock & roll Houston, a prije svega zadivljujući San Francisco Bay Colina “bombardera” Hodgkinsona, bila prisiljena pokazati svoje prave boje. Uz jazzom obojenije stvari poput It Never Rains, But It Pours te raspoloženjsku I Thank You Baby, koje većinom dolaze ispod Moneyjevih mekanih prstiju, dobrodošle su se pokazale i ostale bluesovske pjesme, među njima ponajviše I Just Wanna Make Love To You! Teško je povjerovati da se toj Dixonovoj klasici tako dobro prilagođava i ženski vokal. Još jedno ugodnije iznenađenje pripremio nam je sa svojom curom Sally i cijelo vrijeme uvjerljivi Miller Anderson. Gospodinu sviranje gitare svakako nije nepoznanica, u što nas je uvjerila Sing The Blues, odnosno njegove šesterožične vragolije koje je ona skrivala u svojim njedrima. Uvjerljivu demonstraciju ovog glasovno posve raznolikog pristupa R&B-ju i ostalim srodnim žanrovima nakon dobrih sat i pol zaokružila je Respect Yourself, kojom nam se British Blues Quintet i definitivno oprostio, time zaključivši još jednu nezaboravnu glazbenu večer koja će mi zasigurno ostati u trajnom sjećanju.
British Blues Quintet:
Maggie Bell: vokal
Zoot Money: klavir, orgulje, vokal
Miller Anderson: gitara, usna harmonika
Colin Hodgkinson: bas, vokal
Colin Allen: bubnjevi
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Jernej Vene
Setlista
Yardbirds: 1.Train Kept A Rollin’ 2.Drinkin’ Muddy Water 3.Cryin’ Out For Love 4.Heart Full Of Soul 5.Blind Eyes 6.The Nazz are Blue 7.You’re A Better Man Than I 8.Lost Woman 9.Shapes Of Things 10.Mistery Of Being 11.What Do You Want 12.Rack My Mind 13.Over Under Sideways Down 14.Blues Boogie 15.For Your Love 16.Happenings Ten Years Time ago 17.I’m A Man British Blues Quintet: 1.Promised Land 2.Falling Back Into The Blue 3.What You Got Is So Good 4.As The Years Go Passing By 5.San Francisco Bay 6.I Thank You Baby 7.Tamp ‘Em Up 8.Wishing Well 9.Penicilin Blues 10.The Way I Feel 11.It Never Rains, But It Pours 12.Walkin’ Blues 13.Fog On The Highway 14.Houston 15.I Just Wanna Make Love To You 16.Respect Yourself
Galerija slika
