Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 1971
Ocjena: 5/5
“Nursery Cryme”, treći album Genesis, vjerojatno je najvažniji album u povijesti benda uopće. Ujedno i jedan od najvažnijih albuma za progresivni rock. Njime su se Genesis napokon postavili uz bok već etabliranim velikanima prog rocka i započeli najbolje razdoblje svog glazbenog stvaralaštva. Oblikovala se njihova klasična postava, koja je i danas među fanovima najcjenjenija. Novi članovi sastava postali su gitarist Steve Hackett i bubnjar Phil Collins (ex-Flaming Youth). Obojica su bili genijalci u svom području, Hackett sa svojim klasicističkim i romantičnim stilom sviranja, Collins sa svojim višeslojnim jazzerskim bubnjanjem. Tony Banks do tada je već razvio umijeće sviranja melotrona do savršenstva, što je posebno vidljivo u epovima “Seven Stones” i “The Fountain of Salmacis”. Ipak, pjevač, povremeni flautist i glazbeni vizionar Peter Gabriel bio je ona središnja zvijezda te majstorske postave koja je pisala povijest rock glazbe. Njegov izvrstan, melodramatičan, ali i sarkastičan, tajanstven i mističan vokal bio je fenomenalan, a kroz glazbene kompozicije ostalih članova u njemu su oživjele mnoge staroengleske legende, tako karakteristične za to “zlatno” razdoblje grupe.
S tekstovima koji su naizgled bili fantastični, a zapravo velika kritika engleskog društva i lažnog morala, bio je daleko ispred svog vremena. Zahvaljujući Banksu, većina skladbi zvuči kao da ih svira orkestar, a ne jedna jedina osoba. Glavna zasluga za to ide, naravno, melotronu, koji je na ovom albumu razvio do čistog savršenstva. Gabrielova vokalna majstorstva, dramatičnost i vizionarstvo, Hackettova klasicistička i romantična gitara, Banksov masivni zvuk hammond orgulja i melotrona, Collinsovo uigrano jazz bubnjanje te Rutherfordove inteligentne i melodične ritam linije na basu bili su dakle glavni recept za njihove odlične kompozicije i uspjeh koji se nakon ovog albuma samo još pojačavao. “Nursery Cryme” izrazito je dinamičan album s grandioznim vokalnim i instrumentalnim harmonijama i označava još jedan korak naprijed u razvoju grupe.
“The Musical Box”, koja je s godinama postala njihova zaštitna skladba i jedna od najomiljenijih skladbi Genesisa uopće, zapravo je potresna priča o umirućem engleskom aristokratu i propasti njegova uobraženog svijeta, u kojem si umirući, moralno uništeni starac neposredno prije smrti poželi da se barem jednom dotakne mekog, toplog djevojačkog tijela svoje sobarice, odnosno medicinske sestre (odatle vjerojatno i naslov albuma). Tajanstven i mjestimice podrugljiv Gabrielov vokal otvara uvodni dio, a prati ga Banksov sjajan aranžman na orguljama i melotronu te Hackettova akustična gitara. Slijede višeslojni prijelazi melotrona, u kojima se miješaju višeglasne vokalne harmonije i pravi folk, gotovo srednjovjekovni motivi na gitari koji oživljavaju prije spomenutu priču. Hackett na akustičnoj gitari prije središnjeg dijela demonstrira jednu od svojih najljepših gitarskih melodija na cijelom albumu. Ubrzo zatim slijedi već posve brutalna dionica (u stilu “The Knife” s prethodnog albuma), u kojoj Hackett i Banks briljiraju svojim naelektriziranim solažama. Gabriel tako odlično mijenja način pjevanja, odnosno tako dobro “pripovijeda” pjesmu, da se cijeli ep odvija kao film pred očima. Posebno je snažan završni dio pjesme, koji se završava dramatičnim stihovima. “Why don’t you touch me….touch me, touch me, touch me now, now, now…” otpjeva razjareni Gabriel, a slijedi izniman orkestralni završetak.
Slijedi kratka i lijepa balada “For Absent Friends”. Ona je na pravom mjestu u pravom trenutku i taman prave duljine. Odlično naime smiruje dramu nakon prvog epa i priprema teren za sljedeću kolosalnu kompoziciju. Skladba je važna i zato što na njoj bubnjar Phil Collins prvi put pokazuje svoj pjevački talent, koji će do većeg izražaja doći uglavnom na njihovim kasnijim albumima. Iako tehnički slabiji te manje karizmatičan i dramatičan, njegov je vokal već u ovoj ranoj fazi bojom pomalo podsjećao na Gabrielov, što je bendu odlično došlo u višeglasnim vokalnim harmonijama. Hackett svojom pratnjom na akustičnoj gitari dokazuje da je već tada bio jedan od najraznovrsnijih i najtalentiranijih gitarista.
“The Return Of The Giant Hogweed”, pravi viktorijanski znanstvenofantastični triler o osveti divovskog korova što ga je neki viktorijanski botaničar donio iz Rusije na engleski dvor, čisto je savršenstvo i jedna od najviše “pojekljenjenih” skladbi u njihovoj povijesti.
Neki dijelovi skladbe zato mogu šokirati i fanove nekih Black Sabbath. Posebno središnji i završni dio. Hackettove solaže u ovom epu ponekad su doslovno paklene, a njegova upotreba “tappinga” i “sweep pickinga” za ono je vrijeme bila revolucionarna. U završnom dijelu skladba doslovno “eksplodira”, kad si čovjek usred “okršaja” instrumenata baš zamišlja kako divovski korov raste, buja i melje sve pred sobom. Gabrielov vokal ovdje zvuči podrugljivo, gotovo zlobno (nekako na račun ljudske gluposti i nepromišljenosti prema prirodi), a često zalazi i u visoke registre. Razgovjetno se čuje i Rutherfordova “nagruvana” i melodična bas gitara te Collinsovi sjajni jazzerski prijelazi na bubnjevima. Tko ne razumije otvarajući, “pilajući” dio ove izvrsne skladbe, jednostavno nikad neće razumjeti progresivni rock.
“The Seven Stones” još je jedan sjajan romantični ep koji pripovijeda priču o starom i siromašnom mornaru kojem je ostalo samo sedam čarobnih kamenova s pomoću kojih se na kraju uspijeva preporoditi. Meni svaki put pred pretpripjev, kad Gabriel otpjeva stih “and the changes of no consequence will pick up the reins from nowhere…”, prođu žmarci niz leđa. Njegov dramatični vokal ovdje je manje sarkastičan, ali zato utoliko mističniji. Završni, “melotronski” solo, koji stvara pravu orkestralnu atmosferu, može se usporediti samo s epskim majstorskim djelima nekih ranih King Crimson (taj melotron, zvani “Mark II”, naručili su upravo od njih). No dok su ovi potonji u to vrijeme već polako počeli odustajati od njegove upotrebe, Banks je taj instrument izbrusio do savršenstva.
Satirom “Harold the Barrel” bend je pokazao i svoj smisao za crni humor. Ta šaljiva, ljuljuškava i zabavna skladba opet donekle rasterećuje dramatičnu atmosferu albuma, iako joj je završetak “crn”. Pjesma naime govori o seoskom pekaru koji se od razočaranja ruglom i nerazumijevanjem ljudi na kraju baci kroz prozor. U tekstu se Gabriel, među ostalim, ruga i engleskom programu BBC.
“Harlequin” je prelijepa, smirena, romantična balada i ujedno najveselija skladba cijelog albuma s epskim, optimističnim refrenom. Ovdje prevladava Gabrielovo nježno pjevanje i melodične višeglasne harmonije te odlična Hackettova pratnja na akustičnoj gitari. Ne znam zašto, vjerojatno zbog njegovih tadašnjih scenskih nastupa, ali meni ta skladba i njezin naslov djeluju kao sjajna personifikacija Petera Gabriela kao harlekina (tužnog klauna). Nedvojbeno jedna od najljepših kraćih skladbi u povijesti grupe.
Sam vrhunac albuma svakako je završna epska mitološka skladba “The Fountain of Salmacis”, koja pripovijeda staru grčku legendu o Hermafroditu, odnosno o njegovu nastanku (kako je Hermes uhodio neku prelijepu nimfu, ali mu se ona nije dala uhvatiti pa se zato pretvorila u izvor. Kad se Hermes očajan bacio u njega, spojili su se, a tko se okupao u toj vodi, odnosno izvoru, postao je dvospolan). U središnjem dijelu skladbe ponovno blistaju svi članovi grupe i tu bih teško posebno istaknuo nekoga od njih. Gabrielov je vokal naravno ponovno do kraja dramatičan i proživljen. Banksov melotron pak je ovaj put odsviran tako fenomenalno (u skladbi je jedna od najboljih melotronskih solaža koje sam ikad čuo) da mi svaki put kad ga čujem oduzima dah. Njegov je zvuk toliko simfoničan da čovjek doista zaboravi da bend ne prati orkestar. Vrhunac je završni klimaks, kad se prelijevaju višeglasne visoke vokalne harmonije, melotron, usijana gitara i ritam linija koja se stupnjuje. Meni su, moram priznati, pri prvom slušanju te skladbe, uz svu njezinu veličanstvenost, gotovo navrle suze na oči.
“Nursery Cryme” prvi je od klasika koje je bend stvorio i prvi album kojim su napokon postali poznati i među širom publikom, a ne samo među svojim fanovima. Dolaskom Stevea Hacketta na mjesto gitarista i Phila Collinsa na mjesto bubnjara Genesis su naposljetku dobili onu zlatnu postavu. Odlazak originalnog gitarista Anthonyja Phillipsa recimo uopće se ne primjećuje, jer je Hackettov stil sviranja tako neobično sličan. Collinsov stil bubnjanja pak je posve jazzovski i upravo je to ono što je bend u novoj postavi najviše dobio. Ako je “Trespass” (1970) značio potpun stilski i zrelosni preokret i prvi “pravi” progresivni album grupe, “Nursery Cryme” njegova je nadgradnja i njihovo prvo uistinu veliko remek-djelo, koje je danas klasik progresivnog rocka i jedno od djela bez kojeg ne bi smio biti nijedan pravi slušatelj tog žanra.
Postava
Peter Gabriel – vokal, flauta, tamburin, bas bubanj
Steve Hackett – električna i 12-žičana gitara, akustična gitara, prateći vokal
Tony Banks – orgulje, melotron, klavir, električni klavir, 12-žičana gitara, prateći vokal
Mike Rutherford – bas gitara, bas pedala, 12-žičana gitara, prateći vokal
Phil Collins – bubnjevi, prateći vokal, udaraljke, vokal(2)
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. The Musical Box (10:24)
2. For Absent Friends (1:44)
3. The Return Of The Giant Hogweed (8:10)
4. Seven Stones (5:10)
5. Harold The Barrel (2:55)
6. Harlequin (2:52)
7. The Fountain Of Salmacis (7:54)
Trajanje: 42:35
