Izvođač: Mount Eerie
Izdavač: P.W. Elverum & Sun, Ltd.
Izdanje: 2012
Trajanje: 38:39
Ocjena: 4.5/5
Mount Eerie (aka Phil Elverum) jedan je od najneovisnijih stvaralaca današnje alternativne/indie scene. Multiinstrumentalist, producent, zvučni inženjer, fotograf, slikar, pisac… popis se samo nastavlja. Prije nego što je Phil preuzeo (solo) pseudonim Mount Eerie, revitalizirao je cijelu neovisnu scenu i udahnuo joj novi život i kreativnost sa svojim bendom The Microphones, izrazito osebujnim eksperimentalnim »fuzz folk« (kako ga je sam nazvao) projektom, koji je 2001. izdao famozni album The Glow Pt. 2. Mount Eerie nastavlja tradiciju The Microphones, ali u nešto drukčijem, osobnijem svjetlu. U solo projektu zadržava visoku mjeru eksperimentalnosti i folka, a fuzz zamjenjuje noiseom i, zanimljivo, elementima black metala i drone glazbe. Mount Eerie tako albumom Wind’s Poem iz 2009. utemeljuje potencijalni novi (pod)žanr folka odnosno black metala, svojevrsnu mješavinu indie folka i black metala, drone folk metal ili kako god hoćete. Tradiciju te stvaralačke eksperimentalnosti (koja je istodobno nevjerojatno umirujuća i melodična, ponajviše zbog Philova vokala) nastavlja dvojcem albuma iz 2012. – Clear Moon (RockLine recenziju pročitaj OVDJE), nešto smirenijim pločom, te njegovim zlobnim blizancem Ocean Roar, na kojem Mount Eerie snažnije nastavlja svoju viziju miješanja indie folka i black metala, kako je to opsežnije činio na albumu Wind’s Poem.
Jednostavno rečeno, Ocean Roar upravo je to – zlobni blizanac albuma Clear Moon. Već naslovi albuma upućuju na taj kontrast – Clear Moon opisuje bistru noć, možda pomalo melankolično, jer Phil lirske objekte (cijelu prirodu) pomalo romantizira, dok je Ocean Roar moćan, strašan, i glasan; prirodu prikazuje u drukčijem svjetlu. I žanrovski se albumi ističu – Clear Moon se na vagi prevaguje na stranu indie folka, a Ocean Roar na stranu drona, noisea i black metala. Naravno, to je tek grubi obris ploče – Ocean Roar je u svakom slučaju i posve neovisno o Clear Moon osebujan i samosvojan album.
Album pokazuje svoje karte već uvodnom desetominutnom epopejom »Pale Lights«, koja nudi sve što taj album predstavlja – drone intro u kojem neki tjeskobni akord lebdi negdje u zraku, zatim glasnu eksploziju bubnjeva, feedbacka i sličnih bučnih elemenata, disonantne i nerazlučive gitarske rifove koji se skrivaju negdje u pozadini, sve zapakirano u bezbroj slojeva nabacanih jedan na drugi, što stvara pun zvuk, ali istodobno zamućen, pomalo izobličen, producirano u stilu Kevina Shieldsa. U kontrastu s tim pojavljuje se Philov vokal, čist, sanjiv, smiren, uvijek umirujući i meditativan. Taj kontrast između buke i njegova glasa spaja oboje u svojevrsnu sijamsku zvučnu masu, koja tek tada, usprkos svoj buci, izaziva taj nevjerojatni zen osjećaj. »Pale Lights« tako predstavlja album kao takav, jer sadrži sve elemente koje Elverum želi predstaviti i istodobno usavršiti na Ocean Roar. Produkcija tih epopejskih dijelova skladbi podsjeća na crkveni ambijent – tko god ima takav osjećaj, zasigurno se ne vara, jer je Philov snimateljski prostor već dobre dvije godine upravo stara crkva, što Philu pruža ne samo nevjerojatan snimateljski prostor i posljedično nevjerojatnu akustiku, nego i upotrebu orgulja, što svakako pridonosi njegovu golemom zvuku dronerskih akorda. Moć oceana nevjerojatno je dobro zahvaćena u tom otvorenom crkvenom prostoru, a njegova je sila zahvaćena u gromoglasan zvuk orguljaške strašne viskoznosti.
Možda neku folk jednostavnost s Clear Moon na Ocean Roar zamjenjuje i želja za složenijim zvukom, za nekom većom zvučnom masom, za masovnom orkestracijom. Tako i onda kad instrumentali nisu baš bučni i ne razlijeru se na sve strane, Philov vokal prati pomalo zastrašujući ženski zbor, jednom s disonantnijim, drugi put s eteričnim i lebdećim podlogama. Isto tako instrumentalni dijelovi nisu uvijek nerazlučiva masa bezbrojnih bučnih slojeva – Phil Elverum uvijek zadržava osjećaj za visoku melodičnost, iako se ta može razliti u naizgled nerazlučiv skup aranžmana. Ali Ocean Roar je primarno, usprkos povremenim zen umirujućim trenucima, album tjeskobne, mračne i strašno melankolične glazbe – »strašno« zato što su sve ploče Mount Eerie melankolične, a ova nosi sasvim posebnu konotaciju.
I tekstovi su posljedično tome primjereni – manje osobnih lijepih filozofskih pitanja i više vizija okrutnog svijeta, više pesimizma, više općenito mračne tematike. Phil se opet dotiče prirodnog svijeta i naše ranjivosti, ali s te strane da nas priroda svojom svemoći može svakog trenutka ukloniti.
2012. je zasigurno bila godina Mount Eerie. Clear Moon i Ocean Roar savršena su kombinacija dvaju tako čudesnih albuma, tako usavršenih, a još uvijek distinktivnih stilova; takav je koncept doista teško naći u glazbi. Dvije strane prirode, dvije strane iste medalje, svijetlo i tamno, optimizam i pesimizam, tiho i glasno… Albumi su u čistom kontrastu, a istodobno nerazlučivi – yin i yang. No Ocean Roar je i sam za sebe nevjerojatan uradak, uradak koji transcendira neovisnu glazbenu scenu jer je jednostavno prevelik da bi se ograničavao.
Postava
Phil Elverum – vokal, svi instrumenti
Produkcija
Phil Elverum
Popis skladbi
1. Pale Lights – 9:59
2. Ocean Roar – 2:47
3. Ancient Times – 1:11
4. Instrumental – 5:32
5. Waves – 4:57
6. Engel Der Luft (Popol Vuh) – 3:15
7. I walked Home Beholding – 4:05
8. Instrumental – 6:58
