Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: MIKK / Murska Sobota
Datum koncerta: 18.02.2010
Broj posjetitelja: 130
Cijena karte: 5€
U petak se u centru murskosoboške alternativne ponude, klubu MIKK, održavala večer za sve zaljubljenike u sporu, psihodeličnu, uglavnom instrumentalnu glazbu, koju je najlakše opisati pojmom stoner rock. MIKK se nalazi u samom centru prekmurske prijestolnice, u šumarku i u zagrljaju dvorskog kompleksa, tako da je druženje prije ili poslije koncerta u društvu tako veličanstvenog ambijenta stvarno lijepo iskustvo.
Kad sam stigao oko pola jedanaest navečer, unutrašnjost kluba još je skoro posve zjapila prazna, nekoliko duša srkalo je pivo po kutovima, a većeg navala (suprotno očekivanjima) nije bilo. Očito je i Prekmurcima drag tipično primorski (a još više talijanski) običaj da koncerti počinju neshvatljivo kasno. Zbog svog kasnog dolaska bio sam naime uvjeren, pa zbog toga i malo ljut, da ću vjerojatno propustiti poveći dio nastupa predgrupe, ali se pretpostavka pokazala pogrešnom. Otvarači večeri, Stonebride, počeli su s nastupom dobrih sat vremena nakon mog dolaska, a u međuvremenu se i klub već pristojno napunio.
Prvi su na pozornicu izašli Hrvati Stonebride. Zagrebački kvartet zajedno svira od 2005., a u dobre četiri godine sviranja već su se koncertno – zahvaljujući brojnim nastupima i u domovini i izvan nje – dobrano učvrstili. Godine 2008. izdali su svoj prvijenac “Inner Seasons”, a početkom ove godine navodno će se opet uputiti u studio, gdje će početi pripremati nasljednika uspješne uvertire.
Nastup su započeli ekstremno sporo. Smorena, poput trakavice razvučena rifovska dionica već je nagovijestila da Stonebride svoj glazbeni izričaj grade na psihodeličnom, trenutačno čak i morbidnom zvuku. Kad je u prvi plan stupila i ritam sekcija, kao ekipa su malo pritisnuli gas, ali su se i dalje naslađivali sporijim ritmovima koji slušatelja jednostavno usisaju u svijet hipnoze. Njihove skladbe nisu složene po nikakvom pravilu, nego je svaka priča za sebe i istodobno spontana cjelina u kojoj se prepliću brojni utjecaji. Doomerski usmjerene gitare te su koje sporim, niskim tonovima režu kroz bubnjiće, nepredvidljiva ritam sekcija skladbu vodi i sa svakom sljedećom pasažom iznenadi, zbog čega se u zvuku Stonebridea osjeti i progresivni prizvuk. Skladbe su izuzetno duge, tako da su u nastupu dugom nešto manje od sat vremena Hrvati odsvirali samo četiri kompozicije. Gitare ne sadrže obilje metalnog zvuka, nego su trenutačno čak pod utjecajem bluesa hipnoze, što ih svrstava u smireniju verziju stoner rocka. Vokalist i povremeni gitarist cijelo je vrijeme nastupa eksperimentirao s raznim elektroničkim zvukovima, koje je izvlačio iz napravice ispod svoje desne ruke, zapravo je njome odradio i svoj vokal – taj je veći dio vremena bio već snimljen, što je pokvarilo odličan dojam koji su Hrvati inače ostavili. Unatoč tome smo slušatelji uspješno dešifrirali poruku njihove glazbe, čija je tajna vrlo jednostavna: prepusti se toku glazbe, slijedi srce i ne obaziri se na komercijalne trendove.
Kao nosioci večeri nastupili su Bavarci Colour Haze, važni predstavnici europskog stoner rock pokreta. Colour Haze dolaze iz Münchena i trenutačno su na srednjoeuropskoj klupskoj turneji s prevladavajućim njemačko-austrijskim datumima, tako da je jedinstveni skok na slovensko područje bio više nego prikladan trenutak za posjet nastupu njemačkog trija. Grupa djeluje već više od petnaest godina, više od deset godina u istoj postavi: jedini originalni član je gitarist i vokalist Stefan Koglek, a trio upotpunjuju još basist Philipp Rasthofer i bubnjar Manfred Merwald.
Colour Haze svoju inspiraciju traže u staroj školi tipa Cream ili Led Zeppelin, na power blues podlozi temelji se svako njihovo djelo, ali zatim svako razviju u drugom smjeru pa unatoč gradnji na istim temeljima djeluju višeslojno. Kolo pokreće voditelj sastava Koglek, koji već svojom frizurom i bosim nogama tijekom nastupa daje do znanja da su mu mislima najbliža vremena kraja šezdesetih, kad je u jedra rocka puhao vjetar iz slobodoumnih glava. Njegovi prsti iz gitare izvlače i sporije, akustične i psihodeličnije zvukove kao i distorziranije podešene te ljutitije rifove, kad na gas pritisnu i basist i bubnjar te zajedno odsvirenu pjesmu odnesu u tršu sferu, daleko od bluesa korijena. Unatoč prisutnosti psihodeličnih elemenata znaju iznenaditi i u pjesmu upletati optimistične, pozitivne trenutke, što je možda pomalo neobična karakteristika za predstavnike stoner rock škole.
Trio čine izuzetni glazbenici, međusobno su podešeni na istu valnu duljinu i na pozornici odlično surađuju. Kao i Stonebride prije njih, i oni sami stavljaju na duge kompozicije, gdje na vidjelo izlaze sve individualne sposobnosti, prije svega gitarista Kogleka. U autorske pjesme ukomponirali su jam dionice i tako još potvrdili tezu da su Colour Haze prvenstveno koncertni sastav. Tek uživo stvarno shvatiš poantu grupe. Koglekov vokal na scenu stupa samo rijetko pa je zato u cjelokupnoj slici Colour Haze zapravo sekundarnog značenja, tek još jedan dodatni sporedni zvučni element. Maratonski dugi instrumentalni dijelovi puni fuzioniranja među žanrovima nisu stvoreni za probavljanje iz prve, nego se slušatelj mora podrediti specifičnom licu grupe, tek tada je može konzumirati u punoj mjeri. Kome je to te večeri uspjelo, bio je bez sumnje oduševljen!
Fotografije: Urban Bolta, Karin Zelko
Galerija slika
