Izvođač: Asia
Izdavač: Frontiers Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 61:50
Ocjena: 3/5
Asia je nakon albuma “Phoenix”, koji je definirao povratak klasične postave John Wetton (vokal, bas gitara), Steve Howe (gitara), Geoff Downes (klavijature) i Carl Plamer (bubnjevi), odlučila ustrajati. Dečki su zaključili da se to isplati, da im je dobro zajedno i naposljetku, što je najvažnije, osjećali su da još uvijek mogu zajedno skladati materijal. Materijal kakav poznaje klasična Asia. Neka ovo bude mig svima koji možda još živite u zabludi da danas postoji još jedna Asia. To je Asia FJP (čitaj: Asia featuring John Payne). Ona je naslijedila ostavštinu svih Asia albuma koji su izlazili između 1992. i 2004. U tom je razdoblju od originalnih članova u postavi ostao samo Geoff Downes. Budući da je praktički sav materijal u tom razdoblju pisao John Payne, njemu pripada autorsko vlasništvo nad njim. Downes je pak sa svoja tri kompanjona iz Asie iz osamdesetih ponovno doma dočekao novi album klasične Asie naslovljen “Omega”. Riječ je o ukupno petom Asia albumu njezine klasične postave. Da ih brzo nabrojim: “Asia”, “Alpha”, “Astra”, “Phoenix”, “Omega”.
“Phoenix” je ostavio prilično pomiješane dojmove, osjećaj neoriginalnosti i samoponavljanja, skrivanja iza slave starih hitova iz osamdesetih, a u umjetničkom pogledu nije posve uvjerio. Ako ostanem zloban, čak se postavilo pitanje čemu uopće novi album. “Omega” ispravlja taj gorak okus. Sastav je prvi put u karijeri u studio pozvao i producenta. Do “Phoenix” je uvijek sam producirao svoje albume. Tako se za producentskim kormilom našao Mike Paxman, koji je odgovoran npr. za zvuk novog studijskog izdanja Uriah Heep “Wake The Sleeper” (2008).
Paxman je u skladbama naglasio topao i živ zvuk, što je novost za dosad uvijek produkcijski namjerno napuhan (arenski) zvuk sastava. Tako je uspio iz skladbi iscijediti još veću kompaktnost, povezanost među gradivnim elementima inače jedinstvenog Asia zvuka te istaknuti veze među četvoricom glazbenika, mogli bismo reći naglasiti svojevrsnu studijsku kemiju. Zvuk novog albuma djeluje znatno organskije i realnije. To pomaže podizanju dinamike i intenziteta osobito srednje brzim skladbama, koje i ovdje prednjače na albumu. Ta produkcija posebno paše tipu skladbe poput Still The Same ili Don’t Wanna Loose You Now. Obje u gravuri dovršene melodičnosti nose naslijeđenu prstohvat šarma The Beatles.
I druga skladba albuma, Through My Veins, uz takvu produkciju razvija fenomenalno teatralnu atmosferu. Skladba se temelji na dramatičnom gitarskom motivu koji se oslanja na srednje brz tempo. Gitarski se motiv skladno prelijeva sa zavjesom klavijatura u pozadini, koje produbljuju dramu ambijentalne skladbe. Skladba je jedna od najdramatičnijih na albumu, da ne kažem mračnih, a melankolija na koju nas je Asia navikla optimalno je kapitalizirana. Ne osjetiš ni trunku patetike. To vrijedi i za baladu There Was A Time. Ta skladba, s dašcima keltskog melosa, stupnjevito dobiva na rastu atmosfere iz kruga u krug. Tu Asia pokazuje da su majstori “krivljenja” motiva i samog motivskog upletanja, kad iz kruga u krug u jezgru vodećih motiva dodaju nove instrumentalne ukrase. Prepoznatljiva Wettonova boja glasa u takvim se trenucima, kao što je There Was A Time, i najintenzivnije izražava. Naravno, s emocijama. Te su dvije skladbe optimalno odjevene i izvlače najbolje iz kvarteta na novom albumu. Nažalost, takvih trenutaka koji bi u potpunosti uvjerili na albumu “Omega” ima manje.
Finger On The Trigger je preradba skladbe s albuma “Rubicon” projekta Icon. Predvidljivo lovi način na koji se otvaraju ostali Asia albumi koje je snimila ova postava. U slijedu refrenskih stihova poput: “You have your finger on the trigger,…”, pa dalje “You know this thing is getting bigger…” upozorava da krvožilje i živčani sustav kvarteta i 2010. zadržava mladenačku potenciju kad si ona poželi položaj erekcije. Skladba posjeduje sve. Velik i zahtjevan refrenski napjev opremljen multivokalnim harmonijama, djelomično provedenim preko Downesova vokodera, prepoznatljiv Wettonov stil pjevanja koji dokazuje suverenost i očuvanost i naravno u malenoj, ali potrebnoj dozi Howeovo “vozljanje” po vratu gitare. Glavna promjena koju je skladba doživjela su naravno gitarski aranžmani. Oni izravno dokazuju da Howe nije tip rock gitarista, nego jazzer. No ako želite skladbu Finger On The Trigger na Asia albumu, onda je mora (!) svirati Howe!
U nastavku se događa sljedeće. Melankolija nije uvijek optimalno kapitalizirana pa doživljavamo trenutke koji mogu djelovati patetično za 2010., a i djetinjasto i davno preživjelo. Najzanimljivije je u tim skladbama to što u njima najuvjerljiviji ostaju ili instrumentalni srednji dijelovi, uvodni, izlazni motivi, ili kraće instrumentalne pasaže. Može se dogoditi da dobijemo posve veseo i djetinjast motiv strofe, a onda uzorna dramatičnost refrena ispravi osjećaj šećernog izljeva (Holy War, I Believe). Takvog se osjećaja ne može lako riješiti ni kad se nižu Listen Children ili/i Emily (dodatna skladba uvrštena na izdanje albuma za europsko tržište), koju još jednom spašava instrumentalni trik kad u njezinu izlaznom dijelu Steve Howe prihvati steel pedal gitaru.
Ever Yours je, kao prva balada albuma, “ukradena” stvar projekta Wetton/Downes Icon. Bez izražajnih posebnosti je i bez veće bi štete lako mogla proći nezamijećeno. Umjesto nje bi se već na poziciji br. 4 odlično uklopila baladna There Was A Time. Na taj bismo se način riješili “filler” skladbe, a i album bi bio dobrodošlo skraćen. Preko 61 minute glazbe na albumu “Omega” odlučno je previše za predvidljivi šablonu Asia skladanja.
End Of The World je trenutak tipične suradnje Wettona i Downesa, gdje sastav kroz smirenost skladbe još jednom iscijedi bit, a melankolija u njoj oživljava tipične osjećaje koji se rađaju uz slušanje Asie. No to je tip skladbe koji bi bez poteškoća mogao naći mjesto na projektu Icon.
Tek je Light The Way skladba u kojoj je Asia uspjela ono što je u veselim motivima, predvidljivom (već slušanom) aranžiranju novih skladbi tražila. Od glave do repa. Bez toga da bi trivijalno zamirisala na projekt Icon. U toj skladbi prednjači za Asiu atipičan i dosad nečuven vodeći motiv klavijatura. U ukupnom zbroju riječ je o drugačijoj Asia skladbi, iako dečki i dalje ostaju vjerni slijeđenju linija tipičnih vokalnih aranžmana Johna Wettona.
Kako izvući zaključak? Osjećaj ipak ostaje podijeljen. Nekoliko je skladbi odličnih, nekoliko solidnih, a nekima nedostaje više suverenosti. Svakako bi se uklopio još koji rocker. No od jazz purista Stevea Howea ne treba očekivati čudesa. Čak su mu Finger On The Trigger, koja je inače skladba projekta Icon, morali servirati pred nos Wetton i Downes da se Dr. Sova sjetio što je to “tutnjeći” gitarski riff. “Omega” je bolji album od prilično “sterilnog” “Phoenix”. No nije nešto zbog čega bismo skakali do neba od sreće (ako ono postoji, u što sumnjam). Ponajprije album djeluje znatno konzistentnije, kompaktnije, odlučnije. Ponajviše na račun odličnog izbora producenta albuma. Ponajprije se iza okrilja odlične produkcijske kozmetike pomno maskira trivijalno predvidljiva zamisao nekih skladbi koje nose onaj “djetinjasti – eighties” lik skladanja. Te skladbe dobivaju traženi živ i dinamično razigran karakter, koji drži “Omega” cijelo vrijeme u sferi kvalitete. Svakako “Omega” nije najbolje što Asia može izvući iz sebe, ali napokon smo dobili album koji se može pohvaliti pravom jezgrovitošću karakteristične Asia konzistencije. Recimo i ovako. Asia je s “Omega” zadovoljavajuće “revitalizirala” one točke svoje glazbe koje ljubitelj ove grupe nekako podsvjesno očekuje. Da bi predznak “zadovoljavajuće” prerastao u pravi superlativ, morat ćemo pričekati sljedeći album. Mudraci znaju reći da treći put sreća dođe.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Steve Howe – gitara
Geoff Downes – klavijature
Carl Palmer – bubnjevi
Produkcija
Mike Paxman
Popis skladbi
1. Finger on the Trigger
2. Through My Veins
3. Holy War
4. Ever Yours
5. Listen Children
6. End of the World
7. Light The Way
8. Emily (*)
9. Still The Same
10. There Was a Time
11. I Believe
12. Don’t Wanna Lose You Now
(*)… dodatna skladba
