Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Camel Productions
Izdanje: 1994
Ocjena: 2.5/5
Ovaj snimak potječe s koncerta u Den Haagu, na kojem su Camel slavili deseti rođendan, i to s tako neprikladnim izborom pjesama i slabijom izvedbom da gore teško da je moglo ispasti. Tko zna u kakvom je stanju tada bio njihov zvuk, osobito nakon izlaska njihova najlošijeg albuma, sintetičnog i tadašnjim glazbenim trendovima nadasve sklonog “The Single Factor” (1982), od ovog snimka nipošto ne može očekivati puno dobroga. Camel su tada kao inovatori i vizionari simfonijskog prog rocka već bili prošlost. Njihovo je mjesto zauzela ta čudna, sintetička i AOR-u predana inkarnacija grupe, koja je puno više podsjećala na The Alan Parsons Project (što nije nimalo iznenađujuće jer su tada imali čak dva člana te grupe) nego na Camel, koji su nas obično uvijek razmazili i razveselili visokom razinom umjetničkih inovacija i inteligentnih melodija. Glazba koju su tada predstavljali bila je sve samo ne to, a namijenjena isključivo brzoj zaradi i tadašnjim trendovima. Camel su takvim pristupom, i u studiju i uživo, potpuno izgorjeli pa su se kasnije morali pošteno potruditi da ponovno osvoje srca svih ljubitelja progresivnog rocka. O potpunoj komercijalnoj rasprodaji zvuka i umjetničkoj dezintegraciji lijepo svjedoči i katastrofalan izbor pjesama, koje su većinom birane samo s albuma “I Can See Your House From Here” (1979), “Nude” (1981) i “The Single Factor”, a osim “Never Let Go” (Camel, 1973) ne sadrže ni jednu klasiku ni djelo iz 70-ih. Pa i kad izvode pjesme s prije spomenutih albuma, grčevito se drže prije svega AOR-om prožetih stvari (uglavnom polubalada), što je zaista pravi podsmijeh slavlju okrugle obljetnice. A da mjera umjetničke negacije bude još potpunija, suprotno svojoj reputaciji izvanrednih tehničkih majstora sve odsviraju samo pola srca jer često zvuče umorno. To se najviše vidi u blijedoj vokalnoj izvedbi sva tri pjevača (Andyja Latimera, Chrisa Rainbowa i Davida Patona). Čak je i Latimer, kojemu obično nikad nije bilo moguće prigovoriti nezainteresiranost, ovaj put pred mikrofonom često potpuno razglašen. Jedina svijetla točka ovog snimka njegove su, kao i uvijek, čarobne gitarističke majstorije, koje se često moraju boriti s previše sintetičnim zvukom klavijatura. Pomalo iznenađujuće, ovaj mu put na gitari društvo pravi Andy Delby, jedini dodatni (koncertni) gitarist u njihovoj povijesti, koji odsvira solaže na dvije pjesme dok se Latimer bavi 12-žičnom gitarom i vokalom.
Svaka izvedba zaostaje za originalom, a neke su zaista slabe. Snimak ipak otvaraju prilično ohrabrujuće veselim instrumentalom “Sasquatch”, najboljim mogućim izborom s “The Single Factor”, na kojem Andy uspješno diže atmosferu duhovitim gitarskim pasažama. U uši, međutim, počinje bosti malo previše visok i razglašen zvuk klavijatura inače obično odličnog Kita Watkinsa (ex-Happy The Man). Kad dođu na red stvari s vokalom, Camel ovaj put zaista izgore na cijeloj liniji. Očajna i potpuno neprikladna vokalna interpretacija Chrisa Rainbowa na “Highways Of The Sun” (Rain Dances, 1977) prva je koja pokazuje glavnu slabost ovog snimka. Ni u instrumentalnom pogledu ova izvedba komercijalno obojenog singla s “Rain Dances” jako šepa za solidnim originalom, koji je ionako bio njihov prvi korak prema komercijalizaciji zvuka. U uši bode i sintetički zvuk sintisajzera, koji koriste osobito u svim neuspjelim hitovima. Slijede dvije slabe izvedbe radijski prihvatljivih stvari, polubalada “Hymn To Her”, koju opet vuče na dno Rainbowov vokal, i “Neon Magic” (obje s “I Can See Your House From Here”), koja doduše sadrži nekoliko dobrih gitarskih rifova, ali je vokalno opet hitac u prazno. “You Are The One” (The Single Factor) još je jedna očajna AOR power balada, kojih na snimku ima napretek. Atmosferu donekle popravljaju tri izvedbe pjesama (“Drafted”, “Lies” i “Captured”) s konceptualnog remek-djela “Nude” (1981), koje su ovaj put iznimno dobrodošle. Nažalost, osim “Captured” kvari ih loša interpretacija. Posebno sam bio razočaran Andyjevom vokalnom interpretacijom “Lies”, koja je u originalu inače vrlo dobra. Slijedi još nekoliko manje-više zanimljivih stvari s “The Single Factor” i “I Can See Your House From Here”, koje su izvedene krajnje polovično. Uz neproživljenu interpretaciju balade “A Hearts Desire/End Peace” čovjek skoro zaspi, dok je “Heroes” očajan pokušaj između popa i pomp rocka i još jedan dokument potpune negacije njihova glazbenog izraza. “Who We Are”, za koju čak izjave da će se zbog snimanja posebno potruditi, a to za promjenu i ostvare, jedna je od rijetkih dobrih izvedbi na snimku, iako je opet kvari Rainbowov vokal. Sve to opet ruši katastrofalna izvedba “Manic”, koja je već u originalu potpuna AOR/pomp strava, a ovaj put je dodatno razvaljuje potpuno razglašen Latimerov vokal. Nisu zaboravili ni “Wait”, prvi i vjerojatno najbolji od njihovih ranih AOR pokušaja, koji ovaj put dostojno odsviraju, a dualne vokalne harmonije za promjenu uspijevaju. Ironično je da se najbolja stvar na snimku, “Never Let Go”, nalazi skroz na kraju, dok Latimer prije toga još “pilatovski” zaključi da to ne bi bila prava obljetnica da ne odsviraju jednu od ranih stvari. Ovaj put se zaista potrude i unatoč izostanku originalnih klavijatura odsviraju izvrsnu verziju te klasike, koja barem malo ublaži gorak okus koji iza sebe ostavlja ovaj blijedi koncertni snimak.
Svaki put kad slušam “On The Road 1982”, koji je bez sumnje njihov najlošiji službeni koncertni snimak (koji je inače izašao u samizdatu pa ga je zato prilično teško nabaviti), dođem do spoznaje da bi možda bilo bolje da ga nikad nisu ni objavili, iako je rječit dokument jednog manje privlačnog razdoblja njihove povijesti. Zato osim najvećim fanovima svima ostalima toplo preporučam da ga u širokom luku zaobiđu, jer je na raspolaganju još dosta puno boljih koncertnih dokumenata koji rječito svjedoče o izuzetnim umjetničkim sposobnostima ovih legendi progresivnog rocka. Ovaj snimak neka dakle služi prije svega kao dokument toga koliko su duboko Camel u nekom trenutku zabrazdili u svom lovu na radijske hitove, koji ih je na kraju skoro pokopao.
Postava
Andy Latimer – vokal, gitara
David Paton – bas gitara, vokal
Chris Rainbow – vokal, klavijature
Kit Watkins – klavijature
Stuart Tosh – bubnjevi
Andy Dalby – prateća gitara
Produkcija
Andrew Latimer & Chris Now
Popis pjesama
1. Sasquatch (4:30)
2. Higways Of The Sun (4:38)
3. Hymn To Her (5:23)
4. Neon Magic (4:04)
5. You Are The One (5:21)
6. Drafted (4:01)
7. Lies (5:10)
8. Captured (3:19)
9. A Heart’s Desire – End Peace (4:34)
10. Heroes (5:36)
11. Who We Are (6:21)
12. Manic (4:11)
13. Wait (4:49)
14. Never Let Go (6:44)
Trajanje albuma: 68:41
