Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Agonist, The
Izdavač: Century Media
Izdanje: 2007
Rijetko se može naletjeti na debi nekog metal benda koji ima razrađen zvuk već od prvog akorda. Još rjeđe se naleti na potpuno izgrađenu sadržajnu podlogu koja bi mogla nadmašiti idejnu višeslojnost, političku angažiranost i istovremeno toliko seksepila koliko ga ima montrealski izvozni proizvod The Agonist, grupa koja se još nedavno zvala Tempest. A što je bitna razlika u odnosu na gomilu ostalih grupa? Vjerojatno i to što je za uništavanje glasnica ovaj put zadužena mlada djevojka vrlo oštrog i jasnog, lucidnog stava – Alissa White- Gluz. Da ne bude zabune: ne radi se o još jednom klonu grupa poput, recimo, Evanescence ili Whitin Temptation, nego su The Agonist zvukom bliži pomalo omekšanoj verziji Arch Enemy i njihove anđeoske dive Angele. The Agonist su usprkos relativnoj svježini (osnovani su tek u prvoj polovici 2007.) sposobni predstaviti jaku sliku snage i glazbene vizije. Možda i zato što se posla s mladićima i mladenkom prihvatio i producent Chris Donaldson, inače gitarist grupe Cryptopsy, a konačni zvuk albuma isklesao je Alan Douches, ispod čijih su prstiju nastali albumi grupa Unearth, Mastodon, Nile i Dillinger Escape Plan.
Zapravo bi se ploča Once Only Imagined vrlo brzo mogla proglasiti političkim traktatom, posljedicom dosljedno veganskog stava frontmenke Alisse, koja iz skladbe u skladbu pojačava bijes i sve glasnije zahtijeva zaštitu planeta. Nekako u maniri općeg poštivanja načela svetosti života, složeni spoj melodičnih i oštrih ženskih bipolarnih vokala, unutarnjeg gnjeva i glazbene podloge instrumentalaca Marino – Kells – McKay tvori visokooktansku mješavinu melodije, ludila i provokativne ljepote istodobno. Komplementarno druženje suprotnosti slušljivosti i masivnosti zvuka, slatkoće i brutalne glasnoće, bijesa i melankolije, ženskog i muškog principa, nade i smrti … Cjelina je neodvojivo Jedno. Album otvara polminutna uvertira ‘Synopsis’, koja zvuči kao približavanje prikrivene prijetnje kroz oblak zasićenih smetnji. Sve zato da bi poanta pjesme ‘Rise And Fall’ bila jasnija i oštrija. The Agonist na početku zvuče kao mješavina In Flames, kojima bi se na žensku foru pridružila pjevačica koja bi pjevala u System Of. A Down. Osobno smatram da je dubina unutarnje poruke kojom The Agonist pozivaju na prekid stanja apatije i buđenje u svijetu koji je tehnološki došao do vrhunca, a vrhunac može značiti slom i uništenje, već nemalo puta izgovorena, ali ipak očito premalo puta objavljivana krilatica. ‘Born Dead; Buried Alive’ je metalcore zabijanje čavala u vjeđe, koje vam iz čvrsto stisnutih očiju pokušavaju zabiti u čelo. Klišej? Onoliko koliko je zapravo opća svijest o kriznim prilikama utišana melankoličnim stavom da je sad već sve prekasno i da se ništa više ne može učiniti. Furiozne gitarske dionice postaju nešto na što se lako naviknete. ‘Take A Bow’, ‘Trophy Kill’ nastavljaju isto miješanje svega onoga zbog čega neki ludu za grupama poput Shadows Fall, Walls Of Jericho i Arch Enemy ili Sontata Arctica – brzina i virtuozna glazbenost – sa stereotipnom upotrebom ženstvenog seksepila kao glavnog oružja ovog slušanja novotarija s kanadske strane. Prvi hit s ploče, pjesma ‘Business Suits And Combat Boots’ je proturatni manifest i trijumf životne volje nad smrću. Bitka ženskog principa sa smjernicama koje je zacrtala mačistička muška ruka (metal je donedavno bio posve ili barem uglavnom u rukama muških predstavnika, zar ne?) urodila je plodovima koji su jestivi i za mnogog mesožderskog “head bangera”. Alissa zna trgati glasnice. Zna se drati. Zna istovremeno i lijepo pjevati. Zna pisati tekstove koji imaju muda i sadržaj. Ipak smeta činjenica da su skladbe previše međusobno slične. Ako je metalcore, a i deathcore, žanrovski zasićen klonovima koji su iskonskom entuzijazmu s vremenom oduzeli živost – dovraga: sam život – i žanr često podsjeća na paradu zombija i anemičnih pacijenata, onda su Agonist u kopiranju vlastitog izraza i svih drugih otišli toliko daleko da su izgubili granicu, višedimenzionalnost. The Agonist su ljubiteljima žanra melem za dušu. Nekom drugom nude upravo ono što nudi i ime – agoniju i mučenje, a mnogi na toj točki u razvodnjenoj atmosferi odustanu na pola puta. Izlasku iz te situacije ne pomažu ni ‘Memento Mori’, sjećanje na smrt, umiranje, niti ‘Serendipity’. The Agonist se previjaju iz jedne glazbene figure u drugu, vješto i tečno, ali prije nego što stignemo do veličanstvenog završetka ‘Forget The Tomorrow’, koji najavljuje apokalipsu i poziva na pobunu danas, jedini melem za uši na tom putu ludila je samo ‘Void Of Sympathy’, akustični intermezzo gitarskog lutanja. Lutanje je kratko, a zatim slijedi pokušaj epskog zaključivanja ciklusa završnim činom.
The Agonist već na prvu zvuče kao polusatna skladba koja počinje i završava, a između su nestali slojevi razdvajanja. Membrane među pojedinim stanicama su nestale. Vješti su u glazbenom stvaranju, ali zanatska vještina ne može izbrisati žaljenje zbog toga što ih istovremeno vrlo lako zaboravite. Angažiranost tekstova te groovy gitare i krikovi slatkoće i patnje ovaj su put palili iskre, a na plamen još čekamo. Za debi povezana cjelina koja puno obećava, ali svakako ne spada u kvalitativnu skupinu glazbenog presežka. Možemo im samo poželjeti više sreće sljedeći put.
Postava
Alissa White-Gluz – vokal
Danny Marino – gitara
Chris Kells – bas
Simon McKay – bubnjevi
Derek Nadon – bubnjevi
Produkcija
Chris Donaldson
Popis skladbi
1. Synopsis
2. Rise And Fall
3. Born Dead
4. Buried Alive
5. Take A Bow
6. Trophy Kill
7. Business Suits And Combat Boots
8. Serendipity
9. Memento Mori
10. Void Of Sympathy
11. Chairoscuro
12. Forget Tomorrow
TRAJANJE ALBUMA: 38:16
