Datum intervjua: 13.06.2008
Intervju s Opeth nije baš nešto svakodnevno, zar ne? Opeth su trenutačno jedan od najzanimljivijih metal sastava iz Skandinavije, zahvaljujući svom konstantnom napretku i razvoju njihova artizma, čije granice glazbenog dometa dečki iz benda hrabro šire neprestano u svim smjerovima glazbenog eksperimentiranja. Bend je to koji je na glazbenoj karti posve drukčiji od svega što ste ikad čuli. Glavni motor benda je genijalni Mikael Akerfeldt, Opeth vizionar, otvoren i iskričav tip, koji je drugog dana Nova Rock festivala nešto iza tri popodne našao vremena i za kraći intervju s RockLine.
RockLine: Bok Mikael, kako si?
Mikael: Trenutačno prilično umorno…
RockLine: S obzirom na to da smo vremenski jako na tankom ledu, krenut ću odmah s pitanjima. Kako je u studiju tekao rad na novom albumu “Watershed” nakon što ste Opeth osvježili postavu s Frederikom Akessonom i Martinom Axenrotom?
Mikael: U prijateljskoj i opuštenoj atmosferi. Gledano kroz presjek naše karijere, ovo je uopće prvi pravi profesionalni pristup u studiju kad je riječ o snimanju. S radom u studiju nismo se previše opterećivali. Kad je bilo gotovo, bilo je gotovo. Nije bilo neke žurbe. Ovaj put smo prvi put imali vremenski i plansku termin koji su bili određeni unaprijed. Ali rad je protekao u vrlo ugodnoj atmosferi. Nedostajao mi je Peter, ali ne volim se osvrtati na prošlost. Sad, s novom postavom, Opeth su još jači bend.
RockLine: “Watershed” se pojavio na internetu već poprilično dugo prije nego što je službeno izdan. Što ti misliš o glazbenim piratima koji omogućuju internetski download?
Mikael: Naravno da mi se to ne sviđa. Sviđa mi se kad na internetu možeš širiti glazbu. Ali ne podržavam to da se, recimo, naš album pojavi na internetu prije nego što je službeno izdan. Nakon službenog izlaska albuma potpuno mi je svejedno i ako ga ljudi skinu s interneta. To jednostavno ne možeš spriječiti. Dok nije izdan, album je samo naš. Internet nam je mnogo pomogao u promociji našeg benda i naše glazbe. Naravno da ipak radije vidim da ljudi našu glazbu kupe nego da je skinu ilegalno s interneta. Tako ja gledam na stvari. Ali nešto će se dogoditi u budućnosti, negdje će puknuti.
RockLine: Nedavno mi je šef benda Royal Hunt Andre Andersen prilično razljućeno objasnio da sve više umjetnika koji žive od glazbe napušta svoje profesionalne karijere, itd…
Mikael: Da. Ljudi gube redovne poslove, izdavačke kuće stagniraju, bendovi se raspadaju. Čini mi se da mladi to ne razumiju baš dobro. Pomisle samo na izdavačku kuću, debelog tipa s cigarom, a ne vide rad običnih ljudi u tvornici, u trgovinama s pločama. Imaju pred očima da su izdavačke kuće grabežljive, čak i bendovi. Daleko od toga da bismo Opeth razmišljali o tome kako ćemo novom pločom zaraditi milijune dolara. Ne razumijem klince koji jednostavno kažu: “Ovo želim imati džabe!” Dolazim iz drugog vremena, sedamdesete, osamdesete. Volim trgovine s pločama, volim kupovati ploče, ne čine mi se skupima. Skupi su hrana i piće.
RockLine: Novi album “Watershed” djeluje još eksperimentalnije od prethodnika, kao da ste na njemu počeli napuštati korijene death metala i zamijenili ih utjecajima rocka iz sedamdesetih. Jeste li se za to odlučili svjesno ili se album jednostavno dogodio takav kakav je, bez prethodnih kalkulacija? Usput, tvoje pjevanje čistim vokalom preko blast beatova u skladbi Lotus Eater stvar je koju Opeth fanovi dosad još nisu doživjeli…
Mikael: Svaka ploča za nas nastaje prirodnim putem. Za svaku je potreban neki prirodan proces. Može se dogoditi da se tijekom procesa u nekoj želji preusmjerim prema nekom određenom glazbenom smjeru koji onda želim unijeti u našu glazbu. Ali razvoj naše glazbe posve je prirodan. To nije nešto što bismo pokušavali iznuditi. Da to pokušamo, naša bi glazba bila užasna.
RockLine: Opeth bi izgubili pravi smjer svoje prirodne evolucije, mislim kao bend…
Mikael: Da. I bend je jedinstven u željama. Radimo točno ono što želimo. Ne radimo glazbu tako da slušamo što nam diktiraju obožavatelji. Ali jako je lijep osjećaj kad ipak čuješ nekog obožavatelja koji će ti reći da mu se naša nova glazba jako sviđa. Dakle, obožavatelje na kraju uvijek imamo na svojoj strani upravo zato što ustrajemo na svom samostalnom putu stvaranja Opeth glazbe, a ne zbog diktata trendova.
RockLine: Odlučili ste se za obradu originala Robina Trowera. Kako to?
Mikael: Da. To je vrlo fina pjesma. Već godinama sam Trowerov fan. Birali smo između više različitih opcija, koju obradu prirediti. Ali kako nam je u naravi da volimo istraživati, što znači da nismo bend koji svira metal pa bi se uz riječ “obrada” odmah bacio na Iron Maiden ili Judas Priest, odlučili smo se za Robina Trowera i njegovu skladbu, koja je u osnovi mračna blues skladba. Bio je poseban izazov isprobati se i uskočiti u kožu starog rock mačka.
RockLine: A kao kontrast tome još i obrada Alice In Chains?
Mikael: Pa to u našem slučaju zvuči manje iznenađujuće. Ta u našim rukama zvuči više nalik originalu, ali još uvijek ne tako dobro kao sam original, naravno.
RockLine: Kako je došlo do toga da ste kraj skladbe Burden zaključili na tako neobičan način, razglašenim gitarama?
Mikael: Ne znam, jednostavno se dogodilo. Pala mi je na pamet ideja. Htjeli smo isprobati kako će cijela stvar zvučati kad je ubacimo u skladbu. Ionako zvuči kao govno, drukčije ne može biti jer je sve razglašeno u tom motivu, ali u ovom slučaju upravo je svrha tog motiva da zvuči kao govno. Da stvorimo taj kontrastni prijelaz iz lijepo zvučeće melodije u nekakvu iritantnu buku…Pokazalo se da je jako učinkovito.
RockLine: Vaš novi album je što se motiva tiče vrlo slikovit i višeslojan. Možeš li reći kakve priče i poruke leže u samim stihovima? Je li iza svega skriven neki koncept?
Mikael: Neke pjesme blago se nadovezuju jedna na drugu, a inače album ne nosi nikakav koncept. Tekstovi su ovaj put vrlo osobni.
RockLine: U skladbi Hesian Peel snimili ste tekst unatrag, mislim vremenski obrnuto. Možeš čuti stihove koji prizivaju sotonu. Jeste li se time referirali na famoznu priču koja se vrti oko skladbe Stairway To Heaven, još famoznijih Led Zeppelin?
Mikael: Istina. Snimili smo zaista dobre stihove unatrag i stvar je zvučala doista dobro. Cijela stvar ide otprilike ovako: “I see you my sweet satan, wondering accros a court yard.”,…
RockLine: Kako to da ste se odlučili za preradu skladbe Porcelain Heart u melotron verziji?
Mikael: Izdavačka kuća me zamolila može li se to napraviti za američko tržište. Nalazi se kao bonus skladba i radi se o vrlo jednostavnom triku, koji je trik upravo zato da pridobiješ još kojeg dodatnog kupca, ako ljudi već žele imati posebno izdanje, da zato dobiju i nešto više. Ali to nije potez kojim bismo se novčano okoristili. Vjerojatno ćemo u budućnosti skladbu staviti na slušanje preko iTunesa ili preko nečeg sličnog.
RockLine: Upravo ste se vratili s američke turneje zajedno s Dream Theater. Kako je bilo?
Mikael: Da, to je bila kraća turneja s Dream Theater. Svirali smo u dvoranama za 4000 do 5000 sjedala. Bilo je opuštajuće. Naš album u to vrijeme još nije izašao, svirali smo samo po jednu novu skladbu na večer u našoj set listi. Iskoristili smo tu turneju kao neku vrstu zagrijavanja, nakon kojeg slijedi svjetska turneja.
RockLine: A kako publika u SAD-u prihvaća vašu glazbu?
Mikael: Svake večeri bilo je jako zadovoljavajuće što se naših nastupa tiče, tijekom turneje s Dream Theater. Uvijek smo se dobro snašli i potrudili. Ali u publici si mogao primijetiti poprilično mrkih pogleda koji su mi poručivali: “Kakvo je sad ovo sranje?”. To je pošteno, s obzirom na to da Dream Theater slušaju ljudi kojima death metal nije baš najbolje pisan na kožu. U prednjim redovima na ovoj turneji sjedili su ljudi s posebnim kartama, nekakvim VIP kartama, koje su Dream Theater prodavali u ograničenom broju. Pa, tijekom koncerata pokušavali smo ljude u prvim redovima potaknuti koliko god smo mogli, ali su ostajali hladni. No općenito smo na ovoj turneji bili prihvaćeni vrlo dobro. Iskustvo je svakako vrlo pozitivno.
RockLine: Imaš li već kakve ciljeve za buduća djelovanja u vezi s Opeth?
Mikael: Ne. Za sada baš nikakve. Imam neki plan, ako to možeš shvatiti kao cilj… Ciljeve ću si postaviti kad se vratim kući.
RockLine: Dao si najbolji mogući odgovor što se mene tiče. Kad sam gledao vaš koncert 18.12.2006 u Trevisu (Italija), primijetio sam da imaš odličan smisao za humor, da si odličan vođa. Kako ti to uspijeva? Dolazi li to iz tebe posve spontano?
Mikael: Oh, hvala. Ni sam ne znam. Očito se to dogodi samo od sebe. Ne volim to da bih morao zapisati štosove koje koristim na pozornici na neki komadić papira pa ih onda čitati pred masom. Sviđa mi se interakcija između mene i publike, to me privlači, to reagiranje publike tijekom naših svirki. Ne volim interakciju u stilu poticanja publike: “Get fuckin’ insane!” i slično. U pauzama između skladbi rado se upuštam u razgovore i ideje za dijalog lete iz mene posve neplanirano, baš kao sad kad razgovaramo nas dvojica. Takav način mi jako odgovara. Ne želim pak postati nekakav “gimmick” koji zbija šale i po kojem bi se ljudi sjećali Opeth koncerata. Ali očito je da mnogo ljudi uživa u načinu komunikacije koji držim s publikom.
RockLine: U jednom trenutku si natjerao publiku u Trevisu da odradi “headbanging” u prazno, bez glazbe i mislio sam da ću crknuti od smijeha…
Mikael: Ha, ha, ha… toga se sjećam, da…
RockLine: Nažalost, polako nas požuruju da moramo završiti ovaj vrlo zanimljiv razgovor. Imam posve standardno završno pitanje. Imaš li kakvu posebnu poruku za naše čitatelje u Sloveniji? Zaista! Početkom srpnja svirate u Sloveniji na Metal Campu?
Mikael: Tako je. Veselimo se tom nastupu. Tamo je prelijepa pokrajina i nadam se da će se tamo okupiti i vaša slovenska publika u što većem broju.
RockLine: Mikael, hvala ti na dragocjenom vremenu i želim vam obilje užitaka na večerašnjoj svirci ovdje na Nova Rock festivalu?
Mikael: Hvala, prijatelju, i sretno.
Galerija slika
