Opiate

 Što je američko tržište imalo ponuditi početkom devedesetih – osim grungea i metala natopljenog nu-metal ritmikom i Pantera vokalima? Ne da mi išta od toga nije prijalo, ali hvala bogovima najvišeg panteona da je Los Angeles 1992. dobio prvu dozu apokaliptične glazbe, s korijenima u progresivnom eksperimentu rocka, koja se usudila sirova i neotesana upasti na pozornice, a taj fenomen zvao se Tool. Zapravo je njihovo najveće postignuće već to što su vješto uveli mračnost koja graniči s underground metalom u okvire art rocka, protkanog zvukom post-thrash metala, i to tako da to smeta samo rijetkima. Metallica je pisala višedijelne i višeslojne pjesme kao da su skladatelji, a istodobno se svim silama trudila zadržati razinu bližu masama. Tool ne. Upali su u tečni ritam umjetničke, boemski usmjerene težnje Jane’s Addiction, a pritom su zadržali vezu s mračnom, nemilosrdno razgolićenom vizijom grindcorea, death metala i thrasha (primjerice u izravnom napadu pjesmom ‘Part Of Me’, koje se ne bi posramio nijedan thrash metal bend stare škole). Čak su i u svojim post-punk utjecajima svoju glazbu htjeli izvoditi s udarnom estetikom anti-pjesme progresivnog rocka, gdje vrlo brzo preskaču između dugih, detaljno razrađenih instrumentalnih uvoda i razgolićenih, pseudo-značenjskih, izmišljenih značenja svojih pjesama. Opiate je prvi čavao kojim obračunavaju s društvom kao prostorom vječne kritike i truloga legla.

 

https://www.youtube.com/watch?v=EF_WKwbueG8

Sirovost produkcije posljedica je prije svega toga što su ovaj put, da iskušaju klimu na sceni, poslužili EP-jem. Malom pločom na kojoj uvjeravaju sa šest udarnih pjesama. Na dvije od njih zapravo se čuje da ni uživo ne misle ići u površnost i mlako šarmiranje publike besmislenim frazama o vječnoj odanosti i preklinjanju za njezino prihvaćanje. Ono je, ako čovjek ima imalo zdravog razuma i barem mali djelić smisla za cinizam, ironiju i barem malo samokritičnog nagona za procjenom stanja u svijetu, posve samorazumljivo. Prepoznatljivi Maynardov vokal nikad kasnije nije zvučao tako izravno i organski, doslovno kao da vam pjeva u podrumu vaše zgrade ili kuće, kao što se može čuti već s prvom pjesmom ‘Sweat’. Razigrana poskočnost gotovo funkovski obojene skladbe ‘Hush’, u kojoj se suprotstavljaju malograđanskom šabloniziranju sistemskih ukalupljenika. Srednjak je podignut toliko visoko da ga je nemoguće previdjeti. Svaka cenzura ih samo još više pali. Prava poslastica upravo su dva live snimka koja ovu ploču izdvajaju kao nešto posebno. Tool naime još nemaju službeni live album, iako su upravo uživo takvi da nas znaju bolje uvjeriti kako smo u vječnom gubitku ako ih ignoriramo. ‘Cold And Ugly’ sklizne iz agresivnog nažiganja u mekane teksture zbog kojih je toolovski zvuk tako erotično privlačan i primamljiv – preko ‘Jerk-Offa’ pa sve do velikog finala sa završnom pjesmom ‘Opiate’, koja je sadržajno crpila iz Marxove kritike organiziranih religija kao opijuma za mase, koji zasljepljuje i koči čovjekovu slobodnu volju i želju za pobunom, kad je ona samo – opravdana i nužno potrebna. Aha – pa još i ovo: nakon zadnje pjesme skrivena je vrlo doorovski obojena skladba, koju je mogla nadahnuti samo neka divna kemikalija ili eksperimentalna droga. Tool postaju mesije, vjesnici evanđelja čovjekova oslobođenja i profinjeni satiričari onih koji vlastite zablude ne mogu previdjeti. Oruđe koje možete upotrijebiti za izgradnju vlastite filozofije samospasenja ponuđeno je. Izazov je bačen. Ali nikako ne očekujte štake kojima bi vam trud oko vlastitog spasenja bio poslužen u obliku instant napitka. Toga vam Tooli, već iz samog principa, ne bi ni ponudili.

 

https://www.youtube.com/watch?v=wwIAMfF0jvw

Divna ploča koja se, zbog kratke minutaže, ne može nazvati cjelovečernjim albumom. Ali je vrlo privlačna i, ponavljam, nikad kasnije nismo dobili takav izravni ‘šnel kurs’ po sferama Tool univerzuma. Nužan zalogaj za svakog Tool fana ili za ljude kojima ne leže predugačke toolovske skladbe i eskapade u desetminutne instrumentale koji graniče sa simfonijama.