Izvođač: O'Rourke, Declan
Izdavač: V2
Izdanje: 2006
Ocjena: 4/5
Declan O’Rourke mladi je glazbenik iz Irske. Naslov njegova prvijenca nosi ime malog australskog gradića u kojem je s obitelji proveo neko vrijeme u ranoj mladosti. Trebao bi nositi sjećanje na to mjesto i prije svega na svećenika koji mu je poklonio prvu gitaru i na neki način postao odgovorni ‘krivac’ što se iz mladog dečka razvio mladi glazbenik.
Od tada je prošlo već podosta vremena i mnogo se toga promijenilo, pa otuda i naslov albuma “Since Kyabram”. Da je od Kyabrama doista prošlo dosta vremena, govori podatak da je Declan danas već vrlo cijenjen i slavan glazbenik, ponajprije na Britanskom otočju i u Australiji. Navodno je ovaj album bio jedan od najiščekivanijih debija svih vremena u Velikoj Britaniji i već je na promociji naišao na rasprodanu dvoranu u Dublinu, i to čak tri večeri zaredom, a uz to su ga puštali uživo i na međunarodnom radiju. Brzo se ušuškao na sam vrh irske glazbene ljestvice i na njoj je i danas, unatoč tome što je album izvorno izašao već krajem listopada 2004! Isprva samo kod manje diskografske kuće N4, a ostatak svijeta imao je priliku većinom ga čuti tek ove godine, kad je album izdala i malo preuredila moćnija izdavačka kuća V2 i time mu otvorila još više vrata prema uspjehu.
Više nego očito, dakle, zvijezde su na njegovoj strani: uz pohvale glazbenih kritičara i uspješnu prodaju, nad njim su oduševljeni i glazbeni kolege, jer je u svojoj kratkoj karijeri već imao priliku nastupati s pjevačicom Bic Runga, stajao je na istoj pozornici kao Bob Dylan, a sad ga je pod svoje okrilje uzeo i Paul Weller te ga počastio prilikom da zagrije publiku na nekim njegovim nastupima.
Sad na glazbu. Declana O’Rourkea mogli bismo velikim dijelom svrstati među tipične novodobne kantautore koji inspiraciju crpe iz bogate ostavštine kantautorstva 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, no bilo kakva usporedba s bilo kim drugim nepotrebna je. Glazbenik djeluje zrelo i promišljeno, na sporoj, a istodobno vrlo optimističnoj akustičnoj glazbi koja se temelji ponajprije na gitari, a podržana je klavirskom pratnjom i jednostavnim, ali bogatim orkestralnim aranžmanima koji iznimno nježno boje zasanjanu pozadinu i pred oči rado dočaravaju zaboravljene jesenske primorske krajolike.
Još veću intenzivnost albumu daju lagani bubnjevi i udaraljke, koji ponekad graniče već gotovo s ‘late-night’ jazzom i dodatno pričaravaju melankoličnost i dramatičnost njegovu glasu, koji se većinom kreće u baritonu, a mjestimice zaplovi i u falsetto registar.
U album nas uvodi tihi zvuk kiše, no čim zasviraju instrumenti, postaje jasno da to nije zvuk kiše koja ti pokvari raspoloženje samo zato što je opet sve natopljeno, nego kiše koja je nužno potrebna da opere sve prošle tegobe i probleme, poželjne, dobrodošle, ako ne i izravno spasonosne. I nema joj kamo pobjeći, kako naznačuje i naslov pjesme “No Place To Hide”.
Bez obzira na to zbog čega su te pjesme napisane, a sudeći po tekstovima često se bave zamršenim međusobnim odnosima, iznad njih nema nikakva oblaka tjeskobe ili neugode, a i glas kojem pripadaju zvuči odlučno i pomireno s bilo kakvom situacijom koju su mu one donijele.
Cijeli se album potom polako prepleće i nadograđuje te sve vrijeme prilično uspješno zadržava istodobno snagu i nježnost zadanu u prve tri pjesme.
Jedina odstupanja koja pomalo prekidaju to ozračje zapravo se pojavljuju upravo u onim pjesmama koje se već u osnovi najviše razlikuju od ostalih (Your World, No Brakes i 1-Way Minds). Nešto su poskočnije i lakše, graniče već s ‘power-baladama’ i u samoj biti vjerojatno su zamišljene ponajprije za širu publiku, no svejedno su sve prije nego nužno potrebne.
Primjerena bi mogla biti usporedba s jednom od najvećih novih nada pomalo ‘zahtjevnije’ glazbe od prije nekoliko godina, s Johnom Mayerom, koji je također slovio kao izvrstan pisac i izvođač pjesama, ali su ga upravo slične ‘power-balade’ lansirale na sam vrh medijske pozornosti, a istodobno ga učinile privlačnim ponajprije (još, samo) tinejdžerima, odnosno tinejdžericama.
Sve izdvojene, prije spomenute pjesme nalaze se na sredini albuma, tako da se prema kraju melankolično ozračje ponovno stabilizira, a pjesma koja album zaključuje kao uspješnu cjelinu, “Marrying The Sea – Til Death Do Us Part”, unatoč vjerojatno tragičnom kraju junaka, koji ruku zaprosi more i ono ga uslišи, otpjevana je a cappella stilom, i to posve nepokolebljivo i izravno. Jedini ‘instrument’ koji ga prati tiho je valovanje u pozadini, a kad pjevanje iznenada utone u tišinu, pojavi se razigrana melodija, izvedena isključivo akustičnim instrumentima, koja se ljuljuška na valovima još par minuta, a onda negdje među njima nestane i ona, ostane samo sve tiše valovanje i ugodan osjećaj koji se skupljao kroz cijeli album.
Gledajući u cjelini, ipak je riječ o poprilična dostignuću koje će zacijelo pronaći put do još mnogo ušiju, i dobro je tako.
Postava
Declan O’Rourke – vokal, gitara
Steve Wickham – aranžmani, violina
Produkcija
Declan O’Rourke
Popis skladbi
01. No Place To Hide
02. Birds Of A Feather
03. Galileo (Someone Like You)
04. Your World
05. No Brakes
06. We Didn’t Mean To Go To Sea
07. 1-Way Minds
08. Love Is The Way
09. Sarah (Last Night In A Dream)
10. Everything Is Different
11. Marrying The Sea – Til Death Do Us Part
Trajanje albuma: 46.15
