Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Jernej Vene
Mjesto: Trst (Trieste) / Teatro Politeama Rossetti / Italija
Datum koncerta: 14.06.2013
Broj posjetitelja: 3000
Cijena ulaznice: 34,00€ / 40,00€ / 60,00€
Steve Vai je u jesen 2012. po Europi predstavljao svoj aktualni studijski album »The Story Of Light«. Tako je u svojoj karijeri svratio i u Ljubljanu, evo, već ukupno četvrti put. Sjećanja su još kako svježa na izvanredno koncertno iskustvo koje je ostavio posljednji put u Cvetličarni i nitko ni u snu nije pomislio da bi ovaj jedinstveni glazbeni virtuoz u tako kratkom vremenskom razmaku mogao posjetiti blizinu Slovenije. Ovaj put u sklopu turneje na kojoj ga u potpunosti podupire 45-člani orkestar iz Rumunjske zvan Evolution Tempo Orchestra. Njime dirigentskom palicom zapovijeda George Natsis.
Tko je upoznat s iskustvom Vaijevog izdanja iz 2007. naslovljenog »The Sound Theories Vol. 1 & 2«, znat će reći da »Vai preobučen u aranžman za orkestar« više nije revolucionaran potez za ovog gitarskog majstora. Vai je dakle već isprobao kako njegova glazba funkcionira u rukama orkestralnih aranžmana. No na ovoj turneji je čovjek čak i štedljiviji nego ikad prije. Rumunji su zasigurno jeftiniji od Nizozemaca i nimalo manje potkovani u svom klasičnom obrazovanju. U samoj izvedbi možda čak i agilniji.
Prestižno prizorište tršćanskog teatra Politeama Rossetti napunila je poveća množina znatiželjnika. Parter doduše nije bio rasprodan, ali je bio pristojno popunjen. Sve oči uprte u heroja opće planetarne gitarske razuzdanosti. Gdje je? Kada će se dokotrljati na pozornicu? Ne odmah. Uvodni dio pripao je orkestru. Nekoliko minuta dugo pletivo bilo je skrojeno tako da bi umjesto Vaia na pozornicu bez problema mogao zakoračiti legendarni Frank Zappa, inače poznati Vaijev mentor. I tako se konačno pojavi »little Stevie« i na silno grub način predstavi svoj gitarski jezik! Kroz uvodnu Racing The World, inače novu skladbu s albuma »The Story Of Light«. Skovanica »flex-able«, koja kobno prati Vaijev umjetnički karakter od pamtivijeka, nije mogla djelovati prikladnije nego upravo u umjetnikovom uvodnom nastupu. Vai je naime u uvodu igrao sve na kartu kombiniranja nevjerojatnih hvatova lijevom rukom po gitari, koji su bili sve drugo prije nego akordni hvatovi, a sve to kombinirao je s upotrebom tremolo ručice, koju je vrtio i savijao u svim mogućim smjerovima. Već odmah na početku teatralno je lovio mikrofoniju u prostoru. I kao rečeno. Vai se predstavio kao vrlo grub korisnik gitare. No njegova grubost prema gitari u prošlosti je ovako ili onako dobro poznata. U povijesti svog scenskog pojavljivanja Vai je u svom poznatom scenskom šou teatru razbio već lijep broj gitara.
Uvodni dio koncerta nagovijestio je da je Vai u zvučnom miksu pomalo skriven. Osobito su probijali zvuk odlučno preglasno ugođeni bubnjevi. A kad je orkestar u pratnji krenuo prema krešendu, Vaijeva vodeća gitarska dionica dodatno se »potuhnula« u miksu zvučne slike! Vaijevu “super-oprezu” ovaj put hibe tonskih tehničara nisu nasamarile. Odmah u uvodnoj skladbi počeo je šibati lijevom rukom i ispruženim kažiprstom prema vrhu te na takav način alarmantno poručivati da ga tehničar ipak digne u zvuku na »normalnu« slušnu razinu zvučne jakosti.
Ovaj put iskustvo s Vaijem bilo je ponovno izvanredno. Ništa novo, zar ne? Čovjek je skrojio set listu. U nju je vratio starije skladbe. Pritom je svakako na mjestu natuknica da se oslonio na set listu predstavljenu na već spomenutom izdanju »The Sound Theories Vol. 1 & 2«. Tu su bile Murder, Gentle Ways, u drugom bisu jedina skladba s EP-a »Alien Love Secrets« (1994), inače krajnje »ludo« Kill the Guy with the Ball, pa pradavna The Attitude Song. Ni superiorno prearanžirane klasike s albuma »Passion And Warfare« Answers i u bisu Liberty, pa za njom ultimativna poslastica Vaijevog opusa For The Love Of God, nisu smjele izostati. Sve te skladbe doživjele su gotovo jezovitu metamorfozu kroz prilagodbu aranžmana za orkestar. Mnogo takvog ulja na vatru prolio je naravno Steve Vai, koji je tijekom koncerta skladbama dodavao produljene izlazne, eksperimentalno solističke dijelove i na takav način stvarao elementarno spoznaju nove glazbene kvalitete u prostoru, koju može ponoviti samo on sam. Kao što smo kod njega navikli. Bez zadrški, u sjaju »američkog« ovladavanja šok teatar tretmanom i u već poznatom aksiomu »nemoguće je moguće«. Ili drugim riječima. Nemoguće je sve dok ne vidiš što radi Vai. Ukratko, čudotvorac 6. do 7. žičane teorije djelovao je u svom scenskom zamahu puno ekspresivno! Kao hrskava vruća svježa žemlja. Samo što se Vai nikako ne zna ohladiti, a kamoli »oksidirati« i prijeći u »otupjeli« prepečenac.
Ponajprije je godilo spoznanje da Vaijev genij zrači drugačiji karakter nego što smo navikli na njegovim »rockerski« naoštrenim koncertnim nastupima. Ovaj put emocije su reagirale posve drugačije. Mekoća, profinjenost polaganja ekstremno kontroliranih pokreta lijeve i desne ruke brzo je isprala sve uvodne geste grubosti u zaborav. Ponajprije je tu kombinacija hvata pauklinog zapešća lijeve ruke i dah-oduzimajućeg drila ovladavanja tremolom, uz koji postaje jasno da funkcioniranje tremola na planetu do ovog dana zasigurno nitko nije istražio tako detaljno kao upravo Steve. Obvezni solo uložak odsviran jezikom na kraju For The Love Of God. Neprocjenjivo. Uvijek iznova! Vai je ponovno ocrtao sve granice svemira u gitarskoj igri. Zapravo ih je zamaglio i nekako kroz predstavu ocrtao iznova. Vrhunski su djelovale osobito nježne skladbe, poput Whispering A Prayer, kasnije Lotus Feet, pa gotovo ciganski aranžirana lagano zavodljiva Salamanders In The Sun. Najveću slast Vai je ipak sačuvao za sam kraj regularnog dijela.
Slijedila su dva djela s albuma »Fire Garden« (1996). Najprije Bangkok. Dopustite mi da produljim izvještaj. Skladba Bangkok zapravo je uvertira u poznatu skladbu zvanu “One Night in Bangkok”, koju u duetu izvode britanski glumac i pop dance vokalist Murray Head te švedski pjevač i skladatelj Anders Glenmark. Komad se nalazi na konceptualnom albumu iz 1984., koji je služio kao glazba za mjuzikl »Chess«. Glazbu za taj album stvorili su članovi ABBE Benny Andersson i Björn Ulvaeus. Uvod u spomenutu skladbu na albumu započinje orijentalnim instrumentalom zvanim Bangkok, koji je za svoj album »Fire Garden« preradio Steve Vai, samo što se njegova verzija u nastavku izlijeva u epsku tvorevinu »The Fire Garden Suite«. Slast na koju smo čekali cijelu večer. Izvanredna kompozicija koja zapravo zahtijeva uz sebe cijeli orkestar kako bi odzvonila što istinitije i autentičnije u svojoj glazbeno-umjetničkoj poruci.
Majstor Vai, koji je uvodni Bangkok odbrenkao na električnom sitaru, morao je zbog posebnih zahtjeva same suite kasnije njega zamijeniti akustičnom gitarom (te naravno električnom). Pritom je imao nemalo problema jer je sitar ponovno bio preslabo namješten, što ga je vidljivo izbacilo iz takta na pozornici! Kasnije, kad je u ruke prihvatio akustičnu gitaru, morao je i nju zamijeniti drugom, jer je naglo ustanovio da ju je tehničar loše ugodio. Vai je uz sebe imao drugog gitarskog tehničara, a ne prekaljenog sijedokosca koji je preživio sve vijekove od ere Atlantide naovamo, majstora Thomasa Nordegga. To je bio i danak njegovom »štednjom« na novcu. Fire garden Suite je uz nekoliko tegoba ipak zazvučala natprosječno, ali osjećalo se da gitarski guru nije zadovoljan tijekom predstave. Negdje u stanci čulo se čak i s pozornice: »Get rid of this!!!«. Tu je Vai ciljao na tehničara, neka odmah ukloni zvučni detalj koji je kvario sliku na pozornici. Nakon što je tehničar ipak donio akustičnu gitaru Vaiju u ruke, zaboravio mu je primjerice prilagoditi i stalak za mikrofon, koji je trebao zauzeti položaj visine »sjedećeg Stevea Vaia«. I to je naknadno popravljao sam umjetnik. Međuvrijeme šetanja tehničara od Vaia u backstage i natrag orkestar je rutinski saniral svojom igrom. Vai je nelagodu saniral nekoliko teatralnih slijeganja ramenima prema publici i dirigentu! Možda je i zvučni tehničar bio pomalo umoran i osobito zbunjen od svih Vaijevih zahtjeva tijekom koncerta. No Vai zaslužuje besprijekornost zvučne slike. Jer je zapravo svoj genij dotjerao do maksimuma, kao rijetki predstavnik ljudske vrste u galaksiji.
No publiku to nije smetalo. Vaia je naime nosila na rukama, a čovjek je unatoč nekoliko zvučnim peripetijama puno uživao tijekom izvedbe repertoara. Njegova preuređena For The Love Of God nikako se nije htjela završiti, toliko je ukrasa i uložaka improvizacije umjetnik prikvačio njezinom produljenom izlaznom dijelu.
Majstor ostaje majstor. Slijedi stope velikog gurua Franka Zappe. Ne kopira ga. Samo pobire najbolje od Zappe i idejno ga preljeva u svoj glazbeno-izražajni karakter. Tako Vai i dalje nudi jedinstvenu glazbenu avanturu koja je pisana na kožu najzahtjevnijim glazbenim gurmanima. Steve Vai u najljepšem mogućem sjaju ovaj put i na pozornicama tršćanskog teatra Politeama Rossetti. Nezaboravno! Gdje su granice glazbene ekspresije, zna samo on. I upravo je to ono što nas kod Vaia uvijek najviše privlači. Progresivna kombinacija glazbenog ekscesa i nepredvidljivog razvoja njegovog jedinstvenog umjetničkog karaktera. Dva sata okrenula su se kao tren oka. Vai je ponovno stvorio znameniti svijet jedinstvene glazbene magije, koji slobodoumno i neuhvatljivo nosi u svojim čarobnim dlanovima!
Setlista
1. Racing the World
2. Murder
3. Velorum
4. Gentle Ways
5. Answers
6. Whispering a Prayer
7. The Attitude Song
8. I’m Becoming
9. Salamanders in the Sun
10. Crying Machine
11. Lotus Feet
12. Bangkok
13. Fire Garden Suite
—bis—
14. Liberty
15. For the Love of God
—bis II.—
16. Kill the Guy with the Ball
Galerija slika
