Lokacija: Trst (Trieste) / Teatro Politeama Rossetti / Italija
Datum: četvrtak, 14. 6. 2013
Steve Vai je u jesen 2012. po Europi predstavljao svoj aktualni studijski album »The Story Of Light«. Tako se u svojoj karijeri zaustavio i u Ljubljani, vjerovali ili ne, već četvrti put. Sjećanja su još kako svježa na izvanredno koncertno iskustvo koje je ostavio posljednji put u Cvetličarni i nitko ni u snu nije pomislio da bi taj jedinstveni glazbeni virtuoz u tako kratkom vremenskom razmaku mogao posjetiti blizinu Slovenije. Ovaj put u sklopu turneje na kojoj ga u cijelosti podupire 45-člani orkestar iz Rumunjske zvan Evolution Tempo Orchestra. Njime upravlja dirigentskom palicom George Natsis.
Tko je upoznat s iskustvom Vaijeva izdanja iz 2007. naslovljenog »The Sound Theories Vol. 1 & 2«, znat će reći da »Vai preobučen u aranžman za orkestar« više nije revolucionarni potez za ovog gitarskog izvrsnika. Vai je dakle već isprobavao kako njegova glazba funkcionira u rukama preobuke orkestralnih aranžmana. Na ovoj je turneji, međutim, čovjek čak štedljiviji nego ikad prije. Rumunji su zasigurno jeftiniji od Nizozemaca i ništa manje verzirani u svojem klasičnom obrazovanju. U samoj izvedbi možda čak i agilniji.
Prestižno prizorište tršćanskog teatra Politeama Rossetti napunila je konkretna masa znatiželjnika. Parter doduše nije bio rasprodan, ali je bio solidno popunjen. Sve oči uprte u heroja općeg planetarnog gitarskog ekscesa. Gdje je? Kad će se nabaciti na pozornicu? Ne odmah. Uvodni dio pripao je orkestru. Nekoliko minuta dugo pletivo bilo je izrezbareno tako da bi umjesto Vaija na pozornicu bez problema mogao zakoračiti legendarni Frank Zappa, inače poznati Vaijev mentor. I napokon se pojavi »little Stevie« i na silno grub način predstavi svoj gitarski jezik! Kroz uvodnu Racing The World, inače novu skladbu albuma »The Story Of Light«. Skovanica »flex-able«, koja kobno prati Vaijev umjetnički karakter od pamtivijeka, nije mogla učinkovitije djelovati nego upravo u umjetnikovu uvodnom nastupu. Vai je naime u uvodu igrao sve na kartu kombiniranja nevjerojatnih zahvata lijevom rukom po gitari, koji su bili sve drugo samo ne akordni zahvati, a sve to je kombinirao s upotrebom tremolo ručice, koju je vrtio i krivio u svim mogućim smjerovima. Već odmah na početku teatralno je lovio mikrofoniju u prostoru. I kao rečeno. Vai se predstavio kao vrlo grub korisnik gitare. No njegova grubost prema gitari u prošlosti je ovako ili onako dobro poznata. U povijesti svojih pozornicom prisutnih nastupa Vai je u svojem čuvenom pozorišnom šou teatru već razlomio lijep broj gitara.
Uvodni dio koncerta nagovijestio je da je Vai u zvučnom miksu pomalo skriven. Zvuk su probijali ponajprije odlučno preglasno ugođeni bubnjevi. A kad je orkestar išao u pratnji prema krešendu, Vaijeva vodeća gitarska igra još se dodatno »zatomila« u miksu zvučne slike! Vaijevu “super-budnost” pak ovogodišnje greške tonskih tehničara nisu nasamarile. Odmah u uvodnoj skladbi počeo je sijevati lijevom rukom i ispruženim kažiprstom prema gore te na taj način alarmantno poručivati da ga tehničar ipak digne u zvuku na »normalnu« čujnu razinu zvučne jakosti.
Ovaj put iskustvo s Vaijem bilo je opet izvanredno. Ništa novo, zar ne? Čovjek je prekrojio set listu. U nju je vratio starije skladbe. Pritom je svakako na mjestu natuknica da se oslonio na set listu predstavljenu na već spomenutom izdanju »The Sound Theories Vol. 1 & 2«. Tu su bili Murder, Gentle Ways, u drugom bisu jedina skladba s EP-ja »Alien Love Secrets« (1994), inače krajnje »nabrijana« Kill the Guy with the Ball, pa prastara The Attitude Song. Ni superiorno prearanžirane »Passion And Warfare« klasike Answer te u bisu Liberty, a za njom ultimativna poslastica Vaijeva opusa For The Love Of God, nisu smjele izostati. Sve te skladbe doživjele su gotovo jezovitu metamorfozu kroz prilagodbu aranžmana za orkestar. Mnogo takvog ulja na vatru prolio je naravno Steve Vai, koji je tijekom koncerta dodavao produljene izlazne, eksperimentalno solističke, dijelove skladbama i na taj način stvarao elementarno spoznanje nove glazbene kvalitete u prostoru, koju može ponoviti samo on sam. Kao što smo kod njega navikli. Bez zadrške, u sjaju »američkog« vladanja šok teater tretmanom i u već poznatom aksiomu »nemoguće je moguće«. Ili drugim riječima. Nemoguće je sve dok ne vidiš što Vai radi. Ukratko, čudotvorac 6. do 7. žičane teorije djelovao je u svojem pozornicom razmahu puno ekspresivno! Poput hrskavo vruće svježe žemlje. Samo što se Vai nikako ne zna ohladiti, a kamoli »oksidirati« i prijeći u »otupjeli« dvopek.
Ponajprije je godilo saznanje da Vaijev genij zrači drugačiji karakter nego što smo navikli na njegovim »rockerski« naoštrenim koncertnim nastupima. Ovaj put emocije su reagirale posve drugačije. Mekoća, profinjenost polaganja ekstremno kontroliranih pokreta lijeve i desne ruke brzo je isprala sve uvodne geste grubosti u zaborav. Ponajprije tu je kombinacija zahvata paukovskog zapešća lijeve ruke i čak dah oduzimajućeg drila vladanja tremolom, uz koji postaje jasno da funkcioniranje tremola na planetu do ovog dana zasigurno nitko nije istražio tako detaljno kao upravo Steve. Obvezni solo uložak odsviran jezikom na kraju For The Love Of God. Neprocjenjivo. Uvijek iznova! Vai je opet ucrtao sve granice svemira u gitarskoj igri. Zapravo ih je zabrisao i nekako kroz izvedbu ucrtao iznova. Vrhunski su djelovale osobito nježne skladbe, poput Whispering A Prayer, kasnije Lotus Feet, pa gotovo ciganski aranžirani lagano zavodljivi Salamanders In The Sun. Najveću sladostrasnost pak Vai je ostavio za sam kraj redovnog dijela.
Slijedila su dva dijela s albuma »Fire Garden« (1996). Najprije Bangkok. Dopustite mi da produljim reportažu. Skladba Bangkok zapravo je uvertira u poznatu skladbu zvanu “One Night in Bangkok”, koju u duetu pjevaju britanski glumac i pop dance vokalist Murray Head te švedski pjevač i skladatelj Anders Glenmark Komad se nalazi na konceptualnom albumu iz 1984., koji je poslužio kao glazba za mjuzikl filma »Chess«. Glazbu za taj album stvorili su ABBA-ini članovi Benny Andersson i Björn Ulvaeus. Uvod u spomenutu skladbu na albumu započinje orijentalnim instrumentalom zvanim Bangkok, koji je za svoj album »Fire Garden« priredio Steve Vai, samo što se njegova verzija u nastavku prelijeva u epsku tvorevinu »The Fire Garden Suite«. Sladostrasnost na koju smo čekali cijelu večer. Izvanredna kompozicija koja zapravo uz sebe traži cijeli orkestar kako bi odzvanjala što istinitije i autentičnije u svojoj glazbeno umjetničkoj poruci.
Majstor Vai, koji je uvodni Bangkok odbrenkao na električnom sitaru, morao ga je zbog posebnih zahtjeva same suite kasnije ipak zamijeniti akustičnom gitarom (te naravno električnom). Pritom je imao nemalo muka jer je sitar opet bio pretiho namješten, što ga je vidno izbacilo iz takta na pozornici! Kasnije, kad je u ruke prihvatio akustičnu gitaru, morao je i nju zamijeniti drugom, jer je naglo ustanovio da ju je tehničar loše ugodio. Vai je uz sebe imao drugog gitarskog tehničara, a ne prekaljenog sijedokosca koji je preživio sve vjekove od ere Atlantide naovamo, majstora Thomasa Nordegga. A to je bio i danak njegovu »štednjom« na novcu. Fire garden Suite je s nekoliko poteškoća doduše izzvučala nadizvrsno, ali osjetilo se da gitarski guru nije zadovoljan tijekom predstave. Negdje u stanci čulo se čak s pozornice: »Get rid of this!!!«. Tu je Vai ciljao na tehničara, neka odmah ukloni zvučni detalj koji je kvario sliku na pozornici. Nakon što je tehničar ipak donio akustičnu gitaru Vaiju u ruke, zaboravio mu je primjerice namjestiti još i stalak za mikrofon, koji je morao zauzeti položaj visine »sjedećeg Stevea Vaija«. I to je naknadno ispravljao sam umjetnik. Međuvrijeme šetnje tehničara od Vaija u backstage i natrag orkestar je rutinski sanirao svojom igrom. Vai je nelagodu sanirao s nekoliko teatralnih slijeganja ramenima prema publici i dirigentu! Možda je i tonski tehničar bio pomalo umoran i osobito zbunjen od svih Vaijevih zahtjeva tijekom koncerta. No Vai zaslužuje besprijekornost zvučne slike. Jer je zapravo svoj genij dotjerao do maksimuma, kao rijetki predstavnik ljudske vrste u galaksiji.
No publiku to nije smetalo. Vaija je naime nosila na rukama, a čovjek je unatoč nekoliko zvučnim peripetijama puno uživao tijekom izvedbe repertoara. Njegova prerađena For The Love Of God nikako se nije htjela završiti, toliko ukrasa i uložaka improvizacije prikopčao je umjetnik njezinu produljenom izlaznom dijelu.
Majstor ostaje majstor. Slijedi stope velikog gurua Franka Zappe. Ne kopira ga. Samo pobire najbolje od Zappe i idejno ga preljeva u svoj glazbeno izražajni karakter. Tako Vai i dalje nudi jedinstvenu glazbenu avanturu koja je pisana po mjeri najzahtjevnijim glazbenim sladokuscima. Steve Vai u najboljem mogućem sjaju ovaj put i na pozornicama tršćanskog teatra Politeama Rossetti. Nezaboravno! Gdje su granice glazbene ekspresije, zna samo on. I upravo je to ono što nas kod Vaija uvijek najviše privlači. Progresivna kombinacija glazbenog ekscesa i nepredvidljivog razvoja njegova jedinstvenog umjetničkog karaktera. Dva sata okrenula su se u tren oka. Vai je stvorio opet čuveni svijet jedinstvene glazbene magije, koji slobodoumno i neuhvatljivo nosi u svojim čarobnim dlanovima!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Jernej Vene
Setlista:
1. Racing the World
2. Murder
3. Velorum
4. Gentle Ways
5. Answers
6. Whispering a Prayer
7. The Attitude Song
8. I’m Becoming
9. Salamanders in the Sun
10. Crying Machine
11. Lotus Feet
12. Bangkok
13. Fire Garden Suite
—dodatak—
14. Liberty
15. For the Love of God
—dodatak II.—
16. Kill the Guy with the Ball
