Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Piazza dell' Unita / Trst / Italija
Datum koncerta: 17.07.2018
Ako Iron Maiden dođu u blizinu, mi idemo k Iron Maiden. To je jednostavno postala mantra kojoj se usprkos brojnim viđenim koncertima jednog od najvećih bendova na svijetu nije moguće othrvati. Iron Maiden su za metalce ono što je za Marxa bila religija. Opijum. Kad se jednom navučeš, povratka nema. Zato je i ovo hodočašće u Trst opet bilo obavezno. Po dolasku u Trst poslijepodne vrijeme je malo zezalo, ali se brzo razvedrilo pa je Iron Maiden deseterotisućna masa, ovaj put nakon tri predgrupe, dočekala pod sunčanim nebom bez oblačka.
Za početak, kao što smo od Iron Maiden zadnjih desetak godina već navikli, malo tipičnog maidenovskog nepotizma. Kao prva predgrupa na pozornicu su naime, kao i prije dvije godine na istom mjestu, stupili britanski The Raven Age. Tko, pitat ćete se, a pitanje je posve na mjestu, jer je to samo još jedan iz poplave modernih metal bendova koje nitko ne bi ni primijetio, odnosno samo najveći fanovi žanra, da u njemu po šest žica ne vuče sin Stevea Harrisa, George. The Raven Age su neposredno prije turneje promijenili pjevača, Michaela Burrougha zamijenio je Matt James, te objavili singl Surrogate koji je potvrdio da ostaju čvrsto usidreni u modernom metalu bliskom novijim In Flames, dakle glazbi punoj rifova s otvorenim akordima, dosadnih melodija, breakdownova i cmizdravog vokala koji je para o uši. Lijepo je da tata Harris sinu pomaže na njegovu glazbenom putu, a pohvalno je i da George ne slijedi oca koji je sa svojim bendom u heavy metalu rekao sve što se dalo reći. No istodobno je tužno da relativno netalentiran bend zbog rodbinskih veza dobije takvu priliku za koju bi mnogi bolji ubijali. Sreća barem da će The Raven Age vjerojatno biti osuđeni samo na sviranje koncerata pred Iron Maiden.
Malo na bolje, ali opet ne previše, preokrenulo se s Rhapsody of Fire, koji su kao domaći naišli na topao prijem talijanske publike, no već su prvom pjesmom, Distant Sky s aktualnog studijskog albuma Into the Legend, dali točno do znanja kamo pas taru mokri. Dobili smo naime kojih četrdeset minuta potpunog pretjerivanja na svim područjima. »Cinematični hollywood« metal koji su predstavili Talijani sadržavao je upravo ono što se od njega očekuje, samo što Rhapsody of Fire na ionako izdašan simfonijski oganj pun gitarskih arpeggia, bajkovitih snjeguljica-i-sedam-patuljaka klavijatura i operetnog power metal vokala dodaju još konkretno poljeno, dva, tri. Ako nisi baš fan simfonijskog power metala, sve skupa brzo ispadne prilično komično, a Rhapsody of Fire ne pomaže ni to što su bend prije dvije godine napustila najvidljivija člana, vokalist Fabio Lione i bubnjar Alex Holzwarth. Na bubnjarskom području se to niti ne primijeti, mladi vokalist Giacomo Voli pak se ne može pohvaliti baš pretjeranim karizmom. No Rhapsody of Fire su za kraj s klasikom Emerald Sword odvezli daleko u prošlost na kultni Symphony of Enchanted Lands, kad je njihov simfonijski metal usprkos svojoj napuhanosti još nekako funkcionirao.
Napetost pred ponovnim susretom s velikanima heavy metala žarko je rasla, ali prije toga na red je došla posljednja predgrupa Tremonti, koji je prije sedam godina kao puki solo projekt osnovao gitarist velikana alternativnog rocka Creed i Alter Bridge, Mark Tremonti. Nakon izlaska prvog albuma projekt je prerastao u punokrvni bend koji je prije dobrih mjesec dana objavio četvrti album A Dying Machine, a on ih je odveo na pozornice s Iron Maiden. Upravo zbog toga je američka četvorka ovaj put prošla prilično neprimijećeno. Dečki su svoju modernu mješavinu alternativnog metala, hard rocka i grungea doduše predstavili vrlo korektno, sigurno i na pozornici nadasve energično, pa i melodije brzo idu u uho, ali ovaj put nisu naletjeli na uhši gladne Tremontija, nego Iron Maiden. Možda će Amerikanci imati više sreće na Metaldays, gdje sviraju u srijedu 25. srpnja.
Sunce nad Trstom polako je zalazilo i najveći tržaški trg eksplodirao je kad se iz zvučnika oglasila UFO klasika Doctor Doctor, a odmah zatim i prodoran glas buldoga Drugog svjetskog rata, britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je jasno najavio himnu zračnih junaka Bitke za Britaniju i jednu od najudarnijih i najprepoznatljivijih pjesama Djevica, Aces High. Publika je podivljala kad je na pozornicu utrčala legendarna šestorka s Dickinsonom, pokrivenim pilotskom kapom na čelu, koji je u svom elementu skočio visoko pred prednje monitore i prvim stihovima jasno nagovijestio da u tako dobroj vokalnoj formi nije bio već dugo. Iron Maiden su već u prvim sekundama tržaškog nastupa pobrinuli za doista epski prizor kad se iznad Nickove flak baterije nad bend podigao golemi Supermarine Spitfire s vrtećim propelerom! Željezne djevice su ovaj put nakon dugo vremena izborom pjesama pripremile nekoliko neočekivanih i divnih iznenađenja, prvo već na samom početku, kad su ostali u tematskim vodama Drugog svjetskog rata s Where Eagles Dare. Pjesmu inspiriranu istoimenim romanom po kojem je 1977. snimljena klasika s Richardom Burtonom i Clintom Eastwoodom Iron Maiden nisu svirali od turneje Eddie Rips Up World 2005. Unatoč tome bend je od kultnog Nickovog uvodnog rollinga, kojim se davne 1983. prvi put predstavio fanovima Djevica, zvučao besprijekorno, a istodobno organski i doista magično, a to je tek bio početak drugog tržaškog druženja s Britancima. Rockerska i pomalo ižvakana 2 Minutes to Midnight podigla je na noge talijansku publiku gladnu najvećih hitova, a za novo iznenađenje pobrinulo se devetominutno remek-djelo The Clansman, jedan od rijetkih svjetlećih trenutaka albuma Virtual XI, i bio je to trenutak od kojeg se ježi koža kad je refren »Freedom!« odjekivao iz deset tisuća grla. Nastup gospode koja nosi već šezdesetak godina (s iznimkom Brucea, koji će šezdesetu dočekati za dobra dva tjedna), a najstariji Nicko McBrain ih broji čak 66, blago rečeno je zapanjujuć. Toliko dinamike i kretanja na pozornici viđa se od rijetko kojeg benda, a tome treba dodati i briljantan nastup svakog od Djevičnika. Rezultat može biti samo spektakl kakav znaju ponuditi samo Iron Maiden i koji nahrani i oči i uši, kao i dušu i srce.
Tijekom The Trooper na red je opet došlo Bruceovo klasično mahanje Union Jackom (ovaj put i talijanskom trobojnicom), nije izostao ni Eddiejev posjet i dvoboj mačevima s Dickinsonom. Divno je u tržaško nebo odjekivao Dickinsonov okultni dragulj Revelations sa sjajnim vokalnim nastupom i izmjenom jezivih gitarskih melodija između trojca Smith/Murray/Gers. U sličnom svjetlu nastavilo se nevjerojatnih devet minuta For the Greater Good of God i opet je dah zaustavljajući nastup ekipe na pozornici naježio kožu moćnom kritikom ratova u ime religije. Povratak na Brave New World bio je s The Wicker Man kratak, ali sladak (i nehotice je podsjetio na jednu od najpretjeranijih, a time i kultnih filmskih izvedbi Nicolasa Cagea u rimejku The Wicker Man i gateparajućoj sceni »Oh, no! Not the bees! Not the bees! Aaaaaahhhhh! Oh, they’re in my eye! My eyes!«). Bez sumnje najepskiji, najmističniji i najeteričniji trenutak tržaškog koncerta bio je previđeni deseminutni ep Sign of the Cross s odličnog i nepravedno kritiziranog The X Factor. Bruce je, odjeven u crnu kutu s kapuljačom i zlokobno zeleno sjajnom lanternom, opet ukrao pozornost megalomanskim vokalnim nastupom koji je upotpunila bliještava instrumentalna izvedba, a doista je bilo nevjerojatno promatrati drndanje Harrisovog basa, koji je s 62 godine gotovo cijeli koncert prečupao s nogom visoko podignutom na monitoru, pucajući svojim basom. Da o Gersovim akrobacijama ni ne gubim riječi. Bez sumnje jedan od najspektakularnijih trenutaka bio je prvi put od 1986. (!) izvedeni Flight of Icarus, koji unatoč svojoj kratkoći od slabe četiri minute sadrži sve što sadrže veliki epovi, a uživo ga je nadogradila golema struktura Ikara koja je pomicala krila i Dickinson koji se kao malo dijete po pozornici šetao s dvostrukim bacačem vatre. Nezaboravno! Iron Maiden su potom hitovima Fear of the Dark, The Number of the Beast i Iron Maiden redovni dio seta sigurno i uz bučnu podršku publike doveli do kraja. Nakon zaglušujućeg »Ole, ole, ole, Maiden, Maiden!« bend se na pozornicu vraća s prekrasnom The Evil That Men Do, majstorski izvedenom himnom na smrt osuđenog zatvorenika Hallowed Be Thy Name, a vidno odlično raspoloženi Iron Maiden od tržaške publike oprostili su se pomalo ižvakanom, ali ipak udarnom Run to the Hills.
Što reći za kraj? Ako ikako imate priliku, Iron Maiden na ovoj turneji samo uhvatite, jer su dečki u životnoj formi i od svih koncerata Iron Maiden koje sam uspio uhvatiti ovaj je, i nakon otrježnjenja vruće glave, daleko i s prednosti najbolji. Ako smo se i na prethodnim turnejama žalili na relativno kratke koncerte, dečki su se ovaj put konkretno iskupili. Odsvirali su čak tri pjesme koje se približavaju deset minuta, a između toga nakon dugo vremena ubacili nekoliko bombončića koji su razveselili i zadovoljili i najveće fanove. Da je i raspoloženje u bendu na visokoj razini, što rezultira i tako dobrim nastupom kojem smo svjedočili, pokazuje i završna anegdota. Pri oproštaju s pozornice prije dvije godine Dickinson je Nicku s guze povukao hlače i neslavno otkrio njegova dva hlebca. Ovaj put je Nicko pri zadnjim pozdravima publici pokušao Bruceu vratiti milo za drago, ali mu to nije uspjelo. Koncert superlativa koji je još jednom potvrdio da su Iron Maiden jednostavno najveći od najvećih.
Setlista
IRON MAIDEN:
1. Aces High
2. Where Eagles Dare
3. 2 Minutes to Midnight
4. The Clansman
5. The Trooper
6. Revelations
7. For the Greater Good of God
8. The Wicker Man
9. Sign of the Cross
10. Flight of Icarus
11. Fear of the Dark
12. The Number of the Beast
13. Iron Maiden
— dodatak —
14. The Evil That Men Do
15. Hallowed Be Thy Name
16. Run to the Hills
Galerija slika
