Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Paradox
Izdavač: AFM Records
Izdanje: 2016
Trajanje: 59:45
Ocjena: 4/5
Mnogi su mislili da je od Charlyja Steinhauera i s njim kultnih njemačkih predstavnika teutonskog thrash metala Paradox ostala samo prelijepa uspomena. Kad su Paradox krajem 2012. izdali album »Tales of the Weird«, koji je samo potvrdio izniman nadahnuće i ekspresivnu nabrijanost koju su Paradox neprestano jačali i podizali kroz niz izdanja od »Electrify« (2008) nadalje, ozbiljni zdravstveni problemi Steinhauera udaljili su ga od studija i koncertnih pozornica. Očito je bilo da je priča o Paradox zauvijek zaključena.
Srećom, Charly je bio drugog mišljenja. Ideja se tipu u vrijeme »prividnog mirovanja« sastava nakupilo opet za cijeli tucet, pa se nakon uspješnog oporavka odlučio snimiti još jedan album Paradox. U tom je razdoblju ostao i bez suradnika s kojima je oblikovao lice prijašnjih albuma. Ponajprije se to odnosilo na nevjerojatnog Christiana Muenznera, kojeg bi u bendu poželio baš svatko, pa je u početku cijela stvar djelovala kao misija nemoguće. Kako uopće restaurirati cjelokupni specifični karakter zvuka i stila grupe? No, Steinhauer je i za to našao sve prave odgovore i zato još jednom dokazao da je upravo on osobno grupa Paradox. Novu postavu Paradox preoblikovao je tako da je u nju pozvao još dvojicu Grka i? Slovenca. Da, dobro čitate. Za bas gitaru prihvatio se Tilen Hudrap (Vicious Rumors), dok ostatak sastava popunjavaju novi Grci Gus Drax (gitara) i Kostas Milonas (bubnjevi).
Kad smo već kod teutonskog metala njemačkog podrijetla, u njemu razlikujemo (uvjetno rečeno) dvije osnovne struje. Ona opće prepoznata i znatno poznatija na svjetskoj metal karti, predvođena sastavima Sodom, Kreator i Destruction, a druga je ona koja je do danas ostala nekako nepravedno previđena i do ovog dana u očima kritične javnosti nije dobila pravo priznanje. Ovamo spadaju uz sastave Vendetta, Deathrow, Protector, Assassin (ovamo možemo pribrojiti i Mekong Delta) i »naši« Paradox. To je struja koja je u svoje skladanje unijela nešto više melodičnosti, ali i više razigranosti odnosno kompleksnosti. Zato je nadahnutost Bay Area strujom uočljivija. S vokalima, dakle, koji nisu nužno »režeće hrapavi« odnosno brutalizirani, nego zadržavaju glazbenost upotrebom čiste vokalne boje. Pa, jedan od takvih vokala je i Charlyjev. I dalje je u visinama izuzetno prodoran i snažan, silovit, ekspresivan. Nosi notu pogubnosti i okultne mračnosti.
Album »Pangea« novo je izvrsno postignuće koje u svemu opravdava thrash metalsko nasljeđe za koje stoji ime Paradox. Teško je reći da je riječ o remek-djelu, jer se Steinhauer drži provjerene formule koja odmah djeluje i od koje ne odstupa ni za pedalj. Dakle, novi se album učinkovito i u svemu vjerodostojno priključuje glazbenoj slici prijašnja tri. Možda pomalo smeta tek duljina skladbi, koje su inače većinom veličanstveno ukrašene gradiranim stupnjevanjem atmosfere u uvodnim dijelovima, kao i u dramatičnim završecima, jer je mjera među točkama prilično slična i grupa bi rekla baš sve što je imala za reći u, recimo, dobrih 40 minuta sviranja. Paradox ostaju, uz svu okultnu mračnost, i izuzetno zlobni. Tu su zlobnost uz opću produkcijsku nabrušenost uvijek otvoreno pokazivali, a vodeći riff skladbe Manhunt s time se bolje ne bi mogao poistovjetiti.
Igra ekipe je izvrsna. Uz zadržavanje vokalnih vrlina Steinhauera, potonji je u Gusu Draxu našao izuzetan oslonac u skladanju izvrsnih prijelaznih gitarskih ukrasa koji leže nad pasažama, uključujući i terce, a gitaristi se također izvrsno nadopunjuju u upletanju solističkih dvoboja. Ritam linija je nepopustljiva. Bubnjevi su puni nevjerojatno eksplozivne kinetike i varijabilnosti, a riffovi su majstorski poduprti na pravim mjestima torpediranjem dvostruke bas bubanj pedale. U sve to uklopljen je i metalno strugajući zvuk basovskih linija našeg Tilena Hudrapa, koji svoj posao obavlja s velikom odlikom i u zadatke se uključuje posve autonomno, to jest neovisno, bez ikakvih sugestija šefa Steinhauera.
Sve od glave do pete na ovom albumu djeluje jedinstveno »paradoksalno«. Dinamika je izvrsna, jer je plod sveprisutne idejne razigranosti uratka, a posljedično tome slijedi i visoka »protočnost« albuma. Upravo naslovna skladba albuma, koja je ujedno i jedna od najdužih, vrijedi kao središnja točka uratka, ako ne i nosiva u smislu same stilsko-zvučne reprezentativnosti grupe. Kvalitetom i idejom dakle Paradox novim albumom ni najmanje ne popuštaju kad usporedimo novi materijal s djelima grupe od 2000. nadalje. To je, nakon »mrtvih devedesetih«, naime godina novog zamaha grupe.
Albumom »Pangea« Paradox doduše više ne iznenađuju, ali je neizmjerno zadovoljstvo spoznaja da se Steinhauer u glazbenom vizionarstvu i dalje drži provjerenog artizma sebi svojstvenih specifičnosti metalskog zanata, istražuje ih, njeguje, produbljuje, dok vješto zadržava visoku glazbenu kvalitetu za koju stoji ime Paradox. »Pangea« tako u tom pogledu nije nikakva iznimka, nego novi izvrsni studijski album, koji je izdala legendarna grupa prema kojoj je, uza svo Charlyjevo prkošenje, vrijedno gajiti posebno poštovan odnos.
Paradox – Pangea:
Postava
Charly Steinhauer – vokal, gitara
Tilen Hudrap – bas gitara
Gus Drax – gitara
Kostas Milonas – bubnjevi
Produkcija
Charly Steinhauer
Popis skladbi
01. Apophis
02. Raptor
03. The Raging Planet
04. Ballot Or Bullet
05. Manhunt
06. Cheat & Pretend
07. Pangea
08. Vale Of Tears
09. Alien Godz
10. El Muerte
