Izvođač: Mahtrak
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2009
Trajanje: 41:17
Ocjena: 4/5
Samba! Sigurno je to prva glazbena asocijacija koja nam padne na pamet kad se spomene Brazil (iako samba zapravo ima korijene u afričkoj glazbi). No jazz-rock sastav Mahtrak trudi se da u Brazilu zaživi i scena jazz-rocka i progresivnog rocka. Njihovi uzori su Return to Forever, Mahavishnu Orchestra, Weather Report, Caravan i Soft Machine; kao što vidimo, ti bendovi dolaze iz Europe ili Sjeverne Amerike. Mahtrak zato želi nekako postati, baš kao i njihovi idoli, sinonim za jazz-rock glazbu svog kontinenta, Južne Amerike.
Album “Panorama” je tako idealan za popunjavanje tog prostora koji prazan zjapi pod jazz-rock oznakom u južnoameričkoj glazbenoj kulturi. “Panorama” je snimljena već 3 godine nakon što su se pronašli gitarist Antonio Rodrigues, bubnjar Cris Oliveira, basist Fabio Cesar i klavijaturist Paulo Viana te odlučili osnovati bend u formaciji kakva je i danas; u konačnom obliku album “Panorama” izišao je tek 2009. godine. Mahtrak na albumu ostaje vjeran iskonskom jazz-rocku iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, eksperimentirajući ponajprije sa zvukovima Hammonda, Mellotrona i Rhodesa u kombinaciji sa starinskim, klasičnim rock zvukom električne gitare. Ugodno iznenađenje je i to što glazbenici nisu pretjerivali s dužinom ploče, kako je to u “progresivnoj” navadi – album “Panorama” traje “samo” dobrih 40 minuta.
Bend impresivno postavlja temelje samom albumu odličnim uvodnim poglavljem “Tempestade”. Gitara i klavijature surađuju u nevjerojatnom manevru. Viana na klavijaturama doduše samo ponavlja nekoliko akorada, ali se fenomenalno uklapa uz nenadmašno osjećajno sviranje solističkih dionica Rodriguesa. Tako su u prvom planu upravo ova dva glazbenika, koji super grade samu strukturu, stupnjuju napetost i pauziraju u pravim trenucima. Napetost je zbog ludog zvuka gitare i povremenih nevjerojatnih “bendova” Rodriguesa uvijek na vrhuncu. “Breeza” je lijep klavijaturistički uložak koji nekako povezuje prvu i treću skladbu i samo je prijelaz među njima. Epičnost “Tempestadea” prelijeva se u humornost durske “Nachos y Tequila”. Veseljačka jazz-rock zabava velik je predah prije zahtjevnijih dijelova, a na trenutke Mahtrak zađe već i u funk vode disco glazbe. Ipak, sama struktura ostaje klasična jazz-rock i time dovoljno progresivna za teže zadovoljiva uha.
“Sinestesia” je opet klavijaturistički orijentirana skladba koja predstavlja zvuk Mellotrona. Prelijepa melodija nas, kao i prije “Breeza”, vodi u petu skladbu “Panorame”, “Mantru”. Ona se ponovno spušta u prijeteće vode jazz-rock poezije, u više progresivno rockom utemeljene zvukove klavijatura i gitare. Sama progresija skladbe snažno podsjeća na Brand X. Slijedi naslovna skladba “Panorama”, koja doista sažima temu albuma: prelijepo modro nebo, oblake na njemu i bezbrižno zurenje u njih. Vjerojatno je u nju uloženo i najviše truda, jer je ujedno i jedna od najdužih tvorevina na albumu. Opet je naravno u prvom planu zanimljiv zvuk gitare koji zajedno s klavijaturama stvara to “panoramsko” ozračje.
Album se prevaljuje u drugu polovicu komadom “Frankenstein goes to Disneyland”. Uvod stvara tvrdu, prijeteću atmosferu, koju prati doista kaotičan zvuk gitare. Zanimljivo je kako Rodrigues taj kaotični efekt kombinira s funk gitarističkim zahvatima, koji nekako predstavljaju “Disneyland” dio naslova skladbe, dok je sam ukupni prijeteći zvuk “Frankenstein” dio. Potpuno originalna skladba koja ne sadrži već čuvene elemente (to je zasad i jedna od najjačih vrlina Mahtraka, raznolikost skladbi koje ipak i dalje tvore neku crvenu nit). Naravno, nakon takvog horora mora slijediti klavijaturistički prijelaz, kako smo već navikli – “Il Tamburo Spaziale” upravo je to. Viana u skladbi i dalje koristi doista prijeteći zvuk klavijatura, koji tako tematski nastavlja prethodnicu, “Frankenstein goes to Disneyland”, a pred kraj istodobno stvara uvod za devetku, “Crystal Canyon”. Bend ponovno počinje pokazivati svoju nježniju stranu, jer “Crystal Canyon” otresa tamu prethodnih skladbi i zalazi u ljepše, epskije smjerove. Taj se zvuk nastavlja i na pretposljednjoj skladbi “Panorame”, “Venus”. Skladbu prožima već pomalo zaslađena melodija, prikladna poklonu prelijepoj Veneri. Obje nježnije skladbe čine podlogu za završni čin Mahtraka na “Panorami”, nazvan “Oraculo”. Skladba pokazuje kako su kroz cijelu ploču dozrili baš svi glazbenici. Iako su u prvom planu bili gitarist Rodrigues i klavijaturist Viana, Oliveira i Cesar nisu puno zaostajali, što “Oraculo” odlično pokazuje. Rezultat je već pomalo sentimentalan kraj više nego pristojnog debija brazilskog jazz-rock sastava.
Mahtrak je tako već prvijencem skrenuo pozornost na sebe i svoju glazbenu viziju. Glas o bendu brzo se proširio iz Brazila u Sjevernu Ameriku i Europu, gdje su glazbenici skupili već lijep broj obožavatelja. Odlično zahvaćanje u glazbenu povijest progresivnih skladbi i miješanje toga s modernom interpretacijom čini Mahtrak izuzetno aktualnima među ljubiteljima jazz-rocka i progresivne rock glazbe, a istodobno svojim jedinstvenim idejama bend čine unikatnim. Ponajprije se ne opterećuju “obaveznom” dužinom progresivno usmjerenih skladbi, a posljedično ni albuma, što je danas prava rijetkost. U relativno kratkom vremenu stvaraju pravo ozračje za slušatelja i drže ga onoliko koliko je aktualno – doista poznaju slušateljeve “potrebe”. Upravo zato su daljnja očekivanja velika, a na obećavajućim Brazilcima je da ih ispune i doista se upišu u povijest brazilske glazbene kulture.
Postava
Paulo Viana – klavijature
Cris Oliveira – bubnjevi, udaraljke
Fabio Cesar – bas gitara
Antonio Rodrigues – električna gitara
Produkcija
Mahtrak
Popis skladbi
1. Tempestade (7:01)
2. Breeza (1:32)
3. Nachos Y Tequila (3:51)
4. Sinestesia (2:39)
5. Mantra (2:41)
6. Panorama (5:35)
7. Frankenstein Goes To Disneyland (3:58)
8. Il Tamburo Spaziale (1:10)
9. Crystal Canyon (4:48)
10. Venus (2:51)
11. Oraculo (5:11)
