Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Styx
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izdanje: 1981
Trajanje: 40:37
Ocjena: 4.5/5
»Paradise Theater« bio je četvrti u nevjerojatnom uzastopnom nizu multiplatinastih albuma kojima su Styx zadržavali status glavne atrakcije američke arena rock scene. »Paradise« Theater« je konceptualni album koji kroz pojedine tekstove priča priču o starom čikaškom kazalištu ‘Paradise Theatre’, od njegova osnutka tik prije velike gospodarske krize (1928.) do žalosnog propasti krajem pedesetih godina prošlog stoljeća (1958.). Koncept je, prema riječima pojedinih članova, služio i kao metafora za novu eru, kad su relativno idealistična sedamdeseta prešla u egoistično-materijalistična osamdeseta, osobito kad je riječ o duhu američkog društva.
Unatoč tome što su Styx bili na vrhuncu slave, treba spomenuti da prije početka snimanja njihova desetog albuma među članovima grupe nije baš vladala prijateljska harmonija. Dok je klavijaturist/pjevač Dennis DeYoung iz Styxa na svaki način želio napraviti pop atrakciju s hrpom ljubavnih AOR balada, oba gitarista/pjevača, dakle Tommy Shaw i James Young, bila su u duši tvrdi rockeri pa je svatko imao svoju predodžbu o njihovu daljnjem zvučnom smjeru.
DeYoungu su na kraju popustili živci i kad je gotovo već napustio grupu, svjetlokosi gitaristi uvjerili su ga da ipak ostane i dali mu glavnu riječ pri izboru smjera i koncepta, iako je kod Styxa uvijek vladala relativna demokracija kad je riječ o komponiranju, tako da su sva tri pjevača/skladatelja imala svoje prste/glasove u barem jednom hitu. DeYoungova power balada »The Best of Times« osvojila je radijske valove kao od šale, ljubitelje tvrđih zvukova oduševio je Shawov pomp rocker »Too much Time On My Hands«, zbog navodnih sublimiranih poruka kontroverzni, ali odlični »Snowblind« još je i danas jedan od najpopularnijih klasika Styxa, dok je tvrdorockerski zapaljivac »Rockin’ the Paradise« također doživio iznenađujuće visok plasman na ljestvicama popularnosti i postao redoviti dio otvaračkog koncertnog repertoara.
»Paradise Theater« bio je općenito konzistentniji uradak od prethodnika »Cornerstone« (1979.), koji je sadržavao malo previše balada, jer ovaj put nije nedostajalo punokrvnih Styx arena rockera, dok su balade bile u manjini. Ovaj su put Shaw i Young opet pošteno nabrusili gitare, što se čuje već na izuzetno temperamentnom uvodu »A.D. 1928/Rockin’ the Paradise«, gdje se nježno-baladesk, na klavirskoj melodiji temiran uvod preljeva u pravu tvrdorockersku bombu s monumentalnom Shawovom solažom i borbeno raspoloženim DeYoungovim pjevanjem. Potonji je obojen i dašcima teatralnog glamura, inače karakterističnog za velikog Freddieja Mercuryja i Queen. »Too Much Time Ony My Hands«, koji je među Styx pristašama odavno ‘poprimio narodni status’, strukturiran je oko novovalno obojene klavijaturske linije koja namjerno osigurava opuštenu ‘podrugljivu’ atmosferu. Refren usred kojeg na glavnom vokalu blista Shaw izveden je onako kako su to Styx oduvijek vladali – pompozno i hipermelodično, s moćnim vokalnim harmonijama, izazovnom gitarskom frazom i snažnom ritmičkom podlogom.
»Nothing Ever Goes As Planned«, gdje se za mikrofonom opet nađe DeYoung, ironično, pogotovo s obzirom na naslov, nikad nije postao hit, iako je grupa u njega uložila puno energije i truda i iako je riječ o jednoj od najzanimljivijih tvorevina na albumu s brojnim neočekivanim vremenskim prijelazima, udarnim ‘obračunima’ između dvojice gitarista, temperamentnim pasažama na saksofonu te duhovito-razigranim vokalnim harmonijama, čiji klimaks doživljavaju kroz budnički refren. Power balada »The Best of Times«, najveći hit s albuma, koja sadrži središnji motiv ovog konceptualnog albuma, još je i danas jedan od najpopularnijih klasika Styxa na kojem na glavnom vokalu i klaviru briljira DeYoung, dok mu na monumentalnom refrenu u pomoć priskaču i preostala dva pjevača. Na njoj se nazorno pokazuje izniman osjećaj te legendarne grupe za fluidno prelaženje između temperamentno-budničkih trenutaka, gdje arena rock pomp doseže vrhunac, i nježnijih, na klaviru položenih dionica.
DeYoungov »Lonely People« čak je jedan od najzanimljivijih eksperimenata cijele Styx karijere, gdje saksofon igra iznenađujuće važnu ulogu, dok udarne gitarske pasaže i dramatične vokalne linije osiguravaju uobičajenu visokopompoznu i adrenalinsku teatralnost. AOR budnica »She Cares« nabijena je prešernim raspoloženjem, gdje se Shawov vokal odlično uklopio u poskočni klavirski motiv, nadobudne vokalne harmonije i divno položenu gitarsku melodiju kroz koju su suptilno provedene temperamentne saksofonske pasaže. Zapravo ostaje prilično iznenađenje da ova odlična skladba nikad nije postala hit.
No, takav je uspjeh zato pošao za rukom sljedećem klasiku, »Snowblind«, koji pod sinkronim Shawovim i Youngovim vokalnim zapovjedništvom upozorava na opasnost droga, predvođenih kokainom. Kao što se i može očekivati, riječ je o tržišno usmjerenom uratku s naboranim gitarskim pasažama i dramatičnim popratnim vokalnim napjevima koji vrhunac dosežu u epskom refrenu. Kontroverzni status ‘zaslužio’ je zbog šačice kršćanskih fundamentalista, koji su Styx optužili da »Snowblind« sadrži sotonističke sublimirane poruke (omiljena praksa američkih samozvanih čuvara javnog morala, predvođenih vjerskom fundamentalistkinjom Tipper Gore, suprugom kasnijeg američkog predsjedničkog kandidata, koja je sredinom osamdesetih na svaki način htjela oklevetati nepoželjnu glazbu i zaštititi bogobojazne duše američke mladeži).
Naravno, članovi grupe mogli su se pred takvom glupošću samo hvatati za glavu i jedva suzdržavati smijeh. Upravo je ta potpuno blesava hajka DeYoungu dala ideju za njihov sljedeći album »Kilroy Was Here« (1983.), koji je sadržavao koncept o policijskoj državi u kojoj je sva glazba, predvođena rockom, najstrože zabranjena. »Half-Penny, Two-Penny« još je jedan odličan arena rocker s moćnim tvrdorockerskim gitarskim finesama, predvođenim izvrsnom Shawovom solažom, gdje Young sa svojim mrzovoljnim vokalnim pristupom opet reži na dvoličnost ‘američkog sna’. »A.D. 1958« je zajedno sa »State Street Sadie« melankoličan klavirski završetak, začinjen žestokom saksofonskom solažom, gdje se po treći put ponavlja reprezentativni konceptualni motiv albuma i tako simbolizira oproštaj od starog čikaškog kazališta.
»Paradise Theater« predstavljao je klimaks zlatnog razdoblja Styxa, kad su članovi te legendarne grupe bili praktički nezaustavljivi u kovanju monumentalnih albuma, a arena rock je posljednji put doista krojio sudbinu vrhova radijskih ljestvica. Skup brojnih neuvelih hitova uz manje profilirane, ali ništa manje zanimljive uratke te nepretenciozan koncept albumu omogućuju solidnu ravnotežu pa si opravdano zaslužuje naslov posljednjeg remek-djela ovog kultnog čikaškog kvinteta.
Postava
Dennis DeYoung – klavijature, vokal
Tommy Shaw – gitara, vokal, vokoder
James Young – gitara, vokal
Chuck Panozzo – bas-gitara
John Panozzo – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dan Barber – rog
Steve Eisen – saksofon
Mike Halpin – rog
John Haynor – rog
Mark Ohlson – rog
Billy Simpson – rog
Produkcija
Styx
Popis skladbi
1. A.D. 1928 (1:07)
2. Rockin’ The Paradise (3:34)
3. Too Much Time On My Hands (4:33)
4. Nothing Ever Goes As Planned (4:47)
5. The Best of Times (4:21)
6. Lonely People (5:25)
7. She Cares (4:21)
8. Snowblind (4:59)
9. Half-Penny, Two-Penny (5:58)
10. A.D. 1958 (1:06)
11. State Street Sadie (0:26)
