Mjesto: Arena Concerti (Fiera Milano Rho) / Milano / Italija
Datum koncerta: 07.07.2012
Broj posjetitelja: 20.000
Cijena karte: 63,5 €
Pripekavajuće sunce, užareno tlo i talijanski hipsteri zasigurno nisu klasični, a niti pretjerano ugodni navjestitelji nadolazećeg koncerta jednog od mračnijih i melankoličnijih post-punk bendova, legendarnih The Cure. Već sama dnevna svjetlost potpuna je suprotnost imidžu i zvuku benda, a time je i potpuna suprotnost Roberta Smitha, pjevača, gitarista i vođe grupe koji bi navodno trebao spavati danju, a šminkati se, ličiti, vježbati gitaru i pisati melankolične ljubavne pjesme noću. Uz nositelje večeri The Cure nastupili su još i razni domaći izvođači, a druga najveća imena bili su Crystal Castles i New Order. Ovi potonji zasigurno ne opravdavaju količinu retro majica bez rukava i roza naočala na preznojenim talijanskim tijelima, dok su Crystal Castles zasigurno po guštu masi indie elektronike gladne publike. Ali to još uvijek ne rješava pitanje čemu toliko takve publike. Već u samoj srži Crystal Castles i The Cure nemaju ničeg zajedničkog. Ni atmosfere, ni glazbenih zahvata, ni neke povijesti, ni zvuka… jedina zajednička točka je da je Robert Smith jednom gostovao na nekoj pjesmi Castlesa.
Tako je nastup Crystal Castles u velikoj mjeri prošao neposjećeno i neprimijećeno. Osim stvarno lošeg zvuka i dosadnih basova nije ponudio ništa drugo osim prevrtanja očima za stolovima zbog prejakih šumova, zbog čega su bili još manje ugodni, jer je bilo stvarno vruće, a voda je bila skupa. Ni povremeno poplesavanje ljudi u majicama Andyja Warhola nije promijenilo nastup kao jadan – jadno odrađen i jadno posjećen. S tim se misterij mase talijanskih hipstera još više produbljuje.
Sunce je konačno počelo zalaziti, skriveno iza platna, a poboljšalo se i raspoloženje u iščekivanju ostavštine Joy Division, britanskih New Order. Oni su nastali nakon smrti još jedne ikone post-punkerskih 80-ih, Iana Curtisa. Osnovali su ga preostala tri člana – gitarist Bernard Sumner, koji je umjesto Iana prihvatio mikrofon, basist Peter Hook i bubnjar te kasnije klavijaturist Stephen Morris, a pridružila im se još i dobra prijateljica benda Gillian Gilbert, klavijaturistica i povremena gitaristica. New Order je u prošlom stoljeću tako nastavljao glazbenu baštinu Joy Divisiona i viziju Iana Curtisa s beskompromisno mračnom, iako mjestimice plesnom glazbom i osobno-ispovjednim tekstovima, koji doduše nisu utjelovljivali Ianovu genijalnu stihovnu pisanu riječ, no ipak je duh preminulog vođe i benda ipak živio. Zato je bilo čudno da je glavni bend za većinu posjetitelja bio upravo New Order. I da su ovi zauzeli plesne pozicije. Kako se uopće pleše na Ianove vizije smrti i distorzirane basovske molske linije? Glazba New Order trebala bi ipak biti u veni Iana i Joy Division. Trebala bi.
Ono što je slijedilo bilo je nešto posve suprotno od očekivanog. Slijedila je nekakva loša kopija rave partyja na otvorenom, gdje su fluorescentno zelenu odjeću zamijenile majice bez rukava opskurnih indie crno-bijelih filmova, a droge iPhonei s aplikacijom za slikanje polaroid fotografija. Slijedio je neki još neotkriveni dio Danteova pakla za ljude s lošim glazbenim ukusom. Slijedilo je skrnavljenje imena Joy Division. New Order je naime uspio preobraziti se iz odličnog benda u popularizirani žurerski elektronik s tekstovima novodobnih U2, zamotan u retro celofan i mašnu neke opskurne boje. Nije čudno da je basist Peter Hook prije pet godina napustio bend i sada se bavi samo još svojim bendom Peter Hook And The Light, koji stvara takvu glazbu kakvu bi New Order trebao stvarati danas. Ali to je bilo po guštu spomenutim talijanskim hipsterima. Oni su si na početku koncerta lijepo nataknuli svoje roza sunčane naočale, otkopčali naramenice, odložili slamnate šešire te počeli ludo skakati i dernjati se. Ali sve bi to još bilo probavljivo. Sat vremena loše glazbe s mišlju na Roberta Smitha uvijek je probavljiv. Međutim, New Order su otišli i korak dalje nego što sam očekivao – odsvirali su dva covera Joy Divisiona. I odsvirali su ih kao današnji New Order. »Isolation« i »Love Will Tear Us Apart« postale su himne preznojene, nasmijane, polugole mase s reperskim bejzbol kapama, koja je ludo pjevala tekstove pjesama za koje vjerojatno uopće nisu znali da ih je napisao Curtis za Joy Division. Veseli, nasmijani i plešući Ian Curtis očito je nova ikona današnje hipsterijade. Time je misterij talijanskih hipstera konačno riješen, a iza njega se krije uistinu odvratno skrnavljenje jedne od najstvaralačkijih ostavština glazbenog svijeta 80-ih godina prošlog stoljeća.
Izvještaj do ovog trenutka možda djeluje kao kritika Crystal Castles i New Order. Ali vjeruj mi, nije. Ovaj izvještaj je veličanje Cure-a. Je veličanje nevjerojatnog Roberta Smitha, koji je svojim gotovo četverosatnim nastupom izbrisao sve nanesene rane prethodnih dviju grupa, čija sam imena zaboravio (hvala, Smith). Sve ovo pisanje trebalo bi biti namijenjeno neumornom Robertu Smithu, koji utjelovljuje ne samo glazbu kao takvu, nego cjelokupno umjetničko stvaralaštvo i preoblikovanje. Njegova persona, koja bi trebala biti vizualni uzor rođenju gotha, ostaje ista kao u vrijeme najpoznatijih albuma The Cure, kao što su Faith, Pornography i kasnije Disintegration. Za sve to vrijeme do sada napisao je dovoljno materijala da si može priuštiti takav nastup kakav je ovaj put. Dovoljno materijala za četiri sata. Dovoljno materijala za nastup koji je raznovrstan, karizmatičan, emotivan, pun fenomenalne osobne reinterpretacije već nebrojenih izvedbi i zato konačno – neusporediv. Zato je i cjelokupno koncertno putovanje zapravo bilo vremenski pregled povijesti Curea. Budući da je Disintegration njihov najuspješniji album, uvodni »Plainsong«, »Pictures of You« i »Lullaby« bili su savršen izbor.
(na snimci možeš pogledati sve tri spomenute skladbe)
Robert Smith je nekakva personifikacija unikatne mračno-melankolične nježnosti, s nevjerojatno osebujnim glasom koji je potpuno sinkroniziran s njegovim performansom, tekstovima, osobnošću i glazbom grupe. Njegova vječna ljubavna lirika (vječna tema ljubavi navodno je dosta išla na živce ostalim članovima benda, što je vjerojatno razlog da je Smith jedini u bendu od početka i zato je praktički sinonim za The Cure) uvijek je protkana nekakvom melankolijom, izgovorena je u nekakvoj mračnoj noti, bilo da takav ambijent stvara lirika, Smithov glas ili instrumentalna podloga. Smith tako zna svaki motiv kroz svoj unutarnji stvaralački glas pretvoriti u karakterističan umjetnički iskaz, u od početka karijere The Cure poznat kalup koji nikad ne zastarijeva – i upravo zato je Robert Smith simbol umjetničkog stvaranja. Uspješno aktualiziranje vječnih tema, kao što je u ovom slučaju ljubav, pronaći način kako ljudima približiti otpjevane i izlizane linije da ih se još uvijek dotaknu… sve to je zasigurno ona prava gorljivost koja se krije u samoj jezgri umjetnikova smisla, koja umjetnika pokreće i naposljetku mu traži muze, diktira slova, note ili crte, ne daje mu samo cehovsku, nego životnu motivaciju.
Robert Smith se tako nakon dobivene pozornosti s najpoznatijim skladbama počeo probijati kroz svoj opsežan katalog albuma, a sa svakim dovršenim tonom bio je opušteniji, nasmijaniji i iskreno sretan. Upravo te suprotnosti čine Smitha tako srdačnim i simpatičnim – sramežljivo, gotovo nespretno plešuća mračna pojava, osmijeh crno namazanog lica, malo prijeteće odjekujući nježan vokal o izgubljenoj ljubavi i želji za partnerinom šminkom. Riječi su, kao što je često slučaj kod opisivanja glazbe, suvišne.
(zbog nedostatka superlativa za opis nastupa Curea pogledaj još jednu snimku dotičnog nastupa)
Kako je Robert Smith naravno jedva ustao i bio je i nakon koncerta posve živahan i odmoran, dao je intervju za ViviMilano, koji možeš pogledati dolje. U njemu govori uglavnom o natpisu koji od prošle godine nosi na gitari – »CITIZENS NOT SUBJECTS« – čime kritizira englesku monarhiju, jer je republikanac. Ukratko govori i o svojim prethodnim nastupima u Italiji i o ovom iskustvu, koje mu je bilo posebno nezaboravno.
Heineken Jammin’ Festival nije ponudio savršeno, ali zasigurno jedno od najzapamtljivijih koncertnih iskustava uopće. Alternativa stanju pred pozornicom bilo je mnogo, od sviranja gitare preko x-boxa do bacanja na koš, čime je nadmašio glazbeni okvir. Zasigurno postaje jedan od vodećih festivala u Europi, a nastavkom organiziranja takvih koncertnih događaja sigurno mu neće ponestati posjetitelja, bili oni hipsteri ili ne.
Na festival nas je još jednom sigurno odvezao Concert Freak, koji nudi prijevoz i ulaznicu za najrazličitije koncerte najvećih izvođača – više na koncerti.net.
Setlista
Crystal Castles:
1. plauge
2. Baptism
3. Courtship Dating
4. Crimewave
5, Air War
6. Alice Practice
7. Black Panther
8. Celestica
9. Suffocation
10. I Am Made Of Chalk
11. Not in Love
New Order:
1. Elegia
2. Crystal
3. Regret
4. Isolation (Joy Division cover)
5. Ceremony
6. Bizarre Love Triangle
7. True Faith
8. 586
9. The Perfect Kiss
10. Blue Monday
11. Temptation
12. Love Will Tear Us Apart (Joy Division cover)
The Cure:
1. Plainsong
2. Pictures of You
3. Lullaby
4. High
5. The End of the World
6. Lovesong
7. Sleep When I’m Dead
8. Push
9. In Between Days
10. Just Like Heaven
11. From the Edge of the Deep Green Sea
12. The Hungry Ghost
13. Play for Today
14. A Forest
15. Primary
16. The Walk
17. Friday I’m in Love
18. Doing the Unstuck
19. Trust
20. Want
21. Wrong Number
22. One Hundred Years
23. Disintegration
———————
24. Shake Dog Shake
25. Bananafishbones
26. The Top
———————
27. Dressing Up
28. The Lovecats
29. The Caterpillar
30. Close to Me
31. Just One Kiss
32. Let’s Go to Bed
33. Why Can’t I Be You?
———————
34. Boys Don’t Cry
