Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Madfish
Izdanje: 2011
Trajanje: 54:55
Ocjena: 3.5/5
Kultni engleski neoprogresivci Pendragon na svom su devetom studijskom albumu, prilično prikladno nazvanom »Passion«, nastavili radikalni stilski prekid s pozitivistički intoniranim simfonijskim prog rockom, koji je obilježio njihova ostvarenja iz devedesetih, te nastavili s trendom ambijentalno puno mračnijih i udarnijih stvaralačkih radova, koji su počeli uvoditi na prilično prosječnom »Believe« (2005), a zatim ga usavršili gotovo do savršenstva na odličnom »Pure« (2008), koji je za mnoge bio čak i vrhunac njihove dotadašnje diskografije. To znači da su s izrazito mračnim i neobično cinično intoniranim »Passion« još šire otvorili vrata razdraženim elementima progresivnog metala, ali i elektronici, što nije uvijek idealna kombinacija, no s tako vrhunskim glazbenicima kao što su članovi Pendragona čak i najsumnjiviji eksperimenti mogu postići iznenađujuće dobre rezultate.
Klavijaturistički majstor Clive Nolan (Arena, ex-Shadowland) nikada prije u karijeri nije tako često koristio elektroničke uzorke, dok se glavešina benda, gitarist i pjevač Nick Barrett, konačno otresao svoje reputacije (ili prokletstva) ‘karbonske kopije’ Davea Gilmoura (Pink Floyd), jer je melankoličnih solaža na slide gitari ovaj put jedva za uzorak. Na određenim boljim trenucima albuma, zbog nihilističke atmosfere i još štošta drugog, pojedine skladbe malo podsjećaju na Nolanov sastav Arena. U najgorim trenucima »Passiona« Pendragon pak zvuče kao neki drugorazredni prog metalci s prosječnim vokalistom, tako da je album kao cjelina vrlo solidan, ali ipak kvalitetno prilično šarolik konačni rezultat. Nakon odličnog »Pure« predstavlja čak i manje razočaranje, no ipak se na njemu nađe i nekoliko sjajnih ideja, kad se riskantni, još prije nekoliko godina nezamislivi zvučni eksperimenti odlično posreće.
Na uvodnoj i ujedno naslovnoj skladbi, nakon kratkog, elektronički pretlačenog početka sa suptilnim slojevima akustične gitare, gdje sumnjivo podsjećaju na neke moderne ‘indie’ art rockere u stilu The Pineapple Thief, iznenada preskaču u za njihove uobičajene prilike prilično oštru, ali simfonijskim aranžmanima oplemenjenu prog metal sekciju, gdje načas zvuče kao Arena, a pomalo čak i kao Porcupine Tree. Gospodin Barrett si cijelo vrijeme pomaže društvom dramatičnih pratećih vokala, koji znatno obogaćuju njegov tehnički prilično okrnjen pjevački doprinos. Scott Higham (ex-Shadowkeep) na bubnjevima se svojim silovitim zamasima ponovno izvrsno iskazuje i demonstrira zašto je Barrett prije tri godine u bend doveo metalskog bubnjara.
Više od 11-minutni »Empathy«, još jedan neobičan, prilično kompleksan prog metal eksperiment, sadrži čak i nešto doom metal atmosfere s gorkim gitarskim frazama i razdraženim ritmičkim nijansama. Barrettov vokal ovaj put djeluje istodobno apatično i osorno. Uz Nolanove slojevite teksture sintisajzera, jedini je pravi dokaz da slušatelj ima posla s Pendragonom, a ne s nekom najnovijom britanskom prog metal/art rock atrakcijom, što zorno pokazuje kamo ih je s dobrim i lošim osobinama dovela zvučna ‘modernizacija’. U srednjem dijelu slijedi iznenađujući obrat u suptilnu sekciju, gdje Barrett prvi put na »Passionu« briljantnom, dirljivom solažom uspješno pokazuje zašto spada među najbolje neoprogrockovske gitariste, dok Peter Gee iznenadi nekim neobičnim funk ritam linijama. Tu konačno opet zaživi ona prepoznatljiva, tradicionalna Pendragon ambijentalna magija. Sve to nažalost u nastavku pokvari prilično kratak, ali ipak neukusan i nepotreban reperski umetak. Taj nepromišljeni eksperiment u završetku skladbe donekle popravi krasna, melodramatična orkestralna sekcija u režiji gospodina Nolana.
»Feeding Frenzy«, u kojem nakon nepotrebnog stenjanja dojenčeta slijedi pravi prog metal odklop s brojnim beskompromisnim vremenskim prijelazima, nasrtljivim gitarskim pasažama i dramatičnim klavijaturističkim teksturama, jedan je od zanimljivijih eksperimenata na »Passionu«. Dobrih 13 minuta dugi pozitivistički ep »The Green And Pleasant Land«, najambicioznije, ali i najbolje djelo na albumu, predstavlja uspješan most između dvaju stilskih lica ovog kultnog sastava; ‘klasičnih’ simfonijskoprogrockovskih idealista iz devedesetih te s cinizmom i mrakom natopljenih ‘nuPendragon’ 21. stoljeća. Nick ‘dočara’ još jednu magičnu gitarsku solažu, dok ženske harmonije u pozadini pridonose zapanjujućoj suptilnosti i uspješno podižu moćnu atmosferu. Akustični i simfonijski aranžmani izvrsno su spojeni, dok su kompleksne ritmičke nijanse raspoređene baš na pravim mjestima.
Vokalne harmonije su ovdje najbolje na cijelom albumu, što znači da ovaj put treba izdašno pohvaliti Nickovo pjevanje, koje se ovdje, uz minimalnu vokalnu asistenciju Cliveа i društva, iskazuje neobičnim emocionalnim žarom. U završnoj sekciji ušuljaju se i ‘moderni’ metalsko-elektronički elementi, dok je psihodelični završetak s jodlerskim glasovima potpuno suvišan. Ovaj su put Pendragon odabrali baš pravi, umjereni put između dviju krajnosti, pretjeranog, idealističkog pozitivizma i pretjeranog, mračnjačkog cinizma.
Pomalo psihodelično-eterični »It’s Just A Matter Of Not Getting Caught« osobito u uvodnom dijelu podsjeća na nešto što bi se lako moglo roditi u moždanim vijugama Porcupine Tree odnosno njihova glavešine Stevena Wilsona, što znači da su Nick i družina prije snimanja »Passiona« sigurno slušali ‘odabrane’ sastave kako bi se uvjerili kako zvuči suvremeni prog rock. »Skara Brae«, što je naziv neolitskog naselja u Škotskoj, najbolje očuvanog neolitskog naselja u cijeloj Europi, o čemu govori i tekst, još je jedan energičan prog metal eksperiment s bockavim gitarskim pasažama, vatrenim bubnjarskim prijelazima i moćnim valovanjima simfonijskih zavjesa. Brutalne, kroz vokoder provučene, usputne vokalizacije u oštroj su suprotnosti sa suptilnim gitarskim harmonijama i čistim vokalima, koji ipak preuzimaju inicijativu. Ima i puno akustičnih finesa koje dodatno produbljuju tajanstveno i eterično raspoloženje.
Završna balada »Your Black Heart« otvara se mirnom, gotovo spokojnom sekcijom podloženom klavirom, koju počne narušavati prilično suvišna uporaba vokodera. Melankolična atmosfera polako raste kroz uvođenje zborskih vokalnih harmonija, koje prati vrlo lijepa klavirska melodija. Potonja osigurava idealan završetak albuma, koji dodatno produbljuje ‘plačna’ gitarska solaža u Nickovu prepoznatljivom stilu, iako je lako mogao biti kraći za dvije minute.
»Passion« je solidan uradak u kojem određeni neobični i riskantni stilski eksperimenti daju vrlo dobre rezultate, dok Pendragon ta nova, moderna zvučna formula, kojom su još jednom prilično radikalno prekinuli sa simfoprogrockovskom prošlošću, ne ispada na svakom koraku jednako uvjerljivo. To se događa ponajprije tamo gdje Clive na sintisajzerima malo pretjeruje s unosom elektronike i gdje Nick uz sve tršu pratnju zvuči vokalno pomalo usiljeno u želji da što više ugodi mlađim generacijama, što je posve nepotrebno, pa su najbolja ostvarenja na »Passionu«, kao što je već rečeno, ona u kojima uspješno razviju most između starog i novog stila. Pendragon su se posljednjih nekoliko godina nedvojbeno zvučno prilično promijenili. Iako i dalje dosta variraju u kvaliteti studijskih ostvarenja, nedvojbeno su na pravom putu; zvuče kao moderan bend, ali istodobno još uvijek prepoznatljivo. Ne samo naslov, nego i (u SAD-u, kao i obično, cenzurirana) naslovnica »Passiona« prilično je neobična za tradicionalno ‘aseksualne’ Pendragon, no zorno govori o njegovu glazbenom sadržaju.
Postava
Nick Barrett – gitara, vokal
Clive Nolan – klavijature
Peter Gee – bas gitara
Scott Higham – bubnjevi
Produkcija
Karl Groom i Nick Barrett
Popis skladbi
1. Passion
2. Empathy
3. Feeding Frenzy
4. This Green And Pleasant Land
5. It’s Just A Matter Of Not Getting Caught
6. Skara Brae
7. Your Black Heart
