Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Diga Nazario Sauro / Gradež / Italija
Datum koncerta: 02.08.2010
Broj posjetitelja: 500
Cijena ulaznice: 35€
Tek nekoliko kamenih hitaca od slovenske granice, s druge strane Tršćanskog zaljeva, kao gošća zadnjeg dana gradeškog festivala 2010. nastupila je Patti Smith, jedna od kumica punk pokreta, iako je u duši zaklета pripadnica generacije cvijeća i ruža s prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete, kad su svijetom vladali hipiji. Patti Smith ovih dana lunja Apeninskim poluotokom, a gradeški nastup bio je najistočnija točka njezine mini talijanske turneje. Sama pozornica nalazila se tik uz obalu u samom središtu grada – morski ambijent bestidno je koketirao s onim iz izolskog Simonovog zaljeva, a crno nebo i zlokobne munje posvuda naokolo pobrinuli su se za dodatno naelektriziranu atmosferu. U mislima mi se nehotice prikrao sjećanje na posjet koncertu Jethro Tull prošlog srpnja u Vidmu, kad je vrijeme također cijelo vrijeme kuhalo nevrijeme, a nebo se otvorilo tek nakon kraja nastupa. I ovaj smo put ostali kolikotoliko suhi, hvala “bratu gromu” i “sestri prirodi”, kako ih je Patti nazvala, koji su udarili svom snagom baš u trenutku kad smo se, puni koncertnih dojmova i zadovoljni, smjestili u čeličnog konjića. Ali idemo lijepo redom!
Još prije nastupa američke glazbenice na svoje je došao kantautor domaćih korijena, ali meni nažalost nepoznatog imena. Naoružan akustičnom gitarom u ruci prošetao je kroz autorski materijal kvalitetnog pedigrea, a nastup je začinio izvedbom Springsteenove The Ghost Of Tom Joad. Jednodimenzionalne rock koračnice i kantautorov nastup najlakše bi bilo usporediti upravo s spomenutim Bossom, a energičnost i karizmatičnost izvedenih skladbi od potpunog poklapanja sa Springsteenovim poimanjem glazbe dijelila je tek snažna prisutnost folk komponente, za koju se pobrinuo popratni zvuk usne harmonike. Unatoč zadovoljavajućoj izvedbi, činilo se da je nastup melankolično-emotivnog glazbenika u iščekivanju glavne atrakcije večeri odzvanjao mimo talijanskih ušiju prema otvorenom moru.
Nakon kratke stanke već je došlo vrijeme za Patti Smith! Po pozornici su se najprije rasporedili članovi pratećeg sastava i započeli nastup, a tek su prvi stihovi na pozornicu ispljunuli njihovu šeficu sa svom njezinom karizmom. Ležeran, mirniji početak, koji je naprosto vapio za sanjivim lijenčarenjem negdje uz jadransku obalu, probudio je tek prvi veći hit Free Money, odsviran kao treći po redu. Patti je imala podršku dviju akustičnih gitara, a za organski zvuk pobrinule su se klavijature, povremeno zamijenjene sintisajzerom. Za zvuk električnih gitara ovaj put nije bilo mjesta, što je ispalo prokleto dobro, jer je isključivo akustični set Pattine skladbe odnio na novu razinu, pojačao njihovu poruku i na kraju krajeva cijeli nastup obojio autentičnošću sedamdesetih, iz kojih lik i djelo Patti Smith potječu.
Razumljivo je da su velik dio programa činila djela s kojima se može poistovjetiti svaki obožavatelj njezine glazbe, nisu izostale Gloria, Redondo Beach, Birdland i Beacuase The Night, koju su napisali zajedno s Bruceom Springsteenom davne 1977. Vrijedi spomenuti obrade People Who Died (Jim Caroll) i Play With Fire (The Rolling Stones), kojima je Patti dokazala da je glazbeno iznimno otvorena umjetnica, jer se zna poistovjetiti kako s ljućim punkrock elementima tako i s mnogo suptilnijom ostavštinom blues-rockerskih legendi, a istodobno spomenute obrade zapakirati u svoj prepoznatljiv stil i ipak ih zadržati atraktivnima.
Patti Smtih na pozornici djeluje iznimno uvjerljivo. U njoj je uhvaćena karizmatična, a nadasve jednostavna figura. Nastup je slagalica ležernijih i energičnih ritmova koji se međusobno prepleću i klize jedan u drugi poput pješčanog sata, a Patti ih spretno povezuje jednostavnim obraćanjima, u kojima često spominje riječi sloboda, priroda, slijeđenje srca i slične fraze, aktualne u vrijeme njezina odrastanja, kad je posvuda cvjetalo cvijeće i kad je mladež rasprsnuta od ljubavi. Jednostavna obraćanja nasmijana je Patti polagala posjetiteljima u srce, a vrhunac poruke stigao je sa završnom pjesmom People Have The Power, koja se još kako uklopila u gotovo nevjerojatan događaj iz sredine koncerta. Dvjema “djevojkama cvijeća” unatoč prvotnoj intervenciji osiguranja uspjelo je na noge i tik ispod pozornice iz gledališno postavljenog, sjedalima posutog prostora dići cijelu višestoglavu publiku, što je značilo konačni proboj prividnog zida koji je u prvoj fazi koncerta kočio tečnu izmjenu energije na relaciji između sastava i posjetitelja. Odmah je bilo jasno da je događaj, koji se na koncertima takvog kova događa vrlo rijetko, udahnuo nove snage ionako raspoloženom bendu, pa je svaki idući trenutak bio čisti užitak. Činilo se kao da razigrana Patti Smith svira svoj oproštajni koncert! Nekoliko je puta preko ramena prebacila i gitaru, a privlačna igra triju akustičnih gitara bila je tek još jedan djelić slagalice koja je večer, od koje, ruku na srce, nisam očekivao tko zna što, učinila doista nezaboravnom.
Fotografije: Urban Bolta
Galerija slika
