Autor: Rok Klemše
Mjesto: Postojna, Slovenija
Datum koncerta: 28.07.2007
Broj posjetitelja: 50
Cijena karte: 12€
Gospodina Paula “Softich” Di’Annota nije potrebno posebno predstavljati. Di’Anno je ostavio neizbrisiv pečat na metal glazbi time što je posudio svoj glas za kultne ploče još kultnijih Iron Maiden, Iron Maiden i Killers. Di’Anno je ubrzo nakon toga letio iz benda zbog zlouporabe droga i alkohola, a ploče su zauvijek ostale biseri NWOBHM-a. Idućih dvadeset godina Paul zapravo nije napravio ništa vrijedno spomena. Švrljao je po poprilično sastava, od Praying Mantis, Killers, Battlezone, Gogmagog, a na kraju se odlučio kar za solo karijeru s pratećim bendovima diljem svijeta. Da Paul već godinama živi od stare slave Maidena nije potrebno naglašavati, zar ne? Pa neka on to još tako poriče, njegovi koncerti i albumi, na kojima lavovski dio čine upravo Maiden klasici, govore sami za sebe.
Di’Anno nam se ovaj put vratio već treći put. Na prvim nastupima (Metelkova, Rock Otočec) ostavio je poprilično gorak dojam, tako da sam ovaj put u Postojnu otišao s dobrom dozom distance i skepse. Paul će ovaj put kod nas odsvirati čak četiri koncerta (zapravo tri, koncert u Šeščah pri Žalcu najavljen za danas nažalost je otpao), pa pogledajmo kako se snašao u Postojni. Naša ekipa stigla je u Jazzy klub u Postojni već rano poslijepodne, jer smo mogli obaviti intervju s Di’Annom, a zatim nam nije preostalo ništa drugo nego da si vrijeme do službenog početka koncerta u devet krátimo pivom i koncertnim zgodama.
No, nažalost se po Murphyju opet sve zakompliciralo. Talijanski bend Lost 4 Found, koji je trebao nastupiti kao predgrupa, opet je nestao kao kafra (ni na Bledu dan prije nisu svirali), pa je na njihovo mjesto uskočio meni nepoznat domaći bend, koji je u jedanaest počeo odsvirati, nažalost, poprilično prosječnu glazbu, kojoj su povrh svega dodali još jednu od najizlizanijih i najprežvakanijih obrada kod nas, što drugo nego Bandierro Rosso. Sat vremena njihova nastupa tako se otezao poprilično sporo, no ipak je došao trenutak kad su i oni morali prepustiti pozornicu bendu s Bleda, Lady’s First. Dečki su u nekoliko godina postojanja nakupili poprilično koncertnih kilometara, što im se pozna i na pozornici, ali ovaj put im očito ipak nije sve išlo po planu. Vjerojatno to treba pripisati samo nekih 20 ljudi ispred pozornice. Unatoč tome, dečki su korektno odjurili kroz nekoliko autorskih komada, kojima su dodali još cover Metallicine Creeping Death i Iron Maiden dvojac The Trooper i Fear of the Dark. Korektno odsvirane obrade, iako su šepale upravo tercne harmonije, a bas gitara se jednostavno ne svira trzalicom…
Oko jedan ujutro je Paulov prateći bend, talijanski Children of the Damned, ipak počeo žariti fantastičnim openerom Ides of March, uz čije je zvukove na pozornicu dopuhao vidno dobre volje Mr. Softich himself. Češkate li se već po glavi što je s tim softićem? Tako su Paula zvali Lady’s First, a Paulu naravno nije bilo ni najmanje jasno, dok ga nije, tko drugi nego naš Jani, prosvijetlio da softić znači…khm… “mekani prijatelj”. Pod pozornicom se ipak gurnulo nekih 50 ljudi, a Di’Anno i njegovi dečki već su nemilosrdno žarili Wrathchild, pa odmah i nevjerojatni Prowler te prvu Di’Annovu skladbu večeri, Marshall Lokjaw, koju je iznenađujuće poznavalo čak nekoliko ljudi. Čuti kultne Maiden klasike poput sljedeće Murders in the Rue Morgue iz usta originalnog pjevača bilo je za neke, pa i za mene, svakako neprocjenjivo. Paul je ovaj put iznenadio čak i odličnom vokalnom formom. Neki growl bi doduše mogao ispustiti, ali inače je striček dao sve od sebe, posezao u visine, a odlično je otpjevao i srednje dionice u Remember Tomorrow. Nepromjenjivi Paul naravno nije mogao mimo svoje bivše žene (ne znam doduše koje po redu), “puta madre”, kojoj je posvetio komade The Beast Arises i A Song For You, a svoj bijes istresao je i na SAD, Busha i njegovog psića Blaira. Lijepo se Paul sjetio i bolesnog Cliva Burra, koji pati od teškog oblika multiple skleroze. Paul je zatim u prvom redu ugledao jednog od članova sastava Lady’s First, pokazao na njega, uhvatio se za međunožje i zaurlao “softić!”. Nekoliko ljudi koji su poznavali internu foru puklo je od smijeha, a ostali su se samo čudno zgledavali. Paulova banda odjurila je još kroz vječne klasike NWOBHM-a, Killers, prvi Harrisov ep Phantom of the Opera te Running Free, s kojom su napustili pozornicu. Na moju veliku žalost nisu odsvirali odličnu baladu The Living Dead s istoimene ploče, ali me je malo utješila odlično odsvirana Transylvania, kojom su Children of the Damned dokazali majstorsko vladanje svojim instrumentima. Di’Anno se zatim sjetio svojih punk korijena s Ramones klasikom Blitzkrieg Bop, a konačno se od nas oprostio sa Sanctuary.
Meni osobno je prvi susret s Paulom ostao u lijepom sjećanju, jer je bila riječ o zabavnoj večeri koju su nadogradili odlično i samouvjereno odsvirani Maiden klasici, nekima i dalje više odgovara Paulov hrapav vokal nego Bruceov operni, i upravo je to čar slušati te komade s Di’Annom. Da, nikako se ne može poreći da se Pavle još kako vozi na staroj slavi, ali dok god bude Maiden komade izvodio tako korektno (naposljetku je i kao pisac mnogo pridonio njima), neka zbog mene živi i od stare slave. Pa lijep pozdrav, softić!
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Jani Lah
Setlista
1.Ides of March
2.Wrathchild
3.Prowler
4.Marshall Lokjaw
5.Murders in the Rue Morgue
6.The Beast Arises
7.Children of Madness
8.Remember Tomorrow
9.Impaler
10.Faith Healer
11.A Song For You
12.Killers
13.Phantom of the Opera
14.Running Free
–.–.–
15.Transylvania
16.Blitzkrieg Bop
17.Sanctuary
