Autor: Rok Klemše
Datum koncerta: 29.07.2007
Broj posjetitelja: 16
Cijena karte: 8.000/dan
Teško je bilo povjerovati da godina može proći tako brzo. Čini mi se kao da sam tek stigao s Metalcampa 2006 i liječim postfestivalsku depresiju, a već je tu Metalcamp 2007! Da, 16. srpnja počeli su prvi pravi metal praznici, vratili smo se na mjesto zločina, u predivnu idilu ušća Tolminke i Soče, bez sumnje na najljepšu festivalsku lokaciju na svijetu! Najveći festival na slovenskom tlu izgradio si je u samo četiri godine postojanja prilično veliko ime, pa je ove godine u kampu vijorio bezbroj različitih zastava – Njemačke, Italije, Austrije, Velike Britanije (Škošana je bilo na pretek), Irske, Australije… naposljetku su ponosno vijorile i slovenske boje. Ali na Metalcampu nacionalna pripadnost nije bitna, ne, tisuće metalaca povezivala je samo želja za dobrom glazbom i razuzdanom zabavom. Čak i više nego prošle godine ostvario se ovogodišnji slogan festivala – Hell Over Paradise – u rajskoj tolminskoj prirodi grijalo nas je doslovno pakleno; sve do nemogućih četrdeset stupnjeva. Ali idemo lijepo redom.
Kad je vlak nakon gotovo tri sata vožnje napokon dopuhao u Most na Soči, počelo je! Već smo si u T’minu natočili osvježavajući hmeljni napitak (njemački thrasheri Tankard rekli bi mu “nectar of the gods”) i većinu godine pospani gradić već je kipio od metala na svakom koraku. Da, Tolmin za vrijeme Metalcampa doista oživi. Metalci okupiraju barove i Mercator, konobari se, hvala bogu, smiluju našim teškim zvukovima željnim ušima i posvuda se vrti samo metal. Ove godine službeni koncertni dio festivala počeo je u utorak, 17. srpnja, ali utorak meni osobno nije nudio ništa posebno uzbudljivo. Izborili smo mjesto u već dobrano punom kampu i šator je bio podignut u tren… o, da, podizanje šatora na četrdeset stupnjeva samoubilačko je djelo pa smo smuknuli do Beach Stagea, gdje su konobari već švicali. I ove smo godine doživjeli sustav prvog piva za 3€ plus 1€ za plastičnu čašu uz koju dobiјеš bedž ili upaljač, za svaku sljedeću kupnju doneseš čašu, makar i u komadićima, i pivo piјеš za 3€. Za naše prilike prilično slane cijene, ali u usporedbi sa sličnim festivalima u inozemstvu (Češku ostavimo po strani) i dalje za euro ili dva jeftinije piće. Broj bendova koji su nastupali na ovogodišnjem Campu bio je doista golem i maloj ekipi pogledati sve bendove naprosto je nemoguće. Slijede dojmovi nastupa koje smo uspjeli vidjeti.
Utorak, 17. srpnja
U utorak su na manjoj, inače Talent Forum pozornici, koja je preuzela ulogu veće Metal Stage, navečer malo zamorili Deadsoul Tribe sporom i dosadnom glazbom. Gorak okus kao headliner prvog dana više nego uspješno je popravila Sepultura. Iako za mnoge bez obojice braće Cavalera to više nije Sepultura (hm, i ja povremeno kolebam je li ili nije), dečki s gorostasnim crncem Derrickom Greenom dokazali su da im možda ni Maxov bend Soulfly ne seže do koljena. Istina je da su zlatne godine Sepulture odavno prošle, ali dečki su na pozornici i dalje dah oduzimajući. Green već samom dvometarskom pojavom opravdava ime pravog frontmena, a kad još uspostavi kontakt s publikom i zagrmi najveće hitove grupe, sve su sumnje srušene! Brazilci su u sat i petnaest minuta protutnjali kroz set s razbijačima kao što su Territory, Dead Embryonic Cells, Troops of Doom, Roots Bloody Roots, dokazali da i novi album Dante XXI uživo zvuči dobro i s prvim stihom Orgasmatrona podsjetili da na Metalcampu sviraju i Motörhead. Sepultura je nastupom mogla biti još kako zadovoljna, a mi odlično zagrijani za još četiri dana pakla!
Srijeda, 18. srpnja
Srijeda je bila barem meni osobno prava koncertna poslastica. Počela je doduše prilično žalosno s jako prosječnim melodičnim death metalom iz Njemačke, Deadlock. Sve što Deadlock odvaja od mnoštva sličnih bendova je simpatična pjevačica Sabine s inače dobrim, ali za ovaj žanr preslatkim vokalom. Zbog Vreid sam razočaranje u trenu zaboravio. Norveški black metalci pobrinuli su se za jedan od najboljih koncerata ovogodišnjeg Campa! Genijalni black metal kvartet iz Sogndala dobio je nažalost samo sat vremena, ali je u tom vremenu besprijekorno protutnjao kroz repertoar koji je obuhvaćao sva tri izdana albuma, od pjesama Raped By Light, Pitch Black pa do remek-djela novog albuma – Jarnbyrd, Under Isen i I Krig – a pod vodstvom gitarista i vokalista Stureja poklonili su se i kultnom sastavu Windir (sastav se raspao nakon tragične smrti frontmena Valfarja) čiji su članovi bili i Vreid (minus gitarist Ese).Vreid znači bijes i upravo je takav bio i njihov nastup. Nezaboravno! Ako ne najboljeg, onda su njemački folk metalci Die Apokalyptischen Reiter pripremili najzabavniji nastup Metalcampa 2007. Energični frontmen Fuchs uspostavio je s publikom iskren kontakt, s djevojčicom iz publike na ramenima otpjevao cijelu pjesmu i na kraju se pošalio s “You’re quite heavy”, polio nas vodom, među publiku bacio golemе plave lopte i za kraj pripremio još i “battleship” natjecanje, u kojem je opet posudio dvoje obožavatelja, koji su potom na ratnim brodovima (napuhanim madracima) “crowdsurfali” od pozornice do mikserskog pulta. Reitermania! Ali folk ludila još nije bilo kraja, jer su na pozornici već stajali prvaci folk metala, finski Korpiklaani. Šumski klan pripremio je sat i petnaest minuta čistog trolovsko-pivskog folk ludila. Pogled na publiku koja je plesala uz himne Beer Beer, Happy Little Boozer, Wooden Pints, Let’s Drink i Korpiklaani bio je neprocjenjiv. Isto ludilo koje se događalo u publici događalo se i na pozornici. Dečki su skakali po pozornici amo-tamo, a Jonne je cijelo vrijeme poticao ionako vrelu publiku. Ako ste propustili Korpiklaani na Metalcampu, nemojte ih propustiti u listopadu u Ljubljani! Hail Korpiklaani! Ljepše nego s kraljicom heavy metala zaključak srijedine večeri nisam mogao zamisliti. Dorothee Pesch može se pohvaliti godinama u kojima bi mnoga gospođa već stenjala od bezbroj tegoba, a Doro na pozornici i dalje djeluje kao dvadesetogodišnjakinja. Nije uzalud kraljica heavy metala! Doro je sat i pol na pozornici pjevala besprijekorno, a izgledala toliko svježe da je teško povjerovati da je rođena davne 1964. Razočarao je samo (pre)dugi, nezanimljivi i neizvorni bubnjarski solo, koji je ipak potonuo u zaborav uz klasike Warrior Soul, Hellbound, Warlock klasik Burning the Witches, odličnu All We Are i ludi cover još jednog klasika, Breaking the Law koga drugog nego Judas Priest. Nije preostalo ništa drugo nego da si na Beach Stageu za kraj odličnog dana natočimo još pivo ili neki od šarolikog izbora koktela.
Četvrtak, 19. srpnja
Četvrtak je bio za mene, što se koncerata tiče, vrijeme za odmor. Prijepodne je Beach Stage bio prava točka za hlađenje, a bilo je i vrijeme da provjerim gurmansku ponudu. Roštilj, ćevapi, pasulj… prilično šaren izbor po umjerenim cijenama. Ove je godine prvi put i za vegetarijance odlično bilo pobrinuto, tako da gladan nije bio nitko. Lijep dodatak bio je i štand s medicom. Za one opsjednute kupovinom put do Beach Stagea, pored metal marketa, bio je prava apokalipsa za novčanik. Odlična ponuda albuma, majica, lubanja… sve što srce metalca poželi. Nešto iza sedam stigao je ipak za mene željno iščekivani nastup. Ljuti Peter je sa svojim Hypocrisy stari znanac slovenskih koncertnih pozornica, ali ovaj nam je put prvi put dokolovratio sa svojim Pain. Posljednji album grupe Pain, Psalms of Extinction, još je posve svjež proizvod, a odličan su album dobrano predstavili i na pozornici. Industrial/electronic metal par excellence mogli bismo reći za Pain, koji su zbog Peterova talenta za pisanje odličnih pjesama omiljeni i fanovima Hypocrisy. Peter i njegova banda (ovaj put je uz njih bio i basist grupe In Flames Peter Iwers) tako su u sat i pol energično zapalili pjesmama kao što su Same Old Song, End of the Line, Supersonic Bitch, Just Hate Me, Shut Your Mouth, It’s Only Them, On And On, Dancing With the Dead i predstavili novi album s udarnim Zombie Slam, Walking On Glass te Nailed to the Ground. Odličan izbor pjesama, energičan nastup, light show te jedan jedini Peter Tägtgren – summa summarum – jedan od najboljih koncerata Campa 07! Za kraj četvrtkove večeri pokapala je i poneka kap sline svih pravovjernih thrashera. Na Metalcamp su se vratile starine teutonskog thrash metala, trećina svetog trojstva njemačkog thrasha, Kreator. Prošlogodišnji koncert na Metalcampu 2006 urezao mi se u sjećanje kao jedan od boljih, a ovaj su me put Kreator prilično razočarali. Nije se osjećala ona prava energija koja je prošle godine kod njih doslovno strujala, a ni ozvučenje nije bilo onakvo kakvo bi trebalo biti. Vokal Millea Petrozze, masterminda Kreatora, bio je razgovijetan samo na početku, a i sam Mille vrlo se brzo prestao truditi. Ma dobro, idući put bit će bolje, Kreator ionako postaju stalnica naših pozornica. Lijepo je bilo čuti da se nekoliko ljudi sjetilo fore grupe Edguy s “ole, ole” s prošlogodišnjeg Metalcampa… Mille nije izgledao baš oduševljeno, he he.
Petak, 20. srpnja
Pretposljednji dan festivala počeo je već oko pet poslijepodne još jednom udarnom injekcijom energičnog folk metala odnosno keltsko-poganskog metala. Pozornicu je zauzeo švicarski sastav Eluveitie, koji ima iza sebe tek jedan album (Spirit, 2006), ali brzo povećava broj obožavatelja. Takvog ludila kakvo je vladalo tijekom jednosatnog seta Švicaraca vjerojatno ove godine nije bilo ni na jednom koncertu. I Dew-Scented se rado vraćaju k nama, a s obzirom na to da ubojiti njemački kvartet svaki put da sve od sebe, ja ću ih uvijek primiti raširenih ruku. Tako dobrog death/thrash metala nema baš puno naokolo! Energični i uvijek zabavni frontmen Leif odveo nas je tako u najvećoj vrućini do paklenih temperatura setom koji je sezao sve od početaka s Immortelle pa do posljednjeg albuma Incinerate. O da, zapalili su! Lijepo je bilo na Metalcampu napokon čuti i malo progresivnog metala, a ta je čast pripala engleskim praocima žanra, Threshold. Threshold su na Metalcampu nastupili sa svojim starim vokalistom Damianom Wilsonom, jer je Andrew “Mac” McDermott odlučio da mu treba malo odmora (u međuvremenu je već postalo službeno da je Mac skupinu definitivno napustio). Dečki su se tako usredotočili malo više na stariji materijal, koji je pjevao još Damian, a kod novijeg pomagao si je šalabahterom, koji je pomalo nespretno u obliku lista A4 formata držao kar pred sobom. Bilo je doista smiješno vidjeti udarni Slipstream u takvoj pojavi. Ali unatoč tome Damian je otpjevao nevjerojatno dobro. Nadajmo se da ćemo u budućnosti na Metalcampu doživjeti još poneki progresivni metal. Slijedio je za mene jedan od najviše iščekivanih sastava, finski vikinzi Ensiferum. Malo sam se bojao za njihovu sudbinu kad ih je napustio odlični Jari Mäenpää, ali su dečki novim albumom Victory Songs dokazali da bez problema dišu i bez njega. Petri Lindroos pokazao se kao odlična zamjena za Jarija i višetisućglavom mnoštvu dokazao kakav je dobar frontmen. Set Ensiferum otvorio je intro s novog albuma, Ad Victoriam, a onda su Finci beskompromisno i udarno zapalili ludom setlistom samih razbijača, već na samom početku potpuno su me uništili nevjerojatnom Trecherous Gods. S adrenalinskom vožnjom vlakićem smrti nastavili su sve do kraja sat i pol dugog koncerta tijekom kojeg su prošetali kroz sva tri albuma pjesmama Hero in a Dream, epskom Iron, prekrasnom Lai Lai Hei, Tale of Revenge i predstavili novi album Victory Songs s epskom naslovnom skladbom, One More Magic Potion i folk poskočicom Ahti. Nakon koncerta Ensiferum sve što možeš reći je, hoću još! Nakon Ensiferum dogodila se već poslovična anegdota sa svadljivim patuljkom Cradle of Filth, Danijem Filthom. Ne samo da je razmaženi klinac, pjevao je odvratno loše, koncert završio četiri pjesme prije kraja i povrh svega među publiku bacio još i ventilator i mikrofone. Dani je navodno pogledao predaleko u čašu, a službeno priopćenje bilo je da je imao loš trenutak. Što god bilo, Dani se može prokleto sramiti što je na cjedilu ostavio nekoliko fanova koji su došli vidjeti samo njegovu grupu. Ja iskreno nadam se da CoFove kod nas više ne vidimo! Ali, barem za mene, cijelo festivalsko zbivanje do tada je izblijedjelo, jer je čekao za mene najiščekivaniji trenutak Metalcampa. Da, bastardi, legendarne Motorne glave! Tako veliko ime Metalcamp još nije ugostio, a ime Motorhead opravdalo je gužvu ispred pozornice i nestrpljivo iščekivanje kultnog trija. Bend koji ne treba megalomanske introe, samo nezaboravni Lemmyjev “Good evening. We are Motörhead. We play Rock ‘n Roll!” i publika je pukla. Kasni sat uopće se nije osjetio, publika je Lemmyju jela iz ruke, iako bi za njegova obraćanja često trebali podnaslove na ekranima sa strane. No, barem se Phila Campbella razumjelo. O Motörhead ionako ne treba trošiti riječi, kod njih je uvijek riječ o čistom rock ‘n rollu! Malo bih možda mogao ukoriti samo setlistu. Gdje je nešto s Bastards, Overnight Sensation, Another Perfect Day ili 1916!? Ali nemojmo biti puristi, legende ne vidiš baš svaki dan i izbor pjesama bio je još kako dobar – Snaggletooth, Metropolis, Over the Top, Sword of Glory, Rosalie, Going to Brazil, Sacrifice… Orgazmatronično, hehe. Redovni dio dečki su završili s Iron Fist i bubnjarskom solažom Mikkeya Deea uz koju sam ostao potpuno bez riječi. Mikkey je nevjerojatan! Zatim su se ugasila svjetla, a na pozornici se vidjelo samo gorenje cigarete. Da, Lemmy je po svojoj staroj maniri na pozornicu umarširao kao klošar s čikom u ustima, pridružili su mu se još Phil i Mikkey s akustičnim gitarama i odsvirali pravo bluzersko iznenađenje u obliku pjesme Whorehouse Blues. Još nezaobilazni klasici Ace of Spades i Overkill za kraj i Motörhead su se od nas oprostili riječima da je ovo bila najbolja publika ove turneje! Nije preostalo ništa drugo nego da nevjerojatan nastup sačuvamo u sjećanju čaši-com, dvije, tri… viski-cole “Lemmy style”.
Subota, 21. srpnja
U tren oka stigao je i posljednji dan, koji je za mene počeo u šest poslijepodne s legendarnim njemačkim Grobokopačima. Grave Digger su na pozornicu uz bučnu podršku vjernih fanova izmarširali uz zvukove introa The Brave s albuma Tunes of War, na kojem su ostali i sa Scotland United. Dečki su bili odlično raspoloženi, osobito uvijek veseli gitarist Manni Schmidt, koji je ostvarenje želje svakog fotografa. Razigran je bio i frontmen Chris Boltendahl, kojem se zbog doista odlične publike jednostavno nije htjelo prestati smijati. Ali vremena nažalost nije bilo napretek i dečki su brzinski sastavili “best-of” set samih hitova – Excalibur, Rebellion (The Clans are Marching), Morgane Le Fay, Knights of the Cross, udarni opener novog albuma Liberty or Death, ironično The Dark of the Sun na četrdeset stupnjeva, i prebrzo se oprostili od nas s vječnim klasikom Heavy Metal Breakdown. Grave Digger, klanjam se! Neka na ovom mjestu spomenem još da su nas dobronamjerni zaštitari polili hektolitrima vode i tako spriječili poneki toplinski udar. Da, slovensko-austrijskoj navezi redara ove godine doista sve pohvale, tako bi se trebali ponaša-ti svi redari na koncertima! U devet su na svoje još jednom došli svi thrasheri, jer je pozornicu okupirala već druga trećina njemačkog svetog trojstva (nedostajao je samo još Destruction), legendarni Sodom. Kultni trio razbio je klasicima Remember the Fallen, Agent Orange, Outbreak of Evil, Bombenhagel, The Saw is the Law i Blood on Your Lips, a sve skupa začinili su i coverom Ace of Spades. A to još nije sve, jer ćemo se moći pogledati na DVD-u Lords of Depravity Pt. 2! Za mene je vrhunac subote predstavljao povratak Blind Guardian na slovensko tlo. Koliko su vjerni Guardian fanovi pokazuje se već na samom početku kad nadglasaju zveket oružja i Sauronovo upozorenje Morgothu u vječnom introu War of Wrath, koji se prelijeva u klasičnu, udarnu Into the Storm. Da, upravo je to najbolja oznaka koncerta slijepih čuvara. Put u oluju! Koncert na Metalcampu bio je možda još bolji od onog u Mediaparku prošlog listopada. Hansi i njegovi bardi bili su odlično raspoloženi, a Hansiju je odlično služio i nevjerojatni vokal. U 90-minutnoj oluji čuli smo tako doista vječne bisere metala The Script For My Requiem, Nigthfall, Born in a Mourning Hall, Welcome to Dying, Valhalla, pa trojac s novog albuma Fly, This Will Never End i Otherland. Pravo iznenađenje bila je odlična The Quest for Tanelorn s albuma Somewhere Far Beyond (kad bi barem svirali i naslovnu pjesmu…), i već je tu bio kraj redovnog dijela s uvijek neopisivim, magičnim doživljajem kad višetisućglava mnoga množina pjeva The Bard’s Song – In the Forest! Beskompromisno su se Guardiani vratili s fantastičnom Imagination From the Other Side, još jednim iznenađenjem u obliku fenomenalne Lord of the Rings i oprostili se od nas vječnim završetkom Mirror, Mirror. Neka završim riječju koju Hansi koristi pri pjevanju Bardove pjesme. “Beautiful!!!”
Budući da nisam baš pristaša black metala, za mene se Metalcamp tako završio, a black metalci doživjeli su još ostvarenje snova s inače kultnim sastavom Immortal. Hm, što reći za kraj? Četvrti Metalcamp bio je možda najbolji po redu. Organizacija je iz godine u godinu bolja, velika pohvala zaslužuju redari, pa više puta dnevno očišćeni dixiji, koji su bili čak čišći od zahoda u Tolminu, i ekipe koje su neprekidno skupljale smeće. Veću kritiku zaista nije moguće naći, tako da je sve što ostaje za kraj – Vidimo se na Metalcampu 2008!!!
Tekst: Rok Klemše
Fotografija: Jerneja Jerak
Setlista
METAL STAGE: ABORTED AMON AMARTH ANIMOSITY ARS MORIENDI BLIND GUARDIAN CONVERGE DEW-SCENTED DIE APOKALYPTISCHEN REITER DISILLUSION DISMEMBER DORO ELUVEITIE ENSIFERUM EVENTIDE FULL BLOWN CHAOS GRAVE DIGGER GRAVEWORM HATEBREED IMMORTAL KORPIKLAANI MOTÖRHEAD NOCTIFERIA PROSPECT SADIST SARDONIC SEPULTURA SODOM THE EXPLOITED THE VISION BLEAK THRESHOLD UNLEASHED
Galerija slika
