Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 45:08
Ocjena: 5/5
Monumentalno remek-djelo “Pawn Hearts” predstavlja najbolji trenutak u povijesti progresivno rockerskih velikana Van Der Graaf Generator, jedne od najuzbudljivijih, jedinstvenih i najinovativnijih glazbenih skupina svih vremena. Tim zaprisegnutim i neukrotivim glazbenim vizionarima, za koje je njihov tadašnji menadžer Tony Stratton-Smith često tvrdio da nisu glazbena skupina u pravom smislu riječi, nego društvo izuzetnih pojedinaca koje povezuju revolucionarne glazbene ideje, uspjelo se konačno upisati među besmrtne ikone rock glazbe. “Pawn Hearts” se i danas, više nego zasluženo, gotovo redovito uvrštava na popis deset najboljih dostignuća u povijesti progresivnog rocka.
Kreativni proces tijekom njegova nastajanja mogao je na kraju iznjedriti prilično drukčiju glazbenu sliku, premda ništa manje uzbudljivu i ambicioznu. U Italiji, gdje su oduvijek imali izrazito veći sluh za eksperimentalnu, duhovno bogatu i prema slušateljevim sivim stanicama inteligentnu glazbu, album se popeo čak na prvo mjesto njihove glazbene ljestvice, što je ujedno i najveći komercijalni uspjeh ove potpuno antikomercijalne skupine.
Ovi znanstvenici progresivnog rocka pod vodstvom genija i vizionara, u glazbenim okvirima ponajprije pjevača, povremenog gitarista i pjesnika Petera Hammilla, jednog od najinovativnijih i najoriginalnijih britanskih glazbenika i pjevača, u to su vrijeme proživljavali izniman kreativni zamah, koji se nakon izlaska fenomenalnog albuma “H to He, Who Am The Only One” (1970) samo još povećao.
Hammill i njegovi glazbeni drugari u liku Hugha Bantona na orguljama i bas pedalama, Guya Evansa, jednog od najboljih jazz-rock bubnjara tog vremena, i Davida Jacksona, ekscentričnog saksofonista i flautista, netom prije nastanka albuma upravo su završili sa snimanjem Hammillova prvog samostalnog albuma “Fool’s Mate” (1971), koji je, ako ga usporedimo s glazbom VDGG-a, bio znatno lakše naravi i u tom pogledu već gotovo pop izdanje. U ulozi povremenog glazbenika na tom im je izdanju pomogao nitko drugi nego ekscentrični gitaristički maestro Robert Fripp (King Crimson). Potonji se stoga nije mogao izbjeći Hammillovu pozivu da sudjeluje i na snimanju novog albuma VDGG-a pa je tako Frippova električna gitara na “Pawn Hearts” odigrala važnu ulogu (ponajprije njegove prepoznatljive “frippoidne” solaže). Ugovor sklopljen na nebesima ili prikladnije, kad je riječ o VDGG-u i King Crimson, u paklu.
S Frippom na električnoj gitari Hammill se u ulozi instrumentalista mogao gotovo potpuno rasteretiti (u njegovoj su domeni, kao i obično, ostali klavir, električni klavir i akustična gitara) te se usredotočiti na pjevanje, koje je oduvijek u svakom pogledu bilo fantastično i jedinstveno. Nesuđeni profesor fizike u ulozi pisca tekstova dosegnuo je jedan od vrhunaca karijere te ponudio tri velike priče koje su povezivale znanstvenofantastične apokaliptične teme i brojne metafizičke poruke, s trijumfom u konceptualnom remek-djelu “A Plague of Lighthouse Keepers”, koje je ujedno i središnje i najbolje djelo ovog albuma.
Njegov zaštitni, teatralno-poetski stil pjevanja s brojnim prijelazima između visokih i niskih, često čak brutalnih registara i ovaj je put albumu utisnuo središnji pečat. Pojedini aranžmani više nego ikad oduzimaju dah, ne toliko zbog izuzetne kompleksnosti, koliko zbog izuzetne ljepote i lakoće u prelaženju između pojedinih motiva i unošenju inteligentnih improvizacija. Unatoč brojnim slobodnim formama kojih na albumu ima u izobilju, ništa nije prepušteno slučaju. Cijelo vrijeme odvija se izuzetno skladno spajanje elemenata klasične glazbe, jazza, rocka i avangarde.
Glavna vrlina albuma je, kao što je to već nekako karakteristično za njihovu glazbu, izuzetna i svojevrsna atmosfera, koju bi se najlakše moglo opisati kao neko međustanje između neba i pakla. VDGG su bili jedna od rijetkih skupina koje su bile sposobne slušatelja u sljedećoj sekundi prenijeti iz veličanstvenih nebeskih visina melodične simfonike u paklene dubine potpune jazzovski začinjene ritmičke disonance. VDGG su mogli biti, ako se malo poetski izrazim, mračniji od noći ili svjetliji od jutarnje zore.
Uz to je teško povjerovati da je tako ambiciozno izdanje prvotno zamišljeno kao dvostruki album, no članovi skupine su se, na zahtjev izdavača, u zadnji čas predomislili. Prvi dio trebale su predstavljati sve tri skladbe koje su izašle na službenoj verziji, dok je drugi dio trebao biti sastavljen od individualnih kreacija pojedinih članova. Potonje su na reizdanju izašle kao bonus skladbe. Njima ću se u recenziji dotaknuti nešto kasnije, a prvo slijedi opis sve tri kompozicije koje su od “Pawn Hearts” napravile takvo remek-djelo, koje se nikako ne može dovoljno pohvaliti.
Putovanje kroz postapokaliptični svijet VDGG-a počinje fantastičnim epom “Lemmings (including Cog)”, koji pripovijeda znanstvenofantastičnu priču o tajanstvenim “postrušnicima” (naziv koji inače označava jednu vrstu glodavaca samo je jedna od mnogih Hammillovih metafora za izopćenike), posljednjim preživjelima nekoć veličanstvene civilizacije, koji u postapokaliptičnom svijetu, gdje vladaju kaos i anarhija nakon pobjede strojeva odnosno umjetne inteligencije, traže svoje mjesto pod nebom. U skladu s tim kroz skladbu prevladava jeziva, mjestimice namjerno paranoična atmosfera s brojnim zlokobnim zvučnim efektima u pozadini, za koje je pobrinuo Bantonov ARP sintesajzer.
Nakon razmjerno nedužnog uvodnog zatišja na akustičnoj gitari i orguljama upada Peterov fantazmagorični vokal i kompozicija se u trenutku nadovezuje na zlokobne atmosferske elemente. Bantonove orgulje u vezi s Jacksonovim pasažama na saksofonu tvore raznovrsne jezive motive, dok Evans na bubnjevima izvodi brojne paklene prijelaze. Mnogo prostora namijenjeno je raspršenim, često disonantnim, ali briljantnim jazzovski obojenim improvizacijama, koje se na odličan način šeću kroz pojedine motive. Ponajprije je i ovaj put u prvom planu fenomenalna Hammillova izvedba, koja sja svom teatralnom karizmom i u kojoj se može osjetiti pregršt raznovrsnih emocija; od bijesa i zbunjenosti do melankolije.
Zatim je na redu veličanstveni ep “Man-Erg”, jedna od njihovih najboljih i najomiljenijih tvorevina, gdje do izražaja dolaze i njihove izuzetne sposobnosti na području kovanja melodično-teatralnih simfonijskih aranžmana. Nakon nježne uvodne melodije na klaviru, koju u pozadini prate orgulje, preko Hammillova pjevanja koje oduzima dah oblikuje se veličanstven refren uz koji ti trnci s izuzetnom lakoćom putuju niz leđa. Središnji aranžman, gdje se prelijevaju orgulje i melotron, je za sve prste polizati. Taj simfonijski parnas naravno ne traje vječno i VDGG se već uskoro, potpuno neočekivano, bace u paklene dubine preko podivljalih jazzovskih improvizacija na bubnjevima, orguljama i saksofonu.
Tome slijedi mirnija sekcija s umirenim pjevanjem uz pratnju orgulja, duhovitih ukrasa na saksofonu i podmazanih bubnjarskih prijelaza. Usput u pomoć priskače i striček Fripp sa svojom karakterističnom solažom na gitari i instrumentalna zakuska je tako potpuna. Slijedi dulja instrumentalna sekcija, koja priprema teren za ponavljanje veličanstvenog refrena, gdje Hammillova izvedba koja para grlo još jednom potvrđuje njegovo mjesto među najboljim pjevačima u povijesti progresivnog rocka. Središnji motiv se u izlazu kompozicije još nekoliko puta ponovi, nakon čega se preko podivljalih improviziranih umetaka izlijeva na posve apokaliptičan način.
Što se njezina teksta tiče, od svih njihovih skladbi po mom mišljenju najuspjelije hvata dualnu prirodu ove skupine, jer govori o pojedincu koji je svjestan svoje razdvojenosti između dobra i zla, što ponazočuje i pridjev “erg”, koji je fizikalna jedinica za energiju u sustavu cgs (međunarodni sustav jedinica ga uvrštava među nedopuštene jedinice i danas ga radije zamjenjuje jedinicom joule), što je metafora za to da je osoba iz skladbe sa svojom izuzetnom stvaralačkom energijom sposobna i za dobra i za loša djela, no budući da ne razlikuje među njima, u svojoj zbunjenosti ostaje svojevrsni antijunak (ni svetac, ni bjegunac, ni diktator, kako se u svojim stihovima izrazi Hammill).
I “Lemmings” i “Man-Erg” i danas su među vrhuncima njihove karijere, kompozicije koje oduvijek uzburkavaju i uvijek će uzburkavati duhove proggera, no u usporedbi s onim što slijedi u nastavku albuma, uopće se ne mogu boriti za naslov najbolje kompozicije na “Pawn Hearts”. Riječ je o “A Plague of Lighthouse Keepers”, više od 23 minute dugoj epskoj suiti, sastavljenoj od čak deset različitih sekcija, inače bezvremenskom remek-djelu i najambicioznijoj tvorevini u njihovoj povijesti. Nju su dotad uživo izveli samo jednom (u Bruxellesu, za belgijsku TV), jer je zbog svoje izuzetne kompleksnosti čak i za takve glazbenike kao što su VDGG težak izazov. S njom su bez sumnje dosegnuli svoj skladateljski vrhunac i stvorili djelo koje spada među najveća dostignuća u povijesti rock glazbe, kad je riječ o virtuoznosti, atmosferi, duhovnoj i poetskoj širini. Najprije ću se dotaknuti njezine lirske slike, a zatim posvetiti još nekoliko riječi njezinoj glazbenoj strukturi odnosno pojedinim sekcijama, da čitatelj lakše shvati kako se one nadovezuju na samu priču.
Hammillov tekst je naprosto nevjerojatan i odlično se uklapa u jezivu atmosferu cijele kompozicije. O njemu samo kratak sažetak: kroz pojedina poglavlja, koja su zapravo pojedini dijelovi suite, pripovijeda tajanstvenu i mračnu priču o osamljenom i ostarjelom svjetioničaru, koji zbog kužne bolesti polako umire u svom svjetioniku. Svjetioničar sve više želi izbavljenje od svoje osamljenosti i boli. Zato svake noći kroz prozor promatra morske valove, čeznući za što bržim izbavljenjem. Jedne noći s mora na obalu dođu duhovi i mrtvaci te ga počnu zvati k sebi. Svjetioničar je razapet hoće li krenuti iz svog svjetionika i pridružiti im se u njihovu prokletstvu ili pokušati ponovno otkriti boga, kojeg je zbog životnih razočaranja, pa i nesretne ljubavi, u sebi potisnuo (opet ta Hammillova poetska razdvojenost između tame i svjetla, pakla i neba).
Na kraju prihvaća kobnu odluku da bi mogao pronaći vječni mir. Odlazi iz svjetionika te se dolje na obali pridružuje duhovima, jer u njima prepoznaje brojna poznata lica iz mladosti, među njima i svoju izgubljenu ljubav, što u racionalnom smislu znači da se na kraju utopi u moru. Nimalo neću pretjerati kad kažem da se Hammill ovim lirskim remek-djelom postavio uz bok najvećim majstorima jezive književnosti i pjesništva kao što su Edgar Allan Poe, H.P. Lovecraft i Robert E. Howard.
Još nekoliko riječi o glazbenoj strukturi ovog bezvremenog super epa. Otvaračka sekcija, “Eyewitness”, polako stvara tajanstveno i zlokobno ozračje na račun Hammillova falseta, ukrasa na saksofonu i moćnog zvuka orgulja. Već u nastavku slijedi nagao preokret u brutalniju atmosferu i sekciju “Pictures/Lighthouse” s brojnim improvizacijama na orguljama i flauti. U pozadini se međusobno miješaju brojni jezivi zvučni efekti na ARP sintesajzeru, koji mjestimice podsjećaju na oglašavanje brodskog parobroda i zveket oružja duhova mornara dok oni puze iz mora. S vremenom se unutra upleće veličanstvena Bantonova solaža na orguljama, nakon čega se vraća središnji motiv iz sekcije “Eyewitness”, što je ujedno i jedini trenutak u cijelom epu da se neki od motiva ponovi. Nakon još jednog izvanrednog Hammillova teatralnog umetka slijedi sekcija “S.H.M.” s moćnim pasažama na saksofonu, orguljama i ubojitim bubnjarskim prijelazima.
Nakon umetka na orguljama upadaju i Frippovi gitaristički ukrasi i tome slijedi mračna sekcija “Presence of the Night”, gdje Hammill svojim pjevanjem, uz naglašen zvuk orgulja, stvara izuzetnu melankoliju. Slijedi sekcija “Kosmos Tours”, gdje su u prvom planu Evansovi poludjeli bubnjarski prijelazi, fenomenalna solaža na saksofonu i Hammillova gotovo paranoična vokalna izvedba. Tome slijedi dulja sekcija s poplavom podivljalih, izuzetno kompleksnih improvizacija (ponajprije na ARP sintesajzeru i bubnjevima), koje predstavljaju najkompleksniji i najneobičniji trenutak suite. S epskom sekcijom “(Custard’s) Last Stand” suita iznenada preuzima nešto svjetlije i optimističnije nijanse. Hammill, koji tu iznenada pjeva s gotovo anđeoskom nježnošću, još jednom zapanjuje kameleonskom raznovrsnošću svog vokalnog raspona. U pozadini se u međuvremenu prelijeva nježna melodija na klaviru, orguljama i melotronu.
Tom rijetkom svijetlom trenutku u bezdanu tame iznenada je na brutalan način kraj sa shizoidnom sekcijom “The Clot Thickens”, koja preko vokalnih improvizacija zapada u podivljale instrumentalne improvizacije s paklenim marširanjem na bubnjevima, bas pedalama i saksofonu. Zatim se Hammillu doslovno pomuti, to jest odlično se uživi u ulogu starog svjetioničara, kojeg polako napušta razum. Nakon ludih improvizacija upada smirena sekcija “Land’s End (Sineline)”, koju obilježavaju Hammillov falset i nježna pratnja na klaviru. Ozračje se tu ponovno uzdiže prema svjetlijim nijansama, a svoj vrhunac doseže u refrenu, gdje se Hammillu u refrenu u ulozi pratećih pjevača pridružuju i Banton i Jackson. Zaključak ove nevjerojatne epske pjesničke tvorevine zatvara se sa “We Go Now”, instrumentalnom sekcijom, koja je negdje između epske briljantnosti solaža na orguljama i saksofonu te jezivosti disonantnih zvukova koji se prelijevaju u njezinoj pozadini. Uz pomoć potonjih slušatelj doista ima pred očima onaj potresni trenutak kad duhovi na kraju priče starog svjetioničara povuku sa sobom u morske dubine. Što još reći o ovoj najboljoj i najambicioznijoj tvorevini u povijesti skupine osim da bi takvo umjetničko djelo suvremene glazbene umjetnosti bilo potrebno predložiti za popis najvažnijih britanskih umjetničkih relikvija.
Red je da se nekoliko riječi posveti i onim skladbama koje su bile zamišljene za potencijalnu dvostruku verziju “Pawn Hearts”, a danas ih možemo pronaći u ulozi bonusa na najnovijim reizdanjima CD formata ovog remek-djela, jer su neke od njih nadasve uspjele. Na prvom mjestu među potonjima je nedvojbeno “Theme One”, koja se u različici albuma za američko i kanadsko tržište pojavila kao četvrta skladba (između “Lemmings” i “Man-Erg”). Riječ je o preradi epskog aranžmana poznate teme kojom je stara radijska postaja BBC 1 svake večeri zaključivala svoj program. VDGG, kojima je to uopće jedina obrada u karijeri, dobro su promijenili njezin središnji aranžman i od nje stvorili izuzetno moćnu tvorevinu, koju krasi veličanstven, melodičan simfonijsko-jazzovski motiv, koji za njihove uobičajene prilike zvuči neobično veselo. Originalni aranžman napisao je legendarni George Martin, koji je najviše zaslovio kao producent još legendarnijih The Beatles (često su ga nazivali i petim Beatleom). U Europi je skladba izašla kao singl zajedno sa skladbom “W” na njegovoj drugoj strani. Verzija koja se nalazi na reizdanju drukčija je od one s američke i kanadske verzije LP-a i europskog singla.
I “W” je zanimljiva tvorevina koja zaslužuje pozornost. Nakon početnih improvizacija slijedi veličanstven simfonijski, gotovo gotski aranžman na orguljama, saksofonu i akustičnoj gitari. Tu je i još jedna odlična Peterova vokalna izvedba s brojnim prijelazima između visokih i niskih registara. Veličanstven, visokomelodičan simfonijski aranžman u međuvremenu se nekoliko puta ponovi. VDGG naravno ne bi bili VDGG da si u nastavku ne bi privoštili dulji instrumentalni umetak za improvizacije. I ova je verzija skladbe drukčija od one koja se pojavila na singlu.
Slijede tri individualne kompozicije, gdje je svoj pečat ostavio svaki od središnja tri instrumentalista skupine. Prvi je na redu Evansov prilično avangardno začinjen “Angle Of Incidents”, koji je sastavljen od bubnjarske solaže, ludih ritmičkih ukrasa i divljih improvizacija na saksofonu, koje u srednjem dijelu i zaključku sadrže efekt razbijanja činela. To je samo jedna od brojnih avangardnih improvizacija koje su u svojoj karijeri stvorili mnogo, no malo ih je našlo put na njihove albume (često unutar određenih kompozicija, a tek rijetko kao individualne tvorevine).
“Ponker’s Teme” je s druge strane kratak i jednostavan, ali odličan Bantonov jazz rock fusion instrumental. Banton na orguljama i klaviru u vezi s Jacksonovim saksofonom stvara nadasve ugodan i visokomelodičan aranžman, koji bi se mogao upotrijebiti i za temu neke humoristične TV serije. “Dimunitions”, Jacksonov visokoavangardni i ambijentalni eksperiment, nudi još jedan potpuno drukčiji glazbeni aspekt. Nakon zlokobnih uvodnih valovanja melotrona upadaju improvizacije na udaraljkama. U zadnjem dijelu pridružuju se još orgulje te pratnja disonantnih efekata. Nedvojbeno jedno od njihovih najavangardnijih djela, koje me prilično podsjeća na neke slične eksperimente koje su krajem 60-ih radili Pink Floyd. Riječ je o glazbi koja zahtijeva mnogo pozornosti i koju se nikako ne smije slušati samo ušima.
Za zaključak ove recenzije izuzetno je teško pronaći odgovarajuće riječi kojima bih na prikladan način mogao izraziti svoje divljenje prema besmrtnoj glazbenoj izvrsnosti koju predstavlja “Pawn Hearts”. VDGG su njime napisali jednu od najljepše napisanih progresivno rockerskih bajki, koja doduše nije doživjela takav komercijalni uspjeh kao neke klasike njihovih glazbenih vršnjaka, no zauvijek se upisala u srca svakog glazbenog sladokusca koji se pozivžduje na poredak glazbenih ljestvica. Kao što je već rečeno, album je u tom pogledu bio izuzetno uspješan samo u Italiji i skupina je svoje talijanske privrženike i primjereno nagradila s čak dvije uzastopne talijanske turneje. Taj se potez pak kasnije pokazao vrlo napornim i članovi skupine su VDGG na tri godine (od 1972. do 1974.) stavili u mirovanje. To naravno ne znači da su u međuvremenu spavali, jer je ponajprije Hammill u to vrijeme postao aktivan kao samostalni glazbeni umjetnik, dok su se ostali članovi, osim gostovanja na njegovim albumima, istaknuli i instrumentalnim projektom “The Long Hello” (u Italiji izašao 1974., u ostalim europskim zemljama 1976.). Taj se “odmor” na kraju pokazao izuzetno korisnim, no to je već priča za neku drugu recenziju.
S “Pawn Hearts” su se VDGG na kratko vrijeme našli na vrhu progresivno rockerskog svijeta. Tu i tamo ima ih koji, i među privrženicima skupine, daju prednost “Godbluff” (1975) kao njihovu vrhuncu, no obično se i oni slažu da su VDGG na “Pawn Hearts” stvorili svoju najbolju kompoziciju i time dosegnuli svoj skladateljsko-lirski vrhunac. “Pawn Hearts” je u svakom pogledu legendaran album, koji i danas ostaje mjerilo savršenstva na području visokoeksperimentalne glazbe i jedan od onih albuma koje bi svatko trebao čuti barem jednom u životu.
Postava
Peter Hammill – vokal, akustična i slide gitara, električni klavir, klavir
Hugh Banton – hammond i farfisa orgulje, klavir, melotron, ARP sintesajzer, bas pedala, bas gitara, prateći vokal
Guy Evans – bubnjevi, timpani, udaraljke, klavir
David Jackson – alt, tenor i sopran saksofon, flauta, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Robert Fripp (King Crimson) – električna gitara (na “Man-Erg” [5:55-7:10] i “Plague…” [8:10-10:20 te pri zaključku suite])
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. Lemmings (Including Cog)
2. Man-Erg
3. A Plague of Lighthouse Keepers
including:
a. Eyewitness
b. Pictures/Lighthouse
c. Eyewitness
d. S.H.M.
e. Presence of the Night
f. Kosmos Tours
g.(Custard’s) Last Stand
h. The Clot Thickens
i. Land’s End (Sineline)
j. We Go Now” (Jackson/Banton)
Bonus skladbe s reizdanja iz 2005.:
1. Theme One (original mix)
2. W (first version)
3. Angle of Incidents
4. Ponker’s Theme
5. Diminutions
