Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Kansas
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 43:59
Ocjena: 5/5
Kansas su s “Point of Know Return” doista došli do točke bez povratka, kad više nije bilo prilike osvrtati se unatrag, jer su njime postigli svoj najveći komercijalni uspjeh i istodobno jedno od ključnih kreativnih dostignuća svoje karijere. S njim su dečki iz Topeke, glavnog grada one američke savezne države po kojoj su dobili ime, probili granice svoje domovine i osvojili simpatije svjetske publike. Napokon više nisu bili posve švorc, prisiljeni za sitniš i pet deka senfa iz menze svirati po zadimljenim barovima sumnjive reputacije i u otrcanim kaubojskim dronjcima. Tako su rođeni jedni od vodećih predstavnika tzv. arena rocka. Nakon velikog proboja koji su postigli remek-djelom “Leftoverture” (1976.) odlučili su da neće spavati na lovorikama te da će taj uspjeh još nadograditi.
“Point of Know Return” značio je i ključan preokret u njihovoj transformaciji iz progresivnorockovskih voda prema komercijalno privlačnijem arena rocku, koji je u to vrijeme pustio svoje klice i kroz uratke sastava poput Styx, Boston, Queen, ELO itd. Svoj zaštitni zvuk, koji se ponajprije oslanjao na nasljeđe britanskog simfonijskog prog rocka s naglaskom na orkestralnim aranžmanima u prožimanju violine i klavijatura, počeli su oblikovati u nešto kraće i za nijansu manje kompleksne skladbe nego nekad, dok se razina pojedinih melodijskih harmonija još povećala. Ponajprije zahvaljujući legendarnom pjevaču i klavijaturistu Steveu Walshu, koji je odigrao ključnu ulogu u pisanju većine materijala za ovaj album.
Za razliku od gitarista i povremenog klavijaturista Kerryja Livgrena, koji je oduvijek bio progresivac i eksperimentator u duši, Walsh je oduvijek težio kompaktnijem, klasičnom rockerskom i hard rockerskom zvuku. Dok je “Leftoverture” bio njihov progresivnorockovski vrhunac, “Point of Know Return” njihov je najuravnoteženiji album i most između dvaju glazbenih stilova koji su prevladavali tijekom većeg dijela njihove karijere: prog rocka i melodičnog rocka.
To što je Walsh na ovom albumu dobio veću ulogu u pisanju skladbi (inače je u tom segmentu središnji član sastava bio Livgren) bila je posljedica velikog sukoba koji je prije nastanka albuma izbio između njega i ostalih članova sastava. Walsh, koji je i prije bio nezadovoljan daljnjom evolucijom sastava, zbog toga je čak zaprijetio odlaskom i nekoliko tjedana se uvrijeđeno povukao, no na kraju su ostali članovi ipak odlučili popustiti njegovim zahtjevima, jer si gubitak pjevača takva kalibra jednostavno nisu mogli priuštiti. Ta će se trenja između Walsha i Livgrena u idućim godinama samo pojačavati.
Usmjerenje sastava na “Point of Know Return” postalo je još prijaznije za sve one kojima je bila najbliža njihova melodično rockovska strana, što vrijedi ponajprije za Walshov naslovni, mega uspješni hit i klasik Kansasa, koji im je na tadašnjim radijskim postajama donio doista lijep uspjeh. Skladba je nabijena njima svojstvenom pompoznošću, ponajprije kroz ukusne barokne aranžmane na violini i klavijaturama, koji unose veličanstvenu simfoniku u inače melodičnorockovsku strukturu s antemičnim refrenom. Tu je naravno i izvrsno Walshovo pjevanje, koje slušatelja očara u trenutku. Najzanimljivije je kod ovog klasika to što je na album dodan u posljednji čas i što je napisan zadnji, usprkos tome što otvara album. Nakon tog bombastičnog uvoda slijedi znatno kompleksniji “Paradox”, u kojem Steinhardtova violina ima središnje mjesto. Njegove barokne solaže prate Livgrenovi duhoviti gitaristički ukrasi, dok je sve skupa poduprto duhovitim, a istodobno moćnim ritmičkim prijelazima dueta Ehart/Hope.
I razigrani instrumental “The Spider” sadrži brojne zaštitne elemente simfonijskog prog rocka s veličanstvenim pasažima na hammondovim orguljama i violini. Ponovno imamo posla s njihovom zaštitnom, visokom virtuoznošću, koja je još i danas izvor nadahnuća brojnim modernim prog rockovskim sastavima. Jedno od boljih ostvarenja na albumu zasigurno je “Portrait (He Knew)”, koje u tekstu govori o Albertu Einsteinu. To je nešto izravnije, već gotovo hard rockovsko ostvarenje s nizom naoštrenih gitarskih rifova oko središnje teme, odličnim pjevanjem i zanimljivim ritmičkim intervalima. Izvrsno prog rockovsko epsko remek-djelo “Closet Chronicles”, koje sadrži neobičan tekst o ekscentričnom bogatašu Howardu Hughesu, izgrađeno je na brojnim veličanstvenim simfonijskim aranžmanima. Sadrži i vrlo zanimljivu instrumentalnu sekciju s brojnim izvanrednim solažama na violini, gitari i klavijaturama, koja se pojavljuje u srednjem dijelu, te izvrstan kontrast između Walshova i Steinhardtova pjevanja.
Prilično je netipično ostvarenje udarni, hard rockerski intonirani “Ligthning’s Hand”, u kojem središnju vokalnu ulogu preuzima Steinhardt, koji u svoje pjevanje pokušava uhvatiti nešto teatralnih vokalnih manirizama u stilu Petera Gabriela. To je jedan od rijetkih manje zanimljivih trenutaka na albumu, jer je riječ o prilično generičnom hard rock ostvarenju, izgrađenom ponajprije na naoštrenim gitarskim rifovima i solažama te masivnim bubnjarskim prijelazima. Oni koji traže korijene progresivnog metala u njoj bi mogli vidjeti veći čar, dok progoljubcima ne predstavlja neki iskorak.
Walsh je sastavu naslovnom skladbom doduše donio veliki hit, no ona koja je Kansas za sva vremena upisala među besmrtne i osigurala im mjesto u analima klasičnog rocka predivna je, a istodobno iznimno tužna akustična balada “Dust In The Wind”, koja je postala njihov najpoznatiji klasik. Njezin autor Kerry Livgren stvorio ju je potpunom slučajnošću, dok se malo zabavljao u društvu svoje žene, što se često događa kod najvećih remek-djela. Zbog svoje posve akustične naravi posve je netipično ostvarenje za Kansas pa je isprva čak imao sumnje bi li je uopće uvrstili na album. Tko bi pomislio da će postati njihov najveći hit. Melankolična melodija izgrađena je na Livgrenovim harmoničnim akordima, dok violina i klavijature u pozadini još pojačavaju potresnu atmosferu. No ono što kod ove skladbe najviše dira i potresa Walshovo je pjevanje i sam tekst, koji govori o čovjekovoj prolaznosti i njegovoj beznačajnosti u bezgraničnim dubinama vremena i prostora.
Sa “Spark Of The Tempest”, koja govori o ciklusima revolucija što su se pojavljivale kroz povijest, slijedi potpuni kontrast i naglo razvedravanje atmosfere. To je još jedno odlično ostvarenje koje hvata sve ključne elemente sastava; moćno pjevanje, udarne i sočne gitarske pasaže te potentni bubnjarski prijelazi čine hard rockersku okosnicu kojoj se u nastavku pridružuju epske simfonijske pasaže na violini. Na “Nobody’s Home”, gdje tekst pripovijeda o susretu izvanzemaljaca s propalom civilizacijom, u središnjoj je ulozi opet Steinhardt, koji uz vrlo dobro pjevanje nudi i kraljevske solaže na svojoj violini te je kroz brojne simfonijske aranžmane, koji stupnjuju melankoličnu atmosferu, vodi prema završnom vrhuncu albuma. Riječ je o veličanstvenom prog rockovskom epu “Hopelessly Human”, koji spada među najbolje epove u njihovoj karijeri i za koji se često čini kao da je jedna od zaboravljenih skladbi s “Leftoverture”. I ovaj put najprije polako stupnjuju veličanstveno ozračje nizom moćnih rifova i dramatičnog pjevanja, nakon čega upadaju bogati orkestralni aranžmani. Kompozicija je u svojem srednjem dijelu puna brojnih virtuoznih instrumentalnih solaža, koje su još i danas izvor nadahnuća sastavima poput Spock’s Beard i Dream Theater. Nakon tog instrumentalnog intervala nastupa dramatični vrhunac i završno zvonjenje crkvenih zvona.
“Point of Know Return” značio je kreativni i komercijalni vrhunac legendarnog sastava, koji se iznenada iz zaprašenih beznica preselio na velike stadione diljem svijeta. Stvoriti nasljednika albuma poput “Leftoverture”, koji ostaje njihovo najveće remek-djelo, bio je vrlo težak zadatak, no ipak su ga obavili s odlikom. U mnogim je pogledima to bio još zreliji proizvod od slavnog prethodnika. Kansas kao kolektiv ni prije ni poslije nisu zvučali tako uvjerljivo. Album je danas barem toliko remek-djelo progresivnog rocka koliko i arena rocka. Na mnogim se mjestima već naziru zvučni segmenti koji su vodili prema kasnijem AOR smjeru, a koji je u njihovu zvuku prevladavao tijekom osamdesetih. Što se komercijalnog uspjeha tiče, u Americi je još poboljšao njihov najbolji plasman na glazbenim ljestvicama i udvostručio prodaju svog prethodnika. Vrhunac je bio dostignut i od tu nadalje su Kansas polako počeli mahati zbogom progresivnom rocku.
Postava
Steve Walsh – vokal, klavijature
Kerry Livgren – gitara, klavijature
Robby Steinhardt – violina, vokal
Rich Williams – električna gitara
Dave Hope – bas-gitara
Phil Ehart – bubnjevi
Produkcija
Jeff Glixman
Popis skladbi
1. Point Of Know Return
2. Paradox
3. The Spider
4. Portrait (He Knew)
5. Closet Chronicles
6. Lightning’s Hand
7. Dust In The Wind
8. Sparks Of The Tempest
9. Nobody’s Home
10. Hopelessly Human
