Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 52:27
Ocjena: 5/5
‘Liga izvanrednih gospode’ bio je strip kakav si mogu izmisliti samo Englezi, odnosno kakav se može roditi samo u vijugama mozga takvog stripaškog čudaka kao što je slavni autor stripova Alan Moore, koji je i nekim omiljenim junacima iz američke stripovske produkcije na svoj tipičan, društveno kritičan i pomalo ekscentričan način udahnuo dušu. Vječni kritičar američkog stripovskog diva DC zgrabio je klasičnu ideju o superherojima, prebacio je u mračno doba viktorijanske Engleske i u glavne uloge postavio literarne (anti)junake iz klasičnih britanskih romana poput karizmatičnog kapetana Nema, tašta besmrtnika Doriana Graya, shizofrenog doktora Jekylla/mistera Hydea, starog lovačkog mačka Allana Quatermaina, strastvene vampirice Mine Harker te nesretnog Nevidljivog čovjeka Hawleyja Griffina, likove s tragičnom i svega samo ne herojskom prošlošću, koji su na pojedine situacije reagirali s hrpom crnog humora i samoironije. Nasuprot njima postavio je klasične literarne negativce kao što su bili, primjerice, Fu Manchu i profesor Moriarty, stari ‘znanac’ Sherlocka Holmesa.
Očito je prekaljeni klavijaturist Arene i Pendragona Clive Nolan bio gorljiv čitatelj ‘Lige izvanrednih gospode’, jer je na taj način dobio inspiraciju za koncept šestog albuma Arene naslovljenog »Pepper’s Ghost«, na kojem su se članovi benda na pojedinim tekstovima, ali i kroz poseban strip, nacrtan posebno za ovu ploču, pretvorili u skupinu viktorijanskih superjunaka pod nazivom ‘Vitezovi londonske magle’, čija je glavna svrha bila štititi London od napada svih društvenih ološa pod zapovjedništvom demonskog Luciusa. Naslov albuma, s druge je strane, bio povezan s izumom znanstvenika Johna Henryja Peppera, koji je u 19. stoljeću izumio posebnu tehniku iluzije, kad je preko svjetlosnog projektora i ogledala uspio stvoriti neobičan efekt zbog kojeg se činilo kao da su glumci na pozornici postali nekakvi nematerijalni duhovi. Gledanje njegovih predstava postalo je omiljena zabava u imućnim viktorijanskim krugovima.
Prije spomenuti koncept svjedoči o tome da tipičnije engleskog sastava u neoprogresivnom rocku od Arene teško da ćeš naći, pa ipak je »Pepper’s Ghost« na logičan način nastavio niz konceptualnih remek-djela, kakva su bila »The Visitor« (1998) i »Contagion« (2003), koja su, baš kao i odlični »Immortal« (2000), svi redom postavili zavidne skladateljske standarde kako stvoriti suvremeni prog album s dubokom porukom, pa su očekivanja pristaša prije izlaska novog albuma Arene razumljivo bila poprilično visoka. Nakon tako složenog konceptualnog dostignuća kakav je bio »Contagion«, na »Pepper’s Ghost« svakako se dobro uklopila nešto opuštenija i, recimo, jednostavna konceptualna ideja o nekonvencionalnim superjunacima u liku članova benda, u kojoj se može iščitati puno samoironije. Većina skladbi na albumu, uz iznimku otvarajuće i zaključne kompozicije, koje predstavljaju uvod i epski finale, kroz glazbu i tekstove (koji su, inače, puno složeniji nego što se na prvi pogled čini i sadrže, što je tipično za Nolana, i mnoštvo alegorija koje nemaju veze sa stripom) pripovijeda o podrijetlu pojedinih članova ekipe ‘Vitezova londonske magle’.
Što se tiče samog ugođaja, »Pepper’s Ghost« je za nijansu manje mračno ostvarenje od prethodnika, ali pojedini aranžmani na njemu zvuče još viktorijanskije i epskije, pa i s te strane predstavlja nešto posebno u njihovoj dosadašnjoj diskografiji. Osim toga, Arena su se, ponajviše zahvaljujući gitaristu/pratećem pjevaču Johnu Mitchellu i njegovim višedijelnim harmonijama te žestokim dionicama, ali i određenim divljim break-ovima i čak povremenoj upotrebi dvostruke bas pedale u režiji bubnjara Micka Pointera, više nego ikad prije približili prog metalu, iako su se određene metalske tendencije mogle zapaziti već na nekim ranijim ostvarenjima. No, srećom, nikad ih previše ne odnese na metalsko područje, za što je najzaslužniji maestro Nolan, jedan od najboljih ‘učenika’ legendarnog Ricka Wakemana (ex-Yes), koji svojim klavijaturističkim majstorijama cijelo vrijeme marljivo brine za usklađenu simfonijsku ravnotežu. Pjevač Rob Sowden, za kojeg je »Pepper’s Ghost«, kako se pokazalo nekoliko godina kasnije, nažalost bila posljednja studijska suradnja s Arenom, što inače vrijedi i za basista Iana Salmona, koji je svojim melodičnim bas linijama činio odličnu ritmičku ravnotežu nasuprot Pointerovoj vehementnoj obradi bubnjarskog seta, kroz izvanredno uživljavanje u predstavljanje likova iz koncepta zasigurno je ostavio najbolju vokalnu izvedbu u karijeri.
»Pepper’s Ghost« otvara se skladbom »Bedlam Fayre«, složenim energetskim katalizatorom koji se, nakon kratkog uvoda s karnevalskim zvukovima, na račun dramatičnih gitarskih dionica i sakralnih sintesajzerskih eskapada, poduprtih ubojitim bubnjarskim break-ovima, pretvara u epsku ispovijest o zbivanjima u viktorijanskom Londonu, gdje u svakoj sjeni vreba okrvavljeni nož i gdje sama prisutnost prije spomenutih junaka tjera nadolazeću maglu i mrak u srcima ljudi. Rob Sowden svojom emotivnom pjevačkom izvedbom, koja je zabijeljena Nolanovim sakralno obojenim simfonijskim umjetninama, dok su Mitchellove gitarske dionice svojevrsna mješavina sofisticiranosti i udarnosti, nevjerojatno uspješno dočarava mračnu atmosferu apatičnog, u maglu zavijenog i moralno izopačenog Londona, kakav je zapravo u mnogočemu još i danas. »Smoke And Mirrors«, u kojem posebno ističe refren, kao stvoren za poživljavanje koncertnih nastupa Arene, obilježen je epskim simfonijskim aranžmanima i ‘plačućim’ gitarskim dionicama, dok Sowden na odličan način predstavlja priču o rođenju i usponu ‘svog’ lika, tajanstvenog Grofa, koji je, unatoč tome što se rodio kao albino, postao obdaren nadnaravnim vrlinama i zato došao u posjed neobičnog mača.
»The Shattered Room«, priča o tragediji i ‘ponovnom rođenju’ Samuela Gunna (Mick Pointer), bivše plave bluze i jedinog preživjelog napada sjevernoameričkih domorodaca, koji se naposljetku kroz rituale poučio njihovoj mudrosti, s gotovo 10 minuta spada među dva najsloženija ostvarenja na albumu, u kojem ne manjka dramatičnih vremenskih prijelaza i naglih promjena atmosfere. Eterični uvodni dio brzo se pretvara u udarnu i složenu instrumentalnu sekciju iz koje se rađa uzlazni aranžman usred kojeg Sowden naglo mijenja boju glasa i tako ponovno dočarava nezaboravan ugođaj. Viktorijanski aranžmani na klavijaturama snažno podsjećaju na one koje je sedamdesetih stvarao legendarni Tony Banks (Genesis), što je još jedan kompliment Nolanovim virtuoznim vještinama. U završnom dijelu, nakon kratke ‘psihodelične’ sekcije, slijedi dramatičan prijelaz u ‘metalsku’ sekciju s tutnjavom bubnjarske podloge i visokim tonovima na mini moogu, dok Mitchell ne prestaje oduševljavati svojom gitarskom improvizatorikom.
»The Eyes of Lara Moon«, jedno od najslikovitijih ostvarenja na »Pepper’s Ghost«, ona je kompozicija na albumu u kojoj slušatelj saznaje kako je gospodin Parish (Clive Nolan) došao do svojih mističnih moći, nakon što se u napuštenoj kući suočio s osvetoljubivim duhom Lare Moon, s kojim od tada vodi vječnu unutarnju bitku. Tajanstveni, pastoralni uvod obilježen je akordima Mitchellove akustične gitare i Sowdenovim potresnim pjevačkim pristupom, dok Nolan svojim simfonijskim teksturama brzo pobrine za melodramatičnu veličanstvenost koja najavljuje dolazak prokletе i nemirne duše pokojne Lare Moon. Mitchellove epske gitarske harmonije uspješno sustvaraju središnji, svečani motiv.
Od svih kompozicija na albumu »Tantalus« je zasigurno najtragičnija, što vrijedi i za glazbu i za sam tekst, u kojem je na vječne tantalove muke osuđeni Michael Tempus (John Mitchell), uz Parisha zasigurno najsimpatičniji lik, predstavljen kao pojedinac koji, unatoč tome što je izumio način da može manipulirati vremenom, nikako ne može promijeniti svoju sudbinu. Tempus je naime izumio vremeplov kojim može zavrtjeti vrijeme unatrag u prošlost, ali tek nekoliko sekundi, što dodatno povećava njegovu osobnu tragediju kad otkrije da je Jack Trbosjek tik prije testiranja izuma ubio njegovu zaručnicu. Unatoč višestrukim pokušajima vraćanja kroz vrijeme, nikako ne može zaustaviti tragični događaj i zato je osuđen na vječnu patnju. I u glazbenom pogledu »Tantalus« nije samo jedno od najboljih djela na albumu, nego i cijele karijere Arene, gdje Mitchell dobiva ogroman manevarski prostor za svoje gitarske majstorije. Krhki, klavirski usmjereni i izdašno melankolični uvodni dio, ponesen moćnom vokalnom izvedbom, postupno se pretvara u epsku sekciju u kojoj ritam diktiraju udarne gitarske dionice i višeslojne sintesajzerske teksture. Ritam sekcija cijelo vrijeme lijepo održava ravnotežu između udarnosti i suptilnosti, koje se neprestano bore za ambijentalni primat, dok je Sowden obično najbolji upravo kad mora posredovati između međusobno suprotstavljenih emocija. Mitchell u izlazu skladbe fenomenalnom solažom ne zaboravlja oduševiti sve gitarske sladokusce.
Od svih pozadina pojedinih likova najmanje je zanimljiva priča o podrijetlu gospodina Katane (Ian Salmon), koja je slikovito predstavljena na inače odličnom »Purgatory Road«, jer je riječ o poprilično otrcanoj priči o engleskom djetetu, siročetu, kojeg su negdje u Aziji posvojili nepalski budistički redovnici, nakon čega je u odrasloj dobi, kad je postao njihov najbolji ratnik, morao izabrati vlastitu sudbinu. Tu si Arena dopuštaju poprilično neočekivanih i ne baš samorazumljivih eksperimentalnih podviga, kao što je već uvodna gitarska improvizacija, a istodobno cijelo vrijeme održavaju prevladavajuću melodičnu komponentu, koja zrači ponajprije iz središnjeg simfonijskog aranžmana, koji zvuči doista veličanstveno. I moćan refren izgrađen je usred slikovitih ambijentalnih ukrasa, pri čemu se razgovjetno čuju prateće vokalne harmonije u režiji Nolana i Mitchella.
Arena ne bi bili Arena da za zaključak albuma ne bi poslužili fantastičnom kompozicijom epskih razmjera u liku 13-minutnog remek-djela naslovljenog »Opera Fanatica«, koje je čak jedan od ozbiljnih kandidata za najbolju tvorevinu u njihovoj karijeri. Već samo epsko sakralno otvaranje s moćnim muško-ženskim operetnim vokalima i nakon bezbroj slušanja kao za šalu izaziva žmarce po cijelom tijelu, nakon čega neočekivano nastupa prijelaz u ultradramatičnu i pomalo brutalnu progmetalsku sekciju s udaranjem dvostruke bas pedale i svečanim orkestralnim aranžmanima. S vremenom se unutra uključuju i Mitchellove suptilne gitarske improvizacije, koje atmosferu podižu na još jednu razinu više, dok ulazak Sowdenova vokala ‘na scenu’ konačno dočarava sliku završnog obračuna između viktorijanskih junaka i Luciusa, nakon što se ovaj usred operne predstave pretvori u demona i ‘za nagradu’ primi metak u ‘čelo blesavo’. Opera nakon smrti demonskog manijaka izgori do temelja, ali o ‘Vitezovima londonske magle’ nakon uspješne misije nema više ni traga ni glasa. Brojni orkestralni, sakralno začinjeni umeci posrećeno podižu dramu, što inače vrijedi i za vatrene improvizacije na gitari i klavijaturama u složenom srednjem dijelu, koji dodatno naglašavaju epski finale. Taj se konačno rascvjeta svečanim refrenom u koji je Sowden uz pomoć pratećih vokala uložio sav svoj pjevački talent.
Konceptualno umjetničko djelo »Pepper’s Ghost« bilo je očit dokaz da su Arena još uvijek imali dovoljno snage za kovanje novih remek-djela i da je postava nastala 1998. u tom razdoblju razvila nevjerojatnu međusobnu kemiju. Upravo zbog potonjeg podatka bila je posebna šteta što su se nakon »Pepper’s Ghost« na nekoliko godina kreativno iscrpili i radije napravili dulju stanku, pa se ta inkarnacija benda raspala prije nego što su stigli snimiti sljedeći studijski album. Sowdenovo razdoblje, koje je svoj vrhunac doseglo s »Pepper’s Ghost«, nakon izlaska popraćeno turnejom povodom desete obljetnice nastanka skupine, još će dugo opravdano vrijediti za najuspješnije i najstabilnije u njihovoj karijeri, a veliko je pitanje hoće li ga ikad nadmašiti.
Postava
Rob Sowden – vokal
Clive Nolan – klavijature, prateći vokal
Mick Pointer – bubnjevi
John Mitchell – gitara, prateći vokal
Ian Salmon – bas gitara, akustična gitara
Produkcija
Clive Nolan & John Mitchell
Popis skladbi
1. Bedlam Fayre (6:08)
2. Smoke and Mirrors (4:42)
3. The Shattered Room (9:45
4. The Eyes Of Lara Moon (4:30)
5. Tantalus (6:51)
6. Purgatory Road (7:25)
7. Opera Fanatica (13:06)
