Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Sarajevo / Cinemas Sloga Club / Bosna i Hercegovina
Datum koncerta: 26.01.2014
Broj posjetitelja: 400
Dvije trećine kužne balkanske turneje u subotu, 25.1.2013., oko ponoći bile su iza nas, zagrebački se koncert još nije ni ohladio, a iščekivanje zadnje trećine naše turneje već je lebdjelo u zraku. Zapravo je upravo ona bila pravi razlog cijelog projekta. Iz Zagreba zato nismo skrenuli kući, nego prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu. Razlog nije bio samo koncert Iced Earth, nego i idealna prilika za razgledavanje jedne od europskih metropola te upoznavanje kako izgleda bosanska metal scena.
Razgovor na putu prema hrvatsko-bosanskoj granici vrtio se uglavnom oko prošlog koncerta i brzo smo se našli pred carinicima i prvim (srećom i zadnjim) problemom. Brojke na registarskoj pločici našeg pouzdanog prijevoznog sredstva nisu se poklapale s policom. Pouka: ako vam čmaknu registarske pločice, promijenite policu osiguranja i zeleni karton prije nego što krenete preko granice. Srećom su nam progledali kroz prste i naš se put nastavio noću preko bezbroj zavoja (uz koje leži toliko roadkilla da bi američke seljačine mogle kuhati gulaš na hektolitre) prema Sarajevu, kamo smo stigli u ranim jutarnjim satima.
Umorni smo se najprije na nekoliko urica svalili u krevete pansiona (iako smo stigli nekoliko sati prije najavljenog dolaska, ljubazno nas je osoblje ipak primilo), a zatim krenuli u kratko istraživanje grada. Baščaršija, vjerojatno najpoznatija ulica glavnog grada, doista je pravi spoj istoka i zapada, a Sarajevo je zaista drugi svijet, što shvatiš kad te za dobro jutro pozdrave molitve koje odjekuju s brojnih minareta. Šetnja gradom otkriva brojne povijesne tajne, a pogotovo te mjesto gdje je Gavrilo Princip pokrenuo početak 1. svjetskog rata prožme nevjerojatnim osjećajem da stojiš na mjestu koje je imalo tako golem utjecaj na svjetsku povijest. Jasno, u Sarajevo smo došli i zbog kulinarskih dobrota, dobro smo se nagurali ćevapima, burecima i pitama, popodne presjedili uz rundice u lijepom ambijentu Sarajevske pivare i navečer krenuli prema mjestu koncerta.
Klub Sloga smješten je u neposrednoj blizini jedne od glavnih sarajevskih avenija, Ulice maršala Tita, točno nasuprot Ministarstva unutarnjih poslova. Nekoć je to bio kino, a danas je dvorana namijenjena uglavnom koncertima, ovaj put prvi put nakon dugo vremena opet koncertu metalskih tonova. Budući da je dvorana još uvijek građena oko arhitekture kina, prostire se na dva kata, u prizemlju i na gornjoj etaži po kojoj su raspoređeni zgodni separei koji nude odličan pogled na dvoranu i pozornicu. Zbog reputacije koju je imala ljubljanska Sloga, prije nego što smo se udobno smjestili u separee, temeljito smo pregledali sjedala, hehe. Prizemlje je djelovalo posve drukčije, jer nije bilo posve jasno kako će se publika snaći među stolovima i stolcima koji su bili gurnuti gotovo do same pozornice. Partera za mosh nije bilo baš puno, no dok smo razgledavali klub naletjeli smo na gitarista sastava Warbringer Balmora Lemusa, s kojim smo upali u super razgovor, a natresao je nekoliko zanimljivih anegdota od kojih se posebno isticala ova – Lemus je sa svojim bivšim bendom Exmortus prije nekoliko godina nastupao u Los Angelesu, u vrijeme kad je thrash upravo doživljavao svoj veliki povratak. Koncert na kojem su svirali Warbringer, Fueled By Fire, Toxic Holocaust, Bonded By Blood pogledale su i zvijeri raznih izdavačkih kuća i ugovore su nakon koncerta dobili baš svi, samo Exmortus ne.
Već treći put zaredom uvodni pozdrav priredili su Australci Elm Street, koji su na svoje veliko i očito zadovoljstvo nastupili pred praktički punim klubom. Sukladno tome njihov je set opet bio vatren, mladenački razuzdan i vraški energičan. Dečki su se po Ulici brestova prošetali poput tornada, pomeli sarajevsku publiku i zarili u nju otrovne heavy metalske rifove i razorne Perkovićeve bubnjarske plotune poput Freddyjevih oštrih kandži. Hrvatski je bubnjar opet udarao po bubnjevima kao životinja, a vođa Ben Batres i ovaj se put pobrinuo za pouzdano vođenje i animiranje publike. Treći put su me Elm Street već uspjeli posve uvjeriti, lako se bilo uživjeti u inače pomalo generični heavy metal, koji je uz užarenu bosansku publiku izblijedio kao Halfordova heteroseksualnost. Elm Street su se u Sarajevu svakako iskazali još bolje nego oba dana prije zajedno.
Da je Sarajevo doista gladno udarnog metala još se jasnije pokazalo na nastupu Warbringer, tijekom kojeg je u parteru planuo pravi mosh rat kojem nije bilo kraja sve do pauze. Amerikanci su opet zauzeli pozornicu kao pobješnjeli psi i poprskali Slogu napalmom brutalnog thrasha. Lemus je doista uvjerljivo i pouzdano (privremeno?) zamijenio Lauxa, po vratu gitare jurio je nepogrešivo i pritom pokazao živu i energičnu scensku igru. Mottsman je sa svojim jazzističkim držanjem bas gitare opet bio smiješan, ali bas linije su pucale kako treba, a tako i Andersonove opne. Zvijezda je opet najsjajnije zasjala uz karizmatičnog vokalista Kevilla, jednog od većih vokalnih psihopata u metalu, čija je scenska prisutnost za bend kova Warbringer savršena i skupinu kao cjelinu uživo diže na još višu razinu. Dečki su u tren oka projurili pokraj rušilaca sa sva četiri albuma, opet potvrdili i učvrstili da su jednostavno najbolji thrash metal bend nove ere i dokazali da thrash kakav sviraju (osobito novi komadi s IV: Empires Collapse) još uvijek može zvučati svježe, uvjerljivo i toliko udarno da je užitak uz njega zavitlati čupericu (hehe). Warbringer u Sarajevu možda nisu bili tako uvjerljivi kao u Zagrebu, ali još uvijek je bilo divlje, neobuzdano, napadačko i beskompromisno. Warbringer najlakše opisuju riječi Davea Mustainea: »Take no prisoners, take no Shit!«
Trešnja na torti Kajmak na ćevapima i u Sarajevu su bili američki veterani Iced Earth, koji su u Bosnu donijeli Setovu kugu s novim albumom Plagues of Babylon. Reakcija metala izgladnjele publike bila je od prve note snimljenog introa pa sve do posljednjeg pozdrava fenomenalna, tako vjernu i glasnu publiku nisam vidio i čuo već dulje vrijeme. I Iced Earth su opet izveli vrhunsku, naštudiranu predstavu, nešto više živosti pokazao je čak i inače mrki i ozbiljni Troy Steele. Uz sjajnu solističku formu Steele je publici namijenio čak i nekoliko osmijeha, dok je Appleton (u Sarajevu odjeven kar u kičastu Iced Earth trenirku) ponovno dokazao izuzetno pouzdanu vokalnu podršku Blocku, Dette spektakularnu slavu, bubnjanje i rikanje iza svog podignutog seta, Schaffer poslovično ludo ritam pilanje, a Stu i u Sarajevu blistavu vokalnu i frontmensku predstavu. Ipak, Blocka je očito načeo već treći uzastopni koncert ili možda cigaretni dim, jer mu je vokal prema kraju koncerta očito i vrlo dobro čujno sve više pucao. I to je vjerojatno bio razlog da su Iced Earth sarajevsku publiku uskratili za dva komada, The End i Red Baron/Blue Max, što izvanredna publika svakako nije zaslužila. Inače je smetala pomalo hladna, distancirana i rutinska igra sastava, na trenutke je bilo boleće očito da dečki cijelo vrijeme koriste posve iste govore, iste poteze i mimiku, što predgrupama ne predstavlja veće probleme. Ipak, vrhunce su opet predstavljale nezaboravne pjesme sa Something Wicked This Way Comes uz koje se publika posve izludjela, jednako kao uz prekrasnu Watching Over Me te sve bolju i snažniju himnu V, tijekom koje je Stu masku Guya Fawkesa čak zabacio među publiku. Hladnom je Sarajevu još kako odgovarala zadnja himna, Iced »motherfuckin’« Earth, koja je bila i savršen završetak našeg trodnevnog putovanja. Bilo je nezaboravno i vrijedno kilometara, a koncert Iced Earth bio je i svojevrsni znanilac da se u Sarajevu polako budi i metal scena te nas možda u budućnosti čeka još koja slična »turneja.«
Setlista
1. Plagues Of Babylon
2. Democide
3. Dark Saga
4. V
5. If I Could See You
6. Disciples Of The Lie
7. Among The Living Dead
8. Burning Times
9. Blessed Are You
10. Vengeance Is Mine
11. Cthulhu
12. My Own Saviour
13. A Question Of Heaven
—dodatak—
14. Dystopia
15. Watching Over Me
16. Iced Earth
Galerija fotografija
