Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1983
Ocjena: 3.5/5
“Performance” je bio trenutak kada su se Eloy nakon dva konceptualna space rock remek-djela, kakva su nedvojbeno bila oba prethodna albuma “Planets” (1981) i “Time To Turn” (1982), odlučili malo “prizemljiti”. To znači da su primjetno pojednostavnili svoj zvuk i učinili ga pristupačnijim i onima koji inače ne spadaju među uobičajene slušatelje progresivnog rocka. To su postigli smanjivanjem količine kompleksnih aranžmana, dok su ostale zvučne elemente usmjerili u malo tvrđe, odnosno više hard rockerske vode. U njihov zvuk se uvuklo i nešto new wave utjecaja, ponajprije u nekim ritmičkim ubacima i teksturama na klavijaturama. A prije svega, Eloy su se na ovom albumu opet približili svojim ranim, hard rockerskim korijenima, naravno u modernoj produkcijskoj odjeći, spojenoj s njihovim prepoznatljivim space rockerskim finesama, koje su im i dalje jamčile bogatu dozu karakteristične ezoteričke atmosfere po kojoj su uvijek bili najpoznatiji. Za sastav koji je u svojim počecima odigrao važnu ulogu u razvoju njemačkog hard rocka, taj je korak u vrijeme kada je heavy metal proživljavao svoje najbolje dane bio prilično logičan potez. Htjeli su se javiti i nekim novim generacijama slušatelja, koje su propustile godine u kojima su Eloy počeli pisati povijest njemačkog progresivnog rocka.
Taj potez srećom nije vodio do zvučne rasprodaje, nego do dobrodošlog osvježenja i dalje prepoznatljivog zvuka putem nekih zvučnih elemenata koje do tada na svojim albumima još nisu isprobali. Jednostavno nisu mogli vječno stvarati samo visokokompleksne, ezoteričnim zvukom odisajuće i znanstvenom fantastikom nadahnute konceptualne albume. I na polju kreiranja pojedinih aranžmana trebalo je stvoriti nešto novo, do tada neizvedeno. Mogu reći da im je kombinacija tradicionalnog space rocka, hard rocka i prstohvata new walea na “Performance” dobro uspjela. Rezultat je doduše bio primjetno manje ambiciozan i zvučno dubok proizvod, ali ipak je još uvijek riječ o izuzetno solidnom i krajnje slušljivom albumu u kojem i danas bez problema mogu uživati ljubitelji više različitih vrsta rock glazbe, a ne samo progresivnog rocka. U usporedbi s nekim Genesisima, Yesima ili Kansasima tog vremena, Eloy su na “Perormance” i dalje bili pravo utjelovljenje kompleksnosti. Gitarske linije između Franka Bornemanna i dodatnog gitarista Hannesa Arkone, kao i obično, divno se prelijevaju i mogu zvučati i udarno i suptilno. Klavijaturist Hannes Folberth je uz Frankova gitarska majstorstva i dalje bio središnji nositelj njihovih bogatih, višedijelnih i eteričnih aranžmana. Tekstovi koje je pisao Frankov prijatelj, njemački Amerikanac Sigi Hausen, također su primjetno manje poetsko-epski nego inače, a više osobni, povremeno pak i prilično društveno kritični.
Već uvodni “In Disguise” dokazuje da je riječ o albumu s primjetno drukčijim pristupom nego što je za sastav do tada bilo uobičajeno. Poskočan, ali prilično monoton disko ritam protkan je čeličnim gitarskim pasažama i zaštitnim zvučnim tepihom višedijelnih klavijatura, ponajprije elektronskih sintisajzera, koji im jamče nešto njihova karakterističnog space rockerskog podrijetla. Vokalne harmonije u refrenu su izvrsne i uvelike doprinose dramatičnoj atmosferi. Iako je riječ o još prilično solidnom uratku, ovaj ima gotovo više zajedničkog s nekim Judas Priest nego s Pink Floyd. Na još udarnije-dramatičnoj “Shadow And Light”, koja spaja elemente proga i hard rocka, nastavljaju s hard rockerskim, gotovo metalskim gitarskim rifovima. Sve je podloženo profinjenim teksturama klavijatura čiji zvuk pomalo podsjeća na onaj koji su tada koristili kanadski art rock prvaci Rush. Ritam linija je ovdje prilično bolja nego na prethodnoj skladbi, s moćnim i raznolikim Randowljevim bubnjarskim prijelazima uz izlaze pojedinih pasaža na klavijaturama. Na iskonskom space rockerskom instrumentalu “Mirador” prevladavaju spor, monoton ritam i višedijelne palete sintisajzera. Ovdje Folberthu na moog sintu u pomoć priskače i ritam gitarist Arkona. Pasaže na sintovima stvaraju svemirsku atmosferu, dok zveckavi bas drži srednji tempo kompozicije. Prilično solidan space rockerski uradak s naglaskom na elektronskim zvukovima klavijatura, ali ništa dramatično posebno.
“Surrender” po mom mišljenju spada među najzanimljivije zvučne eksperimente u njihovoj karijeri. Riječ je o zabavnoj mješavini space rocka, popa i funka. Bogati višedijelni slojevi sintisajzera provedeni su kroz vatrene gitarske pasaže, a u pozadini se čuju brojni zvučni efekti podloženi funky ritmom. Frankov vokal ovdje interpretira filozofski tekst koji je kritika organiziranih religija i pretjeranog racionalizma. Kompozicija u nastavku, a ponajviše u refrenu, dobiva krajnje zanimljiv preokret, kad se profinjeni simfonijski aranžmani na sintisajzerima izvrsno prelijevaju s gitarskim linijama i zajedno s vokalom tvore jednostavnu, ali pobjedonosnu melodiju. Uvod u “Heartbeat” nevjerojatno je sličan Pink Floyd klasiku “One Of These Days”, ponajprije zbog linije zveckavog basa i sličnih eho efekata na klavijaturama u njegovu uvodnom dijelu. U pozadini se može čuti i snimljen govor nekih nepoznatih osoba. Ubrzo nakon prijelaza kroz upad višedijelnih sintova, gitara i vokal zalaze u kompleksnije vode, iako se cijelo vrijeme zadržavaju melodični aranžmani. Vokalne harmonije su mjestimice provučene kroz poseban efekt.
“Fools” je još jedan prilično neobičan, netipičan eksperiment između proga, hard rocka i new walea, koji sadrži gotovo disko ritam u kombinaciji sa zvukom višedijelnih gitarskih linija u domeni Bornemann/Arkona, koje su u interakciji s elektronskim zvukovima sintisajzera obojice Hannesa. Naravno, ne nedostaje ni udarni, dramatični hard rockerski refren. U srednjem dijelu kompozicije jasno se čuje učinkovita kombinatorika obojice gitarista. Dok Frank ispod prstiju izvlači dramatičnu slide solažu, Hannes mu se pridružuje raspršenim akordima i u nastavku zajedno stvaraju nekoliko lijepih dvodijelnih harmonija. Završnim epskim remek-djelom “A Broken Frame”, koje je po mom mišljenju ujedno i najbolji uradak na albumu, Eloy dokazuju da su i dalje bili majstori kompleksnih space rockerskih kompozicija, brojnih nepredvidivih preokreta i čarobne atmosfere. Eterični zvukovi sintisajzera i tajanstveni vokal u uvodu učinkovito pripremaju podlogu za dramatičan nastavak. Tada slijedi odličan prijelaz i nastup zveckavog basa pomiješanog s tutnjavim teksturama na sintovima i dramatičnim vokalom. Epsko-romantičan refren je odličan i izvrsno se smjestio u inače futurističku atmosferu. Valja pohvaliti i Frankovu vokalnu izvedbu, koja je ovdje najbolja na cijelom albumu. Njegove plačne slide pasaže na gitari ključne su za nevjerojatnu izražajnu snagu ove kompozicije. Nju mogu označiti kao Eloy klasik, koji u mojim ušima i očima na kraju primjetno podiže konačnu ocjenu ovog albuma.
Ponovljeno izdanje “Performance” sadrži i tri uživo odsvirana dijela s ovog albuma, a to su “Shadow And Light”, “Heartbeat” i “Fools”. Sva tri potječu s turneje iz 1983. Možda ne bi bilo loše da na njima nisu izveli toliko studijskog poliranja jer su za moj ukus previše slične svojim studijskim verzijama i jedva se osjeti da su odsvirane uživo.
Za dotadašnje Eloy prilike prilično izravan “Performance” doduše ni slučajno nije dosegnuo zvučnu i konceptualnu perfekciju većine svojih prethodnika, koji su se mogli podičiti laskavim nazivima space rock remek-djela, ali su njime stvorili barem vrlo solidan, ako ne i vrlo dobar uradak. Bio je po mom mišljenju posve vrijedan imena sastava koji u svojoj glazbi nikad nije pravio neke velike zvučne kompromise i pod Frankovim brižnim nadzorom stvarao glazbu za vlastito srce. Nešto o čemu su mnogi njihovi vršnjaci u 80-ima samo sanjali, dok su stvarali hit za hitom i posredno sve manje podsjećali na svoje najbolje zvučne dane. Uz “Performance” su Eloy putem krajnje učinkovitog spajanja svojih tradicionalnih eteričnih space rockerskih aranžmana, nabrušenog hard rocka i jedva zamjetnog, posve bezazlenog prstohvata new walea doživjeli tada više nego potrebno zvučno osvježenje, a istodobno su uspjeli zadržati one svoje prepoznatljive space rockerske finese koje su definirale njihov prepoznatljiv zvuk. Na taj su način njegovim izlaskom uspjeli privući veći interes i onih koji inače nisu spadali među njihove tradicionalne slušatelje pa ga mogu mirne duše preporučiti i svim slušateljima otvorenima za istraživanje tvrđih oblika rock glazbe.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Hannes Arkona – gitara, klavijature
Klaus-Peter Matziol – bas gitara
Hannes Folberth – klavijature
Fritz Randow – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. In Disguise (4:29)
2. Shadow And Light (5:17)
3. Mirador (3:44)
4. Surrender (5:38)
5. Heartbeat (6:26)
6. Fools (5:10)
7. A Broken Frame (8:10)
Trajanje albuma: 38:54
Bonus skladbe s ponovljenog izdanja (2005):
8. Shadow And Light (live 1983) (5:08)
9. Heartbeat (live 1983) (6:00)
10. Fools (live 1983) (4:49)
